Dževad Karahasan i Vijećnica: "Biblioteka je više od svog imena i svoje ideje"

Za sudbinu se ne možete pripremiti, pisao je rahmetli akademik Dževad Karahasan u povodu barbaskog spaljivanja sarajevske Vijećnice augusta 1992.

Godišnjica smrti čovjeka koji je "Uveo je Bosnu u velike europske književnosti i jezike" (Preljević), koji je bio "posrednik između kultura Orijenta i Okcidenta" (Benedek) - nesumnjivo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i europskih pisaca, koji je preminuo prije tri godine - dolazi u vrijeme kada je u javnosti nanovo pokrenuto pitanje vraćanja knjiga i fonda Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) Bosne i Hercegovine u sarajevsku Vijećnicu, a inicijativu su podržali posebno emotivnim porukama brojne javne ličnosti.

Ideja je da se knjige vrate u Vijećnicu, povodom 130 godina od izgradnje ovog zdanja i 12 godina njene obnove.

Ko je sve podržao inicijativu, možete čitati OVDJE, a pokrenuta je i online peticija čiji je cilj vratiti prostor Vijećnice NUB-u te se pozivaju svi građani da svojim potpisom budu vjetar ovoj plemenitoj ideji. Peticiju možete pročitati OVDJE.

Podsjetimo, akademik Dževad Karahasan u "Dnevniku selidbe" (Connectum, 2019.) na veoma dojmljiv način piše o agresorskom uništavanju Vijećnice  zajedno sa Nacionalnom i univerzietskom bibliotekom (NUB) sa snažnim porukama koje su i danas aktuelne.

Vijest o  organiziranom ubistvu Vijećnice i uništenju fonda Biblioteke, zanimljivo, Karahasan je dobio od svojih dvojice studenata – Danisa Tanovića i Dine Mustafića, koji su kamerom zabilježili fašističke lomače našeg vremena.

***

"U prostoru, neposredno preda mnom, stoji ruševina jedne zgrade o kojoj mogu razmišljati, koju mogu čitati, iz koje mogu odgonetnuti od čega je zgrada bila napravljena, kako je otprilike izgledala, čemu je bila namijenjena... To je fizička ruševina. Ali u toj zgradi su bili pohranjeni milioni knjiga koje su uništene zajedno s njom (odnosno, mnogo tačnije, knjige su uništene kad je zgrada razorena; razaranje zgrade nije jednako njenom uništenju jer mnogo toga ostane nakon razaranja, ostane dovoljno da se zgrada u duhu rekonstruira ili bar nasluti; a knjige koje su bile u njoj pohranjene nisu razorene, one su uništene) i to uništenje proizvodi ruševinu koju ne mogu vidjeti, s kojom se ne mogu suočiti, koju u najboljem slučaju mogu sasvim neprecizno zamišljati. Kako razumjeti ili bar naslutiti, kako sebi predstaviti, tu nevidljivu, tu metafizičku ruševinu nastalu razaranjem zgrade u kojoj je bila pohranjena biblioteka?", piše Karahasan.

***

"Jedno je simbolička razina, ona sfera duhovnog života jedne zajednice u kojoj se artikuliraju i uspostavljaju fenomeni koji simboliziraju realno postojanje zajednica, naprimjer političke i kulturne institucije. Postojanje jedne kulturne zajednice na simboličkom se planu uspostavlja upravo institucijama kakve su nacionalna biblioteka, nacionalna galerija, filharmonija i teatar; razaranjem (stvarnim ili simboličnim) jedne od tih institucija vi umanjujete mjeru postojanja, mjeru realnosti zajednice koja svoje postojanje utemeljuje i u tim institucijama, tako da bi se moglo reći kako je Bosna i Hercegovina manje realna nakon uništenja Nacionalne i univerzitetske biblioteke.

Manje je realna jer simboli ovog tipa nisu puka konvencija; kao ime (ideja i pojam) Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine ne može se uništiti, ona postoji dokle god je moguće izgovoriti ili ispisati glasovne strukture tog imena i time 'aktivirati' značenje i smisao tog imena, a to je vjerovatno vječnost; ali biblioteka je više od svog imena i svoje ideje, ona je, poput simbola u književnosti, mjesto u kojem se materijalno, simboličko i metafizičko postojanje prepliću i međusobno dopunjuju. Mogao sam (da sam se usudio ali nisam, tada se nisam mogao na to odvažiti) naslutiti dimenzije (ne i oblik) ruševine koja je nastala na simboličkoj razini postojanja: u sferi simboličkoga Bosna i Hercegovina je kao kulturna zajednica manje realna od trenutka u kojem je njezina Nacionalna i univerzitetska biblioteka razorena kao zgrada a onda uništena kao zbirka knjiga, rukopisa, časopisa... Tim je razaranjem na simboličkoj razini postojanja nastala jedna 'rupa', jedna 'praznina' koje dimenzije možete zamisliti, ali oblik ne možete jer oblik podrazumijeva materijalnu, stvarnu prisutnost..."

***

"Mikrofilmovi, kompjuterske diskete i svi drugi oblici alternativnog pohranjivanja knjiga koji su meni ostali nepoznati, nisu i ne mogu biti zamjena za Vijećnicu, dakle za biblioteku kakva od sasvim konkretnog trenutka više ne postoji. Njeno nepostojanje, njeno odsustvo iz stvarnog svijeta, proizvodi (prouzrokuje) na simboličkoj razini prazninu koja ima dimenzije ali vjerovatno nema oblik. Da li je i to ruševina? Kako nazvati, kako zamisliti i razumjeti ono što na simboličkoj razini postojanja ostane nakon uništenja jedne biblioteke? Da li se jedno od drugoga razlikuju ono što na simboličkoj razini postojanja ostane nakon "obične" (bilo koje) biblioteke i nacionalne biblioteke?

Ne znam da li se na simboličkoj razini razlikuje 'ruševina' nacionalne biblioteke od 'ruševine' neke druge biblioteke, ali znam sigurno da se na onoj razini postojanja koju bih, u nedostatku pravog imena, nazvao metafizičkom, ona bitno razlikuje od svake moguće ruševine, pa i ruševine neke 'obične' biblioteke. Nacionalna biblioteka je, naime, mjesto na kojem materijalno konkretizirana obitava jedna književna tradicija. Tako je Vijećnica imala bar po jedan primjerak svake knjige koja je ikada objavljena u Bosni i Hercegovini, svake knjige svakog bosanskohercegovačkog autora ma gdje objavljena bila, i mnogo, veoma mnogo knjiga napisanih u Bosni, u vezi s Bosnom, napisanih od Bosanaca ili od ljudi koji su s Bosnom imali neke veze, a koje su ostale u rukopisima. Mnogi od tih rukopisa bili su unikatni, a vjerovatno i neke od štampanih knjiga. Uvjerljiva većina uništenih knjiga postoji i drugdje, ali su neke postojale jedino ovdje; a, osim toga, sigurno nigdje na svijetu nisu postojale, ne postoje i ne mogu postojati ovako okupljene, na jednome mjestu sistematizirane knjige koje osjetilno predstavljaju petstogodišnji kontinuitet jedne književne tradicije".

***

"Kojem tipu egzistencije pripada ruševina nastala uništenjem nacionalne biblioteke? Kako mogu definirati (zamisliti, predstaviti, naslutiti) ruševinu (prazninu?) nastalu 25. 8. 1992., kad je spaljena Vijećnica? Da li se radi o ruševini, praznini ili o nečemu trećem? Kako nazvati to što je nastalo, a kako ono što je ostalo? I gdje je to što je ostalo? Kako ga razumjeti, zamisliti, kako ga sebi predstaviti i kako ga nazvati? Ja jako volim Bulgakova, volim i tvrdnju da "rukopisi ne gore" (koja nije samo patetična nego i istinita; ta tvrdnja nije samo utjeha nama kojima ništa osim patetike nije preostalo nego je zaista istinita za one koji su razumjeli stvarno biće jezika), jako želim vjerovati da ne gore ni knjige, pogotovo u nacionalnim bibliotekama – ali gdje je moja Vijećnica i šta je ostalo od moje književne tradicije?

Kod prvog hodočašća spaljenoj Vijećnici dogodilo se u meni nešto veoma patetično: dok sam promatrao razorenu zgradu i dozivao u sjećanje njen nekadašnji lik, zbunjen odsustvom znakova koji bi govorili da se radi o nekadašnjoj biblioteci, duhovnim sam pogledom vidio nagorjeli list papira na kojem je ostao sačuvan dio teksta što se nekad mogao čitati na tom listu. Razumijemo li se?

***

"Ono što se u meni tada dogodilo usporedio bih s potresom – prava lavina osjećanja i misli koja se obrušava na mene i nakon toga nekakvo smirivanje, slaganje, diferenciranje. (Bi li se to dogodilo da nisam tako jako volio Vijećnicu kao zgradu? Bi li se dogodilo da sam uspio vidjeti ono što pamtim umjesto ovoga što gledam? Sumnjam, ali to je tema za neku drugu priliku.)"

***

"Prva jasna misao koja mi se javila nakon 'potresa' bila je da je nagorjeli list ispisanog papira istinita metafora književnosti kojoj pripadam, metafora koja precizno definira moju zadaću: na osnovnu sačuvanog i po sjećanju rekonstruirati ono što je pisalo na izgorjelim dijelovima lista. Patetično? Da, jako. Ali zanimljivo je da se te patetike nimalo ne stidim, iako inače ne trpim patetiku, pogotovo kod sebe. Ne stidim se ni razmišljanja kojima sam se nakon toga prepustio, vjerovatno nastojeći da se utješim platonističkim mudrovanjima kojima sam inače sklon. O tome, naprimjer, kako je književnost inače rekonstrukcija po sjećanju onoga što smo gledali i znali u nekom drugačijem i sigurno boljem obliku postojanja, pa zaboravili kad smo bačeni u ovaj; ili rekonstrukcija izgubljenih mogućnosti koje su nam ponuđene ali ih mi nismo prepoznali ili ih nismo znali realizirati; ili ispitivanje onih iskustava koja bismo imali (koja bismo mogli imati) da su nam dodijeljeni drugačiji karakter i sudbina (ako to dvoje nije isto). Ne stidim se, kažem, ove patetike jer 'gromke slike' kojima nastojim ilustrirati svoja tadašnja osjećanja potpuno odgovaraju tim osjećanjima koja su bila vraški 'gromka'. Nakon ovih misli i emotivnih bunila kojima je praćeno njihovo formuliranje krenuo je proces koji sam nazvao diferenciranjem užasa što se u meni nakupio tokom prvih mjeseci rata…"