Hronologija | Kako je nastao Dejtonski sporazum: Od parafiranja 21. novembra do potpisa 14. decembra

Dvadeset dana iscrpljujućih pregovora, vojnog pritiska na terenu, diplomatskih sukoba iza zatvorenih vrata i gotovo bezizlazne političke stvarnosti...tako je izgledala pozadina parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, akta koji je 21. novembra 1995. godine zaustavio agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Prolog

U ljeto 1995. međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati brutalnost agresije na našu zemlju. Genocid u Srebrenici u julu te godine i masakr na sarajevskim Markalama u augustu pokrenuli su odlučniju reakciju NATO-a. Uslijedila je operacija "Deliberate Force", najintenzivnije bombardovanje položaja takozvane vojske RS, od početka sukoba. Istovremeno, kombinovane snage Armije RBiH i Hrvatske vojske u operacijama "Ljeto ’95." i "Maestral" mijenjaju odnose na terenu, a ta tzv. VRS gubi značajnije teritorije. S druge strane, američki predsjednik Bill Clinton je već u drugom mandatu i demokratama iznimno treba međunarodni uspjeh. Sve ovo konačno stvara uslove za ozbiljne pregovore. 

Prije nego što su se delegacije BiH, Hrvatske i SR Jugoslavije uopće pojavile u bazi Wright–Patterson, put prema Daytonu već je bio trasiran nizom međunarodnih i regionalnih dogovora tokom ljeta i rane jeseni 1995. godine.

Tok procesa počeo je 29. augusta 1995, kada je postignut sporazum kojim je Savezna Republika Jugoslavija formalno ovlaštena da pregovara i potpisuje dijelove mirovnog plana u ime RS, uz izričitu obavezu da se svaki dogovor kasnije striktno provede u praksi. Bila je to prekretnica: međunarodna zajednica odbila je učešće rukovodstva RS-a (Karadžić, Krajišnik), a Slobodan Milošević je preuzeo punu pregovaračku odgovornost.

U sedmicama koje su uslijedile usaglašeno je nekoliko ključnih dokumenata koji će kasnije postati temelj Dejtonskog sporazuma:

• Osnovni principi objavljeni 8. septembra 1995. – prvi politički okvir za uređenje poslijeratne BiH.
• Sporazum o prekidu vatre od 14. septembra 1995. – privremeno zaustavljanje borbi nakon intenzivnih NATO udara i promjene odnosa na terenu.
• Dogovoreni dopunjeni principi od 26. septembra 1995. – pojašnjenje teritorijalnog i ustavnog okvira za pregovore.
• Sporazum o potpunom prekidu neprijateljstava od 5. oktobra 1995. – dokument koji je stvorio minimalnu stabilnost potrebnu da se delegacije zatvore u Daytonu i pregovaraju bez aktivnih borbi u pozadini (inače, tokom agresije bila su dogovorena 34 primirja; nijedno nije potrajalo).

Sve ovo čini "prvu polovinu" puta prema miru, pregovore koji su se odvijali prije međunarodne konferencije u Daytonu, ali bez kojih sam Dejtonski sporazum ne bi mogao ni nastati. Dakle, tokom septembra i oktobra 1995, svjetske sile (posebno Sjedinjene Američke Države i Rusija), okupljene u Kontakt grupi, vršile su pritisak na lidere triju strana da prisustvuju pregovorima o nagodbi. Pregovori su započeli nacrtom ključnih tačaka koje su SAD predstavile u timu koji je tada predvodio savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake u posjeti Londonu, Bonnu, Parizu i drugim evropskim stanicama od 10. do 14. augusta 1995. Među njima je bio i Soči, gdje se konsultovao s ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirjevom. Lakeov tim preuzima odvojena američka međuagencijska grupa, koju je predvodio tada pomoćnik državnog sekretara Richard Holbrooke.

"Znali smo da se prozor za mir polako zatvara. Ili ćemo ga iskoristiti - ili slijedi nova katastrofa", zapisat će Holbrooke u svojoj knjizi To End a War.

Zašto je odabran Dayton?

Milošević, Izetbegović, Tuđman su pristali na tri uslova za pregovore: 1.) svi dolaze u SAD sa mogućnošću potpisivanja sporazuma bez daljnjih konsultacija; 2.) svi ostaju onoliko dugo koliko je potrebno; 3.) svi izbjegavaju razgovore s novinarima dok traju pregovori.

Dok se određivala "lokacija X", proces koji je počeo odmah kad je dogovoreno primirje, Richard Holbrooke postavio je uslove: prvo, nije želio biti u velikom gradu: "Od početka sam rekao da nikada neću ići u grad poput Ženeve, ultimativni simbol propalih diplomatskih misija, mjesto gdje su ljudi cinični, hladni birokrati i sve curi u štampu i jedni drugima", zapisao je poslije.

Holbrooke je dodao i: "Trebao nam je prostor iz kojeg niko ne može pobjeći."

Također su željeli biti dovoljno blizu Washingtonu za posjete zvaničnika administracije (ali ne preblizu - opet da bi se izbjegli mediji). Sporazum iz Camp Davida (sporazum iz 1978. između Egipta i Izraela) bio je najbliže dostupno poređenje, a State Department je pažljivo proučio historiju tog procesa kao dio odabira Lokacije X. Holbrooke je direktno nazvao bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera kako bi zatražio više detalja. Sam Camp David je odbijen iz razmatranja jer je bio previše blisko povezan sa spomenutim sporazumom između Egipta i Izraela; također nije bio dovoljno velik da primi sve uključene grupe. Potreba za zatvorenim, izoliranim mjestom sugerirala je vojne baze kao rješenje. Postojala su tri kandidata:

• Mornarička baza u Newportu, Rhode Island
• Zračna baza Langley u Hamptonu, Virginia
• Zračna baza Wright-Patterson u Daytonu, Ohio

Wright-Patterson je imao pet smještajnih jedinica udaljenih samo nekoliko metara; iako su sobe trebale poboljšanje, dejtonska je baza najbolje odgovarala svim zahtjevima. Smještajne jedinice u drugim bazama bile su, kako se govorilo, previše "raštrkane". Kada je Dayton odabran, to je izazvalo diplomatsko čuđenje. Europljani nisu znali ni gdje se Dayton nalazi, a čak je i The Washington Post tada pisao "ovo nije Camp David".

No, pozicija smještajnih jedinica omogućila je Holbrooku da tzv. "shuttle diplomatiju" obavlja pješice. Šatl diplomatija (ili posrednička diplomatija) znači da jedna strana, obično međunarodni posrednik, ide od jednog pregovarača do drugog i prenosi poruke, jer zavađene strane ne žele ili ne mogu direktno razgovarati. Ukratko: posrednik putuje između dvije strane i pregovara umjesto njih. Naime, tokom samih pregovora u Daytonu, razgovori su (kao što se i očekivalo) prekidani, a Amerikanci su se potom mogli brzo prebacivati ​​između stranaka. U jednom trenutku, dva lidera su sjedila u istom restoranu, ne želeći međusobno razgovarati, ali su bila spremna pisati bilješke na salvetama dok je Holbrooke trčkarao od jedne delegacije do druge.

Holbrooke će zapisati: "...vratio sam se Miloševiću. 'Silajdžić je spreman razgovarati o Goraždu', obavijestio sam ga. Izvadivši salvetu, Milošević je počeo crtati grubu kartu područja između Sarajeva i opkoljene enklave. 'Možemo ponuditi siguran prolaz duž ova dva puta', rekao je, pokazujući na dvije postojeće rute između gradova, oba opd opsadom. Hill i ja smo prigovorili, rekavši da Bosanci neće osjećati da bi 'siguran prolaz' bio baš siguran s obzirom na posljednje četiri godine. 'Trebat će im pravi, odbrambeni koridor', rekao sam. 'U redu, onda ću im dati kilometar sa svake strane ceste', odgovorio je Milošević."

Ko je pregovarao?

Za stolom su se našli: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbegović ispred BiH; Franjo Tuđman i Mate Granić za Hrvatsku te Slobodan Milošević i Milan Milutinović kao predstavnici tadašnje SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Milošević je pregovarao kao predstavnik, kako su ih zvali, "bosanskih Srba" jer su SAD odbile prisustvo Karadžića i Krajišnika. Uz njih su bili američki pregovarački tim, EU predstavnici na čelu s Carlom Bildtom i vojni stručnjaci NATO-a.

Tri sedmice zatvorenih vrata

Pregovori su zvanično počeli 1. novembra 1995. Tenzije su bile konstantne, delegacije iscrpljene, a Holbrooke je vodio simultane, često noćne sastanke.

Najspornije teme bile su: linija razgraničenja entiteta, status Sarajeva, pitanje Brčkog, povratak izbjeglica, te ustavne nadležnosti države i entiteta. Milošević se, prema američkim zapisima, često predstavljao kao "pregovarač koji želi mir", navodeći: "Ja sam ovdje da donesem završetak rata. Mir mora biti postignut." Haris Silajdžić, pak, uporno je ponavljao da BiH ne može biti trajno podijeljena: "Nema rješenja koje nagrađuje agresiju." Najpoznatija rečenica međutim ostala je ona Alije Izetbegovića, izrečena na završetku procesa: "Ovo nije pravedan mir, ali jeste mir."

Nakon dugih pregovora, američkog pritiska i diplomatskih kompromisa, tri strane su 21. novembra, na današnji dan, prije 30 godina, parafirale Mirovni sporazum. Sporazum je definisao BiH kao državu sa dva entiteta i Brčko distriktom, predviđa prekid vatre, novi ustav, međunarodnu vojnu misiju (IFOR) i mehanizme civilnog nadzora. Preciznije, u 11 aneksa mirovnog sporazuma regulisano je, između ostalog, razgraničenje među entitetima, pitanje ljudskih prava, te povratak izbjeglih. Četvrti aneks Sporazuma usvojen je kao Ustav Bosne i Hercegovine.

Dejtonski mirovni sporazum obavezao je i zemlje potpisnice da međusobne odnose regulišu prema Povelji Ujedinjenih nacija (UN), Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanje nesporazuma na miroljubiv i demokratski način. Prema ovom sporazumu, glavni autoritet u tumačenju sporazuma je Ured visokog predstavnika u BiH (OHR).

Nakon što je parafiran u Daytonu, 21. novembra 1995., potpuni i formalni sporazum potpisan je u Elizejskoj palači u Parizu 14. decembra 1995, a potpisu Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića svjedočili su španski premijer Felipe González (kao EU predstavnik), francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, britanski premijer John Major, njemački kancelar Helmut Kol i ruski premijer Viktor Černomirdin.

Epilog

Početkom 2008. ispostavilo se da Bosna i Hercegovina više ne posjeduje originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kada je Parlament BiH zatražio zvaničnu dokumentaciju, otkriveno je da se original "zagubio" u državnim institucijama; 2017. godine je objavljeno da je "originalni primjerak sporazuma" pronađen tokom policijske racije na Palama, a bio je ponuđen na prodaju na "crnom" tržištu. Preprodavač je za taj dokument tražio 100 hiljada KM. Uhapšen je Željko Kuntoš (48) s Pala. No, u aprilu 2018. istraga je obustavljena jer se ispostavilo da ipak nije riječ o originalnom dokumentu. 

Francuska je u međuvremenu dostavila ovjerenu kopiju sporazuma, što je i danas jedini važeći primjerak u posjedu BiH.

Tokom 30 godina mira, zabilježeno je više pokušaja da se ustavna rješenja iz Daytona moderniziraju, ali nijedna reforma nije uspješno provedena. Veliki broj međunarodnih zvaničnika smatra da je sporazum odavno potrošio svoje kapacitete i da koči politički napredak države. S druge strane, u RS-u insistiraju na "izvornim principima Daytona" i oštro se protive svakoj promjeni koja bi ojačala državne institucije.

Dayton je zaustavio rat, ali je ostavio i okvir koji se različito tumači i često koristi kao političko oružje. Danas, skoro tri decenije nakon parafiranja sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje se nosi s prijetnjama nacionalizma, negiranjem genocida i secesionističkim porukama iz RS, što je dokaz da mir može biti potpisan u jednom danu, ali njegovu održivost treba graditi mnogo duže.