Dnevnik bicikliste: San Francisco

Sead Muhić o kojem je naš portal već pisao, zaputio se ka dalekoj Americi kako bi učestvovao u hrabrom putovanju – biciklom od Kanade do Meksika.

Profesor tjelesnog odgoja zaputio se na dalek na put dug skoro 4.000 kilometara, a mi vam prenosimo njegove bilješke sa putovanja kroz saveznu državu Californiu.

Pročitajte i početak odiseje ka Meksiku i putovanje kroz države Washington, Oregon i dio Californie.

Veliki gradovi najčešće niču iznenada i bez ikakvog upozorenja.  Ničim što se u prirodi nalazi ne možete predvidjeti da ćete baš iza ovog prevoja ili iza ovog zaljeva ugledati neku veliku metropolu. San Francisco je jedan od velikih. Iščekujemo ga i pomalo ga se plašimo. Onako kako se običan čovjek plaši svakog velikog grada i odlaska u nepoznato. U principu, sve neugodno što smo doživjeli od ljudi doživljavali smo u velikim gradovima i mračnim downtownima. Svaki grad ima svoja pravila koja novajlija mora upoznati i, naravno, za to platiti cijenu.



U San Francisco dolazimo sa sjevera kroz Sausalito i, gotovo spektakularno, odmah ispred nas ukazuje se glavni sjeverni ulaz u grad - most Golden Gate. Ogromna željezna konstrukcija 2700 metara dugog mosta spaja dva kraja zaljeva San Francisco.Njegovu stvarnu veličinu ne može dočarati nijedna fotografija ili opis. Šest saobraćajnih traka, pjesačka i biciklistička staza pružaju se preko mosta. Zaista veličanstveno zdanje. Dvojica mojih priatelja iz Sarajeva su odmor provodila u San Franciscu. Dogovorili smo se da se nađemo na mostu. Neobično je sresti poznate ljude na ovako neuobičajenom mjestu.

Mračna strana Golden Gatea

Upozorili su nas da moramo ući u San Francisco što prije, jer se most sa prvim sumrakom zatvara za pješake i bicikliste - iako je osvijetljen i uredno iscrtan. Razlog za ovo je stravičan. Golden Gate je prvi na listi mjesta po broju izvršenih samoubistava. Na ovom mostu svakih 15 dana neko izvrši samoubistvo. Do sada se ovaj broj popeo na 1500 ljudi. Smatra se da je stvarni broj daleko veći, jer se neka samoubistva dešavaju bez svjedoka, a jake pacifičke struje odvuku tijelo duboko u okean. Stali smo na sredini mosta i gledali prama San Franciscu, Alcatrazu i Pacifiku. Visina od 75 m djeluje zastrašujuće i bez pomisli da skočite.

Saznali smo i neke neobične stvari vezane za mračnu stranu Golden Gatea. Kada skočite sa visine od 75m, u vodu udarite brzinom od 120 km/h. Sretni samoubice poginu pri samom udaru od vodu, dok su oni drugi osuđeni da umiru polako, usljed utapanja i hipotermije. Ovakav način samoubistva garantuje smrtnost od 98%. To znači da postoje i oni koji su preživjeli. Zabilježena su i dva veoma interesantna slučaja. Prvi je pokušaj izvršenja dvostrukog samoubistva. Mlada Sarah Rutledge Birnbaum, čije ime na jeziku Quintu Indijanaca znaci Usranom Se Ne Da Ni Do Potoka je preživjela prvi pokušaj samoubistva, da bi se zatim vratila na most i ponovo skočila. Njen drugi skok ipak nije uvršten u statistiku od 2%. Drugi slučaj je 17-godišnji učenik iz Wisconsina, čiji su motivi za skok bili sportsko avanturističke prirode. Prošao je sa slomljenom trtičnom kosti i puknutim plućnim krilom. Danas postoji incijativa da se ispod mosta postavi zaštitna mreža koja bi hvatala ove nesretnike. Ovu inicijativu je pokrenuo i danas vodi uspješni advokat koji se i sam, prije 15 godina, proslavio neuspješnim pokušajem samoubistva sa ovog mjesta.

Naš jedini zadatak, dok smo prelazili most, bio je da nas vjetar ne oduva preko ograde. Puše jako i bez prestanka, a sve izgleda kao trka pijanih biciklista.

Utočište umjetnika i Alcatraz

San Francisco nije tek gomila betona na asfaltnoj podlozi. To je grad koji ima duha i energije koju možete osjetiti. Ima historiju i svoje priče koje priča turistima. Njegova tolerantnost i širina uticali su na to baš San Francisco bude epicentar određenih pokreta koji su nudili alternativu za političko-socijalne probleme. Pružio je utočiste svim umjetnicima i alternativcima. Na njegovim ulicama slobodu su našli hipiji iz cijelog svijeta. Po njima su smjelo koračali ljudi protestvujući protiv rata u Vijetnamu, protiv nasilja i  imperijalizma, vjerujući u ljudsku ravnopravnost i misleći da na taj način mogu promjeniti svijet. 1967. godine se desio i socijalni fenomen Summer of Love. SF je postao centrom svjetske hipi-revolucije. Seksualna, politička i umjetnička sloboda, kao i koristenje psihoaktivnih droga obilježili su život San Frana, a pjesma If you're going to San Francisco postala je himna...



Odlučili smo da kroz San Francisco ne možemo samo proći. Ostat ćemo ovdje dan ili dva. Svjestan sam da je mala šansa da ovamo ponovo dođem i priliku nisam mogao propustiti. Ugostio nas je David, momak kojeg sam igrom slučaja upoznao mjesec dana ranije u Sarajevu. Zajedno sa djevojkom je vozio je bicikl od Krakova do Dubrovnika, a Sarajevo mu je bilo tek usputna stanica. Mjesec dana nakon toga, ja sam u njegovom domu u San Franciscu. Hvala druže, bio si dobar domaćin. Biciklisti treba da se i neću ti to zaboraviti!

Probudio sam se rano i prvo što sam pomislio bilo je - odoh u zatvor. Moram vidjeti Alcatraz. Ushićenje nije dugo potrajalo. Žena za šalterom, koja prodaje karte za dnevni posjet Alcatrazu, bila je šokirana kada sam izvadio novac sa namjerom da kupim kartu. Tipkala je nešto po računaru i odgovorila mi da je prvo slodobno mjesto je tek u četvrtak - naredne sedmice... Neeee, ne možete mi to raditi! Pokušao sam joj objasniti da sam "iz daleka" i da bih bio veoma zahvalan da mi nađe neko mjesto. Nije pomoglo. Svi koji su stajali u redu ispred i iza mene bili su "iz daleka". 

Sjeo sam na dok i zamišljeno posmatrao ovaj otok tuge, smješten u sredini zaljeva, tačno nasuprot San Franciscu. Pokušao sam zamisliti kako li je posmatrati ovako raskošan i luksuzan grad pun zabave kroz rešetke zatvorskog prozora. Poznatiji kao The Rock, Alcatraz je prvo bio svjetionik, da bi potom postao vojna utvrda i na koncu državna kaznionica.



O ovom zatvoru su ispričane brojne priče i snimljeni mnogi filmovi, a bijeg sa ovog otoka i danas nazivaju triatlonom smrti. Jake morske struje, hipotermija i ajkule čine prirodni bedem za svakoga ko bi želio pobjeći.

Nastavio sam hodati obalom i uživati u nesto toplijem vremenu. Polako sam shvatao zašto je neko nekada izjavio da je najhladnija zima koju je ikada doživio bila ljeto u San Franciscu. Ubrzo sam ugledao nešto jako interesantno. Pomorski muzej sa eksponatima podmornica i brodova koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu. Moram priznati, Ameri su veoma ponosni na svoj dio borbe protiv fašizma. Eksponati su u plovnom stanju i jednom godišnje prelaze Atlantik kako bi proslavili dan kada su se Saveznici iskrcali na Normandiji.



Ovaj starčić azijskog porijekla dočekat će vas u podmornici i uredno odgovoriti na sva vaša pitanja. Služio je na ovoj podmornici u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da su svi njegovi saborci odavno umrli, a on još uvijek lucidno odgovara na sva pitanja turistima.

Sutradan, rano ujutro, sa nadom da ćemo izbjeći haotični saobraćaj, nastavili smo svoj put prema jugu. San Francisco nas je oduševio, ali tek sada, kada smo ga napustili, shvatamo koliko je naporno kretati se njegovim ulicama. Opet smo na obali, gledamo Pacifik i uživamo u pejsažima. Temperatura je tek neznatno ugodnija, iako smo već počeli odbrojavati koliko dana je ostalo do meksičke granice.

Noćni napad

Napravili smo večeru i postavili šator, ali ovog puta u kampu. Procedura koja se obavlja svako veče identična je svakoj prethodnoj. Ubrzo nakon večere, hladnoća nas tjera u šator i tople vreće. Interesantno je da se uopće ne sjećam vremena od trenutka kada uđemo u šator do trenutka kada zaspimo. Ujutro pomislim da su se te dvije stvari desile istovremeno.

Iz sna me trgnu neka buka i zvuci potpuno nejasni, ali dovoljno glasni da budem siguran da mi se nije učinilo. Ne znam koliko je sati ni koliko dugo sam spavao. Probudih Sandra, koji po navici, svake noći koristi čepove za uši. Gledali smo se u polumraku, zadržavali dah, i osluškivali zvuke te pokušavali odgonetnuti šta se dešava. Odlučio sam uzeti lampu i izaći vani i vidjeti šta se dešava. Uz ove zvuke nismo mogli ponovo zaspati.

Za jako kratko vrijeme sam shvatio da je nekome u Americi u interesu da narod bude isprepadan svim i svačim te da treba konstantno da osjeti strah. Table sa upozorenjima na prisutnost divljih životinja, okačene na svim mjestima, samo su dio te kampanje. Iskreno, tokom boravka u Americi, nismo mnogo obraćali pažnju na sadržaj ovakvih upozorenja. Nerijetko smo samo prolazili pored njih, ne zadrzavajući se ni da pročitamo šta na njima piše.

U svim kampovima, bez obzira gdje se nalazili, postoje posebno napravljene ostave za hranu - tzv. Foodbox. To je najčešće drvena ili metalna kutija sa vratima  i bravom. Shvatio sam da zvuci dolaze upravo iz Foodboxa. Shvatio sam da se nešto jako čudno dešava. Velika kutija koja stoji na dvije drvene grede se neprestano ljuljala. Bio sam zbunjen i nisam znao šta da radim. Stajao sam sa upaljenom lampom na glavi i čekao da se desi nešto što će razjasniti ovu misteriju. Ništa se nije dešavalo. Prišao sam kutiji i zagalamio koliko sam mogao te udario šakom u vrata. Tada su iz kutije krenule da ispadaju velike krznene lopte. Udarili bi od zemlju i, prije nego bi se snašli, počinjali su trčati u različitim smjerovima. Stajao sam kao ukopan. To nisu bile životinje koje sam ikada prije imao priliku vidjeti. Usred šume, sa lampom na glavi, stajao sam zbunjen i treptao očima sa nadom da ću se probuditi negdje drugo.

Ne razmišljajući, rekao sam naglas: "Joooooooooooj, jarane, što nas sjebaše!". Sandro je ležao u šatoru i napeto iščekivao da mu kažem šta se vani dešava. Pitao je: "Ko?!?". "Rakuni!", dreknuo sam.

Nije mogao izdržati, otvorio je šator i izviro glavu baš u trenutku kada je jedan od ovih razbojnika ispao iz kutije zajedno sa kesom u zubima i  potrčao pravo prema šatoru. Taman kad  smo pomislili da će upasti ravno u šator, skrenuo je i zapeo o kanap šatora. Počeli smo se smijati kao dva ludaka. Rakun, ne puštajući kesu iz zuba, otrča u šumu. Ostali smo pokradeni usred šume. Odnijeli su nam hranu za dva dana.

Prišao sam Foodboxu da vidim da li je ostalo išta hrane za doručak. Otvorio sam vrata, a na jednoj polici je sjedio rakun zaslijepljen svjetlom moje lampe. Nije se prepao niti počeo bježati. Šapicama je skupljao i u usta trpao M&M bombone koje su bile rasute po polici. Razbojnik je jeo moje omiljene bombone. Potrpao sam ostake neotpakovane hrane i unio ih u šator. Sandro me pitao: "Nećeš valjda tu hranu u sa nama u šator? Šta ako nas napadnu?". "Ne znam", odgovorio sam, "ali znam da se bez borbe nećemo predati". Do jutra nas niko više nije uznemiravao...