Frenkie: 'Samo putujte, jer putovanja liječe!'

Piše: Frenkie za Redbull.com

Kada sam se prije par godina zaputio za Skopje kako bih učestvovao na jednom od brojnih Edinih nastupa u tom gradu, odlučio sam da napravim kratku pauzu negdje oko Niša. Bila je to jedna od onih pumpi koja je pored sebe imala stari betonski komunistički hotel i restoran sa kockastim stolnjacima i limenim pepeljarama.

Ostatak benda je za Makedoniju krenuo već dan ranije iz Zagreba, a ja iz nekih danas nepoznatih razloga, sam bio sam sa puno napržene muzike u svom malom Peugeotu. Bio je to vrhunac ljeta, dakle vrijeme kada su se iz Njemačke vraćali Turci, Grci, Bugari i ostali građani istočne Evrope. Oko mene sve same švicarske, njemačke i austrijske tablice, a iz auta izlaze očevi, majke i djeca ni nalik stanovnicima gradova čija imena imaju na tablicama. To je za mene bio prvi put da idem autoputem kroz Srbiju i nisam bio ni svjestan koliko su se pumpe i odmarališta prilagodila istočnim putnicima.

Imali su halal hranu i svi bitni znakovi su bili napisani na turskom, ili grčkom. Uglavnom, nakon što sam obišao toalet odlučio sam da vidim kakva je ponuda u restoranu i da možda nešto nabrzinu i pojedem.

Na ulazu me dočekao nasmijan konobar, blago se nageo i na moje opšte iznenađenje pozdravio me sa merhaba! Ja sam kratko zastao, podigao glavu, pogledao u čovjeka i odgovorio ''merhaba brate, šta mai!?''. On se slatko nasmijao i uputio me ka prvom slobodnom stolu. Shvatio sam naravno da je gospodin sa salvetom preko ruke pomislio da sam i ja jedan od brojnih mladih putnika za Tursku, no sjedajući za stol sam pomislio, ko bi rekao da će me jednog dana u Srbiji pozdraviti sa merhaba!?

Možete samo zamisliti reakciju Ede i ekipe kada sam im ispričao ovu anegdotu. Svi smo naravno htjeli u povrtaku svratiti u isti restoran i da se pozdravimo sa gospodinom konobarom i najedemo gospodski.

Upravo te priče sam se sjetio putujući prošli vikend ponovo autoputem kroz Srbiju, no ovaj put za Beograd. Sjetio sam se i našeg prvog dolaska koji je u nama probudio razne emocije među kojima je naravno bio i strah.

Taj prvi susret sa Beogradom smo Edo i ja i opisali u zadnjem nastavku naše Creme de la creme triologije, dok je Marčelo na istoj pjesmi pisao o tome kako se on osjećao kada je prvi put dolazio kod nas u Tuzlu.

Shvatio sam, vozeći se tako putem koji je nekad nosio ime 'Bratstva jedinstva' da se u tom odnosu između mene i Beograda puno toga izmjenilo. Na početku smo se gledali ispod oka, i pažljivo vagali i birali svaku riječ, nismo se baš voljeli družiti, no danas su stvari znatno drugačije. Sva ta putovanja i susreti su mi pomogli da prevaziđem predrasude i da nestane ta strepnja i strah. Nadam se, odnosno siguran sam da su Marčelovi dolasci u Bosnu isto to učinili i kod njega.

To je jedna od najboljih stvari koje nam je muzika pružila, da se suočimo i pobijedimo sve te glupe strahove. I kao što je Edo rekao u gore pomenutoj pjesmi ''tu su večer predrasude ko rukom odnesene'', u tom smislu ide za kraj jedna pjesmica od mene za vas. Samo putujte, jer putovanja liječe!