Čudno je to da, u našoj zemlji kraj Evrope, Hamzu Humu slabo pamtimo

Prema Hanifi Kapidžić-Osmanagić i njenom eseju Sedamdeset godina Grozdaninog kikota, Grozdanin kikot je poetski roman, dok je Zdenko Lešić u svome djelu Pripovjedači pisao kako je to pripovijetka. No, analizirajući obje tvrdnje u svom djelu Bošnjački roman XX vijeka, prof. dr. Enver Kazaz piše kako je Grozdanin kikot po recepciji više roman nego pripovijest.

Roman Grozdanin kikot se pojavljuje u dobu žanrovskih mutacija (ispreplitanje književnih rodova). Dolazi do avangardne revolucije u književnosti.

Lešić, također, navodi kako roman obnavlja bogumilsku legendu o Grozdanu i Grozdani, ali se i utemeljuje na njoj.

Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. godine je uhapšen i prebačen u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.

U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. 

 Od 1923. godine Humo je bio urednik lista Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar Politike.

Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, nakon toga bio je urednik Radija Sarajevo i direktor Umjetničke galerije.

Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SRBiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.

Hamza Humo umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine. Danas u BiH veliki broj ulica i škola nosi njegovo ime.