Historija protiv politike: Zašto se Povelja Kulina bana ne može "vratiti" u BiH?

Zastupnička inicijativa zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Denisa Zvizdića (NiP) kojom traži od Ministarstva civilnih poslova da pokrene proceduru bilateralnih pregovora s Ruskom Federacijom radi vraćanja u posjed Povelje Kulina bana, izazvala je mnoge polemike.

Iako skoro svi iz BiH pozdravljaju ovu inicijativu, s obzirom na to da je se Povelja Kulina bana smatra temeljnim dokumentom bosanske državnosti i dijelom neotuđivog kulturnog naslijeđa BiH, a da se njen original nalazi u posjedu Ruske Federacije, stručnjaci ističu da je problem u riječi "vratiti".

Razlog tome jeste činjenica da ova Povelja Kulina bana koja je u Sankt Petersburgu nikada nije ni bila u posjedu države Bosne i Hercegovine.

Ovim povodom razgovarali smo s doktorom historijskih nauka, naučnim saradnikom za stariju historiju na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu i predavačem srednjovjekovne historije na Univerzitetu u Tuzli i Univerzitetu u Bihaću Nedimom Rabićem.

On je, u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, istakao da značaj Povelje bana Kulina u domaćoj historiografiji nije upitan, ali je način na koji se o njoj govori u javnosti često problematičan.

"Svake godine, naročito oko 29. augusta, ponavljaju se iste formulacije koje su već dobrim dijelom prešle u fraze: da je riječ o 'najstarijem državnom aktu', 'najstarijem diplomatskom dokumentu', 'najstarijem ćiriličnom spomeniku' i slično. Takve tvrdnje, iako nisu nužno pogrešne, često zanemaruju srednjovjekovni kontekst i projektuju savremene kategorije na jedno bitno drugačije historijsko razdoblje. Na to je, u širem teorijskom smislu, upozoravao i Reinhart Koselleck, naglašavajući da pojmovi imaju svoju historiju i da njihovo nekritičko prenošenje u ranija razdoblja često proizvodi anahronizme.

Kulturna i intelektualna prekretnica

Međutim, kada se odmaknemo od senzacionalističkog tona, ostaje činjenica da se doista radi o izuzetno važnom dokumentu. Ne samo u bosanskim ili južnoslavenskim okvirima, nego i u europskim razmjerama. Povelja bana Kulina pripada ranom valu izdavanja vladarskih isprava na narodnom jeziku. Riječ je o procesu koji označava postepeni otklon od latinskog kao isključivog nadregionalnog i crkvenog jezika. U tom smislu, ona preduhitruje flandrijske, njemačke i francuske vladarske povelje, čiji se prvi primjerci na narodnim jezicima javljaju tek početkom 13. stoljeća", kazao je dr. Rabić.

Taj proces, dodao je, vezan je za tzv. "renesansu 12. stoljeća", jednu duboku kulturnu i intelektualnu prekretnicu koja ni danas nije dovoljno prisutna u širem historiografskom diskursu.

"Uz to, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je povelja bila izuzetno važna i za Dubrovnik, jer se u njoj taj grad prvi put pojavljuje pod slavenskim imenom Dubrovnik, a ne pod latinskim nazivom Ragusa", istakao je dr. Rabić.

Naglasio je kako je tekst povelje kratak, ali izuzetno zgusnut i sadržajan.

"Prije svega, važno je naglasiti da se ona ne može čitati iz perspektive savremenog poimanja države, uprave ili suvereniteta. Srednjovjekovna vlast nije funkcionirala kroz institucije kakve danas poznajemo, niti kroz apstraktne pravne kategorije koje su proizvod mnogo kasnijeg vremena.

Njena posebnost - a ujedno i problematičnost - leži u činjenici da je riječ o usamljenom dokumentu. Mnogo toga što se u njoj spominje ne pojavljuje se ni u jednom drugom sačuvanom izvoru. Ne znamo čime se tačno trgovalo, ko su bili 'časnici' koji su mogli činiti 'silu', niti kako je konkretno funkcionirala uprava u Kulinovom 'vladniju'. Upravo ta fragmentarnost zahtijeva oprez u interpretaciji, ali istovremeno čini povelju izuzetno vrijednom. Kako je još Marc Bloch upozoravao, historijski dokumenti ne govore sami po sebi, nego tek kroz pitanja koja im postavljamo", kazao je dr. Rabić.

Njemu je posebno zanimljiv sam početak povelje koji, kako ističe, odmah nakon invokacije Trojstva, započinje riječima: "Ja ban bosanski Kulin prisežem tebi kneže Krvašu...".

"Ta prisega nije puka kancelarijska formula. U širem kršćanskom i europskom kontekstu, naročito novozavjetnom, zakletva je bila čin koji je nosio snažnu moralnu težinu, jer je ideal bio da riječ sama vrijedi, bez dodatnog jamstva. Upravo zato, kada vladar pribjegava prisezi, on javno i svjesno preuzima odgovornost pred Bogom i ljudima. Ujedno, riječ je i o važnoj promjeni: zakletva se ovdje izdvaja iz pretežno usmenog prostora i biva ugrađena u pisani tekst, čime dobija trajnost i javni karakter. Kako je pokazao pravni historičar Harold Berman, taj prijelaz - od povjerenja u izgovorenu riječ prema pisanoj, obavezujućoj formi zakletve - označava dublju promjenu u europskoj pravnoj i društvenoj kulturi, u kojoj se solidarnost i obaveza sve češće uspostavljaju kroz pisane prisege, bilo između pojedinaca, bilo unutar zajednica", poručio  je dr. Rabić za portal Radiosarajevo.ba.

Zanimljiv je, dodao je, i sam jezik povelje, koji je iznenađujuće blizak savremenom čitatelju.

"Tekst pritom jasno pokazuje osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se ona razlikuje od redakcija u susjednim zemljama, što se vidi u načinu obilježavanja glasova 'je' i 'ja', upotrebi slova đerv, zapisivanju glasa 'ć' slovom 'k', kao i u nepostojanju jasne distinkcije između palatalnih i nepalatalnih suglasnika. Za razliku od mnogih kasnijih povelja bosanskih vladara, koje obiluju arhaizmima i formulacijama u duhu staroslavenskog jezika, Kulinova povelja pokazuje veću jednostavnost i jasnoću izraza", istakao je dr. Rabić.

Da bi se nešto moglo vratiti, mora se znati odakle je otišlo

Na naše pitanje je li uopće moguće da se ona "vrati" u posjed Bosne i Hercegovine i šta bi to predstavljalo, dr. Rabić je odgovorio:

"To je pitanje koje se gotovo neizbježno postavlja kada se govori o ovom dokumentu. Riječ 'vratiti' ovdje je problematična, jer podrazumijeva polazak koji ne možemo pouzdano rekonstruirati. Da bi se nešto moglo vratiti, mora se znati odakle je otišlo. U ovom slučaju, dobro je poznato da su sva tri sačuvana primjerka povelje dubrovački primjerci, uključujući i onaj koji se danas čuva u Sankt Petersburgu i smatra se najstarijim.

Srednjovjekovna praksa bila je da se ovakvi dokumenti sastavljaju u više primjeraka, najmanje u dva, kako bi svaka strana zadržala po jedan. Bosanski primjerak, onaj koji se vjerovatno čuvao u banskoj kancelariji ili riznici, davno je nestao na nepoznat način. Za njegovo postojanje znamo posredno, jer ban Matej Ninoslav, pedesetak godina kasnije, u svojoj povelji Dubrovčanima izričito kaže da se 'kune kletvom kojom se i ban Kulin kleo'.  

Primjerak koji se danas nalazi u Rusiji nije otuđen iz Bosne, nego iz Dubrovnika, tačnije iz Dubrovačkog arhiva, gdje se čuva najbogatija i najvažnija građa za historiju srednjovjekovne Bosne. Stoga bi, strogo gledano, jedini pravno utemeljen čin 'povratka' bio povratak tog dokumenta u Dubrovnik, a ne u Bosnu i Hercegovinu. Govoriti o historijskom pravu Bosne na taj konkretni primjerak, u pravnom smislu, prilično je problematično."

Dodao je da "čak i kada bismo zamislili najoptimističniji scenarij u kojem bi institucije iz Ruske Federacije bile spremne odreći se tog dokumenta, što u ovom trenutku ne djeluje realno, vjerovatno bi bilo mudrije ne govoriti o 'povratku', nego eventualno o nekoj vrsti razmjene ili dugoročne posudbe.

"Takve su se ideje u prošlosti povremeno spominjale, ali bez konkretnog ishoda. Treba se, međutim, udaljiti od mitskih konstrukcija i ugodnih bajki. Teško je zamisliti da bi se Povelja bana Kulina trajno čuvala u nekoj od institucija u Bosni i Hercegovini, iako bih to kao historičar i kao neko ko se bavi srednjovjekovnom bosanskom historijom iskreno volio. Realnija opcija bila bi, možda u povoljnijim geopolitičkim okolnostima, organizacija izložbe u okviru koje bi se arhivska građa ili artefakti privremeno razmjenjivali, kako bi javnost u Bosni i Hercegovini imala priliku vidjeti taj dokument uživo, a ne samo kroz reprodukcije.

U ovom trenutku, koliko god to zvučalo razočaravajuće, teško je zamisliti da bi se povelja mogla čuvati bilo gdje drugo osim tamo gdje se danas nalazi - u Biblioteci Ruske akademije nauka u Sankt Petersburgu", rekao je dr. Rabić.

Kazao je kako slika ipak nije sasvim turobna.

"Dva izuzetno važna epigrafska spomenika iz vremena bana Kulina, na kojima se spominje i njegovo ime, čuvaju se u bosanskohercegovačkim muzejima. Jedan od njih, tzv. Kulinova ploča, nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, dok se drugi čuva u Muzeju grada Zenice i potječe iz okoline Zenice, gdje je vjerovatno bio dio sakralnog objekta posvećenog sv. Jurju. To su dragocjeni i autentični tragovi Kulinovog vremena koji se, za razliku od povelje, nalaze ovdje", zaključio je dr. Rabić za portal Radiosarajevo.ba.

O istoj temi za naš portal govorio je dr. sc. Haris Ćatović, naučni saradnik na Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Govoreći o značaju Povelje Kulina bana za bosanski jezik, dr. sc. Haris Ćatović ističe da ona prije svega predstavlja najstariji sačuvani bosanski pisani tekst, pravnog i diplomatskog karaktera.

Potvrda postojanja bosanske državnosti

Njena važnost, naglašava, ne ogleda se samo u simbolici, već u činjenici da ona potvrđuje postojanje bosanske državnosti, ali je i svjedočanstvo da na prostoru BiH već krajem 12. stoljeća imamo formiranu bosansku državnu kancelariju.

"Povelja jasno pokazuje da je srednjovjekovna Bosna bila uređena država sa razvijenom pisarskom tradicijom. To znači da je pismenost na prostoru BiH već tada bila u određenoj mjeri izgrađena", naveo je dr. sc. Ćatović.

Dodao je da zbog toga često ponavljana fraza kako je Povelja Kulina bana 'rodni list Bosne i Hercegovine' ne može smatrati u potpunosti tačnom.

"Bosna i Hercegovina je daleko starija. Sama činjenica da postoji ovakav dokument potvrđuje da je država imala svoju kancelariju, pisarsku tradiciju sa specifičnim ortografskim uzusima", kazao je dr. sc. Ćatović.

Posebno naglašava da je Povelja pisana bosanskom ćirilicom, koja je, u odnosu na susjedna ćirilična pisma, imala specifična i originalna ortografska rješenja.

"Dokument je napisan na narodnom jeziku, uz jasno vidljive gramatičke osobine svog vremena. Uzmemo li u obzir sve ove činjenice, jasno je zašto Povelja bana Kulina danas sigurno, i bez ikakvog dvoumljenja, predstavlja važan i koristan materijal za lingvistička istraživanja bosanskog jezika", naglasio je.

Poručio je kako je to jedan od najstarijih sačuvanih diplomatsko-pravnih dokumenata na srednjojužnoslavenskom prostoru, čija vrijednost nije samo simbolička, već i naučna te da dokumenti ovakvog ranga predstavljaju neotuđivo kulturno blago.

Govoreći o vezi Povelje Kulina bana i savremenog bosanskog jezika, dr. sc. Ćatović ističe da je fascinantna činjenica da je veliki broj riječi iz tog dokumenta i danas razumljiv bez prijevoda.

"Kada se Povelja transliterira i čita, primijetimo da su mnoge riječi i danas u upotrebi ili barem razumljive. Izrazi poput 'odsele' (od sada), 'do vijeka', 'u mene', 'do kola' i slični, mogu se čuti i danas, naročito u narodnim govorima, ali i u razgovornom registru bosanskog jezika", pojasnio je dr. sc. Ćatović.

Prema njegovim riječima, Povelja Kulina bana nesumnjivo potvrđuje autentičnu bosansku pisarsku i jezičku tradiciju, koja je bila jasno izdiferencirana u odnosu na susjedne kancelarije, poput raške ili srpske.

"Ona potvrđuje da je prostor Bosne i u to vrijeme imao definiran, razvijen i prepoznatljiv jezički izraz. Upravo zbog toga Povelja ima snažan simbolički, ali i naučni značaj u historiji bosanskog jezika", zaključuje dr. sc. Haris Ćatović za portal Radiosarajevo.ba.