Hasan ef. Makić: Logor Omarska bio je pakao

Kada je Hasan efendija Makić, tadašnji imam Čaršijske džamije i glavni imam Medžlisa islamske zajednice Prijedor, a sadašnji muftija bihaćki, prihvatio poziv komšinice da sa porodicom kod njih 30. maja 1992. godine prespava, nije ni slutio da je tim činom sebi i svojim najmilijim najvjerovatnije spasio živote.

Da je tako, saznao je nešto kasnije, po ponovnom povratku u džematsku kuću,u kojoj je živio od kada je 1985. godine došao u Prijedor.

Kroz šta je sve prošao od početka rata u Bosni i Hercegovini, na području Prijedora, te svojim boravcima u logorima Omarska i Manjača, u potresnom svjedočenju za Anadolu Agency (AA) govorio je hadži Hasan efendija Makić.

"Kada sam se vratio kući, vidio sam da je ta moja kuća bila meta napada tu noć, da su mnogi meci prošli kroz zidove. Čak mi je jedan metak prošao kroz ahmediju, koja je bila u vitrini, gdje je inače držim. Jedan metak sam našao u knjizi 'Buharija' ('Buharijeva zbirka hadisa', op.a.) koju sam prevodio. Naime, 1990. je izašao prevod 'Buharije' u izdanju El-Kalema, četvrtu knjigu sam dovršio ja, nakon rahmetli Hasana Škapura. I upravo u toj njizi našao sam jedan metak, koji je došao do pola i zaustavio se u listovima. Allah dž. š. je dao da ja tu noć ne noćim u toj kući, ni ja ni niko od moje porodice", kaže efendija Makić.

Posljednja džuma i paljenje Čaršijske džamije

Taj 30 maj 1992. godine je bio karakterističan za efendiju Makića još po nečemu. Naime, tog dana klanjao je posljednju džumu u Čaršijskoj džamiji.

"Bila su negdje dva-tri safa. Nisam ništa vazio. Rekao sam da je situacija takva da ćemo samo proučiti hudbu i klanjati dva rekata džume i razilaziti se kućama. Na takav način sam se praktično oprostio sa džematlijama ne znajući da će to biti posljednja džuma u toj staroj džamiji koja će sutradan biti zapaljena", navodi efendija Makić.

Kao osoba koja je dočekala sam rat na BiH u Prijedoru, kaže kako je bio svjedok svih tih događaja koji su se tada dešavali. Ističe da je krajem aprila, odnosno početkom maja u Prijedoru legalna vlast zbačena, te da je načelnik Prijedora Muhamed Čehajić kasnije ubijen u logoru Omarska.

"Mi muslimani, Bošnjaci smo bili u situaciji da ne možemo ni otići nekuda iz Prijedora, a ne možemo ništa ni preduzeti. Jednostavno bili smo prisiljeni da čekamo šta će se dogoditi. Svakako nismo očekivali ovolike razmjere zločina", navodi efendija Makić.

 Tada su naredili, ističe, da ko hoće da izađe u grad mora staviti bijelu traku na rukav, a na prozore da se stave bijeli čaršafi.

"To je taj Dan bijelih traka, 31. maja 1992. godine. To je to poniženje koje su tada Bošnjaci doživjeli u centru grada. Niko nije smio izaći u grad bez bijele trake na ruci", ističe efendija Makić.

Čaršijska džamija je, navodi efendija Makić, zapaljena također, 31. maja 1992. predveče.

"Ja sam s prozora gledao kako je odjednom buknuo plamen unutra. Prvo je sve bilo crveno, a onda se odjednom pojavio plamen na munari. Munara je bila slična sadašnjoj, drvena visoka dvadesetak metara. Sve je bilo u plamenu. Dok se smrklo, ona je potpuno izgorjela. Sve osim kamena. U isto vrijeme zapaljena je i džamija u Starom gradu i zapaljena je džamija u Zagradu, kao i sve bošnjačke kuće pored Bereka (rječica)", ističe efendija Makić.

Nakon kobnih događaja 30./31. maja 1992. godine, efendija Makić sa podordicom morao se vratiti u džematsku kuću, bez obzira što je ona izrešetana i tu nastaviti noćiti.

Sveštenik nije pomogao

"Vratili smo se u tu kuću takva kakva je bila. I kasnije smo opet morali noćiti tu jer nas niko nije smio primiti. Više ni ti muslimani koji su tu bili nisu smjeli primiti hodžu kod sebe na konak. Tako da smo se mi ponovno vratili u tu kuću. Sa porodicom u kući sam boravio nekoliko dana, nakon čega je došla neka ekipa da kupi ostatke džamije. Kada sam išao da razgovaram sa njima, ja sam se nadao, ostat će kuća, pa ćemo početi klanjati džumu u prizemlju kuće, nešto ćemo raditi. Pitao sam stražara, šta planiraju? Rekao mi je: moraš ići iz kuće, jer moram i kuću da rušim. Ne možeš tu ostati", priča efendija Makić.

Ta zastrašivanja su trajala neko vrijeme, da bi, kaže, početkom jula otišao u opštinu Prijedor da traži saglasnost da preseli u Cazin, jer je rodom iz Bužima. Išao je, veli, da vidi može li se na kakav način prebaciti i da prenese svoje stvari. No, efendija Makić ni slutio nije da će traženje saglasnosti da ide u Krajinu biti nova prekretnica.

"Međutim, oni su meni rekli: mi smo svakako trebali doći po tebe, ti moraš ostati kod nas. Odmah su mi uzeli sve dokumente i više nikada ih nisam ni vidio. Ni lične karte, ni vozačke dozvole, koji su bili izdani na državi Jugoslaviji. Zadržali su me u pritvoru u policiji, da bi iza podne tog 13. jula, mene i još dvojicu koje su doveli u policiju, odveli pred logor Keraterm, da bi uzeli još logoraša i odveli u Omarsku", naveo je efendija Makić.

Poslao je, kaže, djecu da probaju od pravoslavnog sveštenika u Prijedoru izdejstvovati da mu pomogne. Međutim, on, kaže efendija Makić, ništa nije uradio da mu pomogne.

"On je samo rekao djeci, kada su me odveli u Omarsku: ako ne bude kriv, neće mu ništa biti. Jednostavno je na takav način reagovao", ističe efendija Makić.

No, već dolaskom pred Keraterm efendija Makić je doživio ono što je mislio da nikada neće u životu - brutalno je pretučen.

"Dok smo čekali pred logorom Keraterm, jer su oni po spisku tražili 20-ak ljudi, ušao je neki stražar i počeo da nas tuče. Tada sam prvi put izudaran. Doživio sam u životu nešto što nikada nisam očekivao obzirom da ja nikada nikoga nisam udario. Nisam bio čovjek takvog tipa. Nisam očekivao da će neko mene tući. Sjedio sam u nekom kombiju ozada. Taj stražar je sa nekim štapom počeo me udarati po licu, rukama. Ja sam se branio. Krv mi je počela teći. On je počeo da viče: gdje ti je sada Alija da ti pomogne? Zašto ti sada ne pomogne? Evo, vidi, dokle si došao... Sav krvav ispred Keraterma sam krenuo prema Omarskoj. U Keratermu su uzeli još 20-ak ljudi", navodi efendija Makić.