Dragana Vučetić iz Srbije identifikuje žrtve genocida u Srebrenici: 'Iza svake kosti bio je čovjek'

Sedmicu nakon što je obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici, tišina ponovo prekriva dolinu bijelih nišana.

Porodice su se vratile kućama, Potočari su ostali sa sedam novih nišana, a Dragana Vučetić - forenzička antropologinja iz Srbije - nastavila je gdje je i stala: nad kostima, nad tišinom, nad neizrečenim imenima.

Već više od dvije decenije, ova Šapčanka svakodnevno sastavlja dijelove razbacanih skeletnih ostataka, tražeći red u rasutim fragmentima, smisao u brutalno prekinutim životima.

Njen posao nije gotov. Dok hiljade posjetilaca svakog jula dođe da se pokloni žrtvama, ona ostaje u tišini u Tuzli - da pronađe još jedno ime koje ide uz kost, još jedan završetak za porodicu koja čeka.

Vučetić radi na identifikaciji žrtava genocida u Srebrenici i Podrinju, u Bosni i Hercegovini, za Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP). Iako nije fizički u Srebrenici i Potočarima, već u Tuzli, malo ko je kao ona vezan za ljude koji su mučki pobijeni u ljeto 1995. i za njihove porodice.

Vučetić je govorila za portal Radiosarajevo.ba o svemu onome s čim se susreće, koliko vrijeme utječe na identifikaciju posmrtnih ostataka žrtava.

"Prošlo je mnogo vremena otkako sam počela da radim za Međunarodnu komisiju za nestala lica. Za nekoliko dana bit će tačno 21 godina kako sam dio ovog tima. Kroz mrtvačnicu u Tuzli prošlo je mnogo slučajeva. Imala sam priliku raditi na terenu, ali najviše vremena provela sam u Identifikacijskom centru Podrinje u Tuzli, gdje već skoro dvije decenije radim puno radno vrijeme na antropološkoj obradi skeletnih ostataka. Tokom tog perioda identificiran je veliki broj žrtava - sada smo blizu brojke od oko 6.800 ukopanih u Potočarima", kazala je Vučetić.

Za više od dvije decenije rada, Vučetić ističe da je, prije svega, naučila posao.

"Došla sam ovdje neposredno nakon fakulteta, bez prethodnog iskustva u antropologiji i arheologiji. U početnim godinama broj ekshumacija i slučajeva je bio izuzetno visok. Sjećam se dana kada smo radili i do 15 slučajeva dnevno, godišnje i više od 300 identifikacija. Bilo je to vrijeme kada se 11. jula ukopavalo i po nekoliko stotina žrtava. Kroz te godine stekla sam ogromno iskustvo i upoznala mnogo ljudi koji su dio cijelog ovog procesa", prisjetila se Vučetić.

Najteži dio posla

Kazala nam je kako nije dio onog tima koji je zadužen za ono, u jednu ruku najgore, u drugu najljepše – kontakt s porodicama žrtava.

"U našem timu poslovi su podijeljeni. Antropolozi se bave isključivo skeletnim ostacima, dok tzv. case menadžeri komuniciraju s porodicama. Oni obavljaju najteži dio posla, oni su ti koji su u direktnom kontaktu s porodicama, obavještavaju o nalazima i vode formalne identifikacije. Tako da ja nisam u direktnom kontaktu s porodicama, već sam fokusirana na antropološku obradu, uzimanje DNK uzoraka, reasocijacije i slično", kazala je Vučetić.

Objasnila je kako je procedura identifikacije skeletnih ostataka izuzetno komlicirana, a da je uz to Srebrenica specifičan slučaj.

"Radi se o velikom broju žrtava - oko 8.000 ljudi je ubijeno u julu 1995. godine – i problem je u činjenici da su tijela prvo pokopana u primarne grobnice, pa potom premještana u sekundarne. Taj proces premještanja uništio je integritet cjelovitosti osoba. Veoma često nalazimo dijelove jedne osobe na više lokacija. Samo u oko 10% slučajeva uspijevamo pronaći kompletno tijelo. U ostalim slučajevima pronalazimo fragmente, dijelove tijela. Zahvaljujući DNK analizi, možemo povezati dijelove tijela pronađene na različitim lokacijama. Svaki slučaj je posebna priča. Neke možemo da završimo odnosno da dobijemo ime i prezime koje pripada skeletnim ostacima za nekoliko mjeseci. Nažalost, većina slučajeva je komplikovanija i potreban je duži vremenski period da se kompletira tijelo i da se dobije DNK uzorci", rekla je Vučetić.

Dodala je da ono što sada predstavlja najveći problem je taj što je jako teško pronaći nove lokacije, nove masovne grobnice, nove skeletne ostatke.

"Jednostavno prošlo je jako puno vremena, 30 godina od svega što se desilo i, jednostavno, sve manje je tragova za tim novim lokacijama, a još se traga za oko 1.000 žrtava Srebrenice. To je jako veliki broj porodica koje čekaju naš telefonski poziv. Nadam se da ćemo u saradnji sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, Institutom za nestala lica i svim ostalim učesnicima u ovom procesu, uspjeti da pronađemo i ostale žrtve", naglasila je Vučetić.

Objasnila je da što više vremena prođe, to je teže izolovati DNK iz kostiju.

Problem je što nemamo novih ostataka

"Stanje kostiju je jako bitno za uspješnost DNK analize. Visoka temperature uništava DNK, praktično je nemogoguće izolovati DNK iz kostiju koje su gorjele. Kosti koje se nalaze na površini, koje nisu ukopane, pa su, također, izložene različitim vremenskim nepogodama… Starost osobe u trenutku smrti, također, utječe na uspješnost DNK analize. Naša laboratorija radi još od 2001. godine i stalno unapređujemo protokole. I dalje uspijevamo dobiti DNK iz uzoraka, ali problem nije toliko analiza koliko to što nemamo novih ostataka", iskrena je Vučetić.

Kazala nam je da trenutno imaju devet zvanično identifikovanih osoba koje nisu ukopane jer porodice nisu pristale.

"Čekaju više ostataka. Ne vršimo pritisak - sve zavisi od porodica. Također, radimo tzv. reekshumacije ili dokopavanja. Ako se poslije ukopa pronađu dodatne kosti, mi možemo da uradimo dokopavanje. Do sada smo uradili više od 1.100 reekshumacija. Ove godine radimo 89 takvih slučajeva od 14. do 22. jula. Radit ćemo između 12 i 13 slučajeva svakog dana. Sve porodice su dale pismenu saglasnost", kazala je Vučetić.

Članovi porodica mogu biti prisutni prilikom reekshumacije.

Iako Vučetić nema direktan kontakt s porodicama žrtava genocida, ne smatra da to umanjuje emotivnost svega što ona radi.

"Naravno da postoje emocije. Iza svakih kostiju bio je čovjek. Ali jako je bitno povući granicu između profesionalnosti i emotivnosti. Moramo zadržati profesionalnost, i to svi u timu jako dobro znaju. Ovo je dugoročan posao, ne traje dan-dva, i samo stabilni i posvećeni ljudi mogu ga iznijeti. Naš cilj je da se projekat ne prekine dok se ne pronađu sve žrtve, svi oni koji još nisu dobili ime uz skeletne ostatke i oni čije skeletne ostatke još nismo pronašli", istaknula je Vučetić.

Osvrnula se i na to da dolazi iz Srbije, susjedne zemlje iz koje se često mogu čuti negiranja genocida u Srebrenici. Kaže da se nije suočavala s nerazumijevanjem zbog posla koji radi.

"Ne vidim zašto bih dolazila u sukob s nekim. Ovo je moj posao, i trudim se zaista da ga radim na najbolji mogući način. Gdje god da ga radim, trudim se da ga obavljam najbolje što mogu. U Tuzli, ili bilo gdje drugo, dala bih svoj maksimum I bila bih maksimalno odgovorna za svaki slučaj za koji sam zadužena", naglasila je Vučetić.

Za kraj je poručila da osjeća jednostavno da pripada upravo tu gdje jeste – kao dio projekta identifikacije žrtava genocida u Srebrenici.