Četiri decenije nakon katastrofe u Černobilu: Kako izgleda povratak u naglo prekinuto djetinjstvo?

Nakon katastrofalne nuklearne nesreće grad Pripjat je evakuisan. Gotovo 50.000 ljudi zauvijek je napustilo svoj dom. 40 godina kasnije, jedan od stanovnika vratio se tamo zajedno sa novinarkom DW-a Oleksandrom Indjučkovom.

Napuštena vozila trunu pored puteva. Dječje igračke, ostaci kućnih aparata, posuđe i poluizblijedile informativne table na ruskom jeziku koje obavještavaju o nivou radioaktivnosti razbacani su oko stambenih zgrada. Zgrade su prazne, prozori razbijeni, vrata razvaljena.

Ukrajinski grad Pripjat, poznat i kao "Atomgrad", prije 40 godina bio je ponos sovjetske nuklearne energetike.

Obećavana mu je velika budućnost. Nalazi se blizu nuklearne elektrane u Černobilju, koju je rukovodstvo tadašnjeg Sovjetskog Saveza (SSSR) željelo da razvije u najveću te vrste. Ukupno je trebalo da bude izgrađeno dvanaest reaktorskih blokova, a radnici sa svojim porodicama trebalo je da žive u Pripjatu.

Kada je 26. aprila 1986. godine eksplodirao reaktorski blok 4 u Černobilu, grad je postojao tek 16 godina. Pripjat je imao 160 zgrada sa 13.500 stanova, 15 vrtića i pet škola.

"Nismo znali kakve će posljedice imati ova nesreća"

Četrdeset godina kasnije, zgrade su propale. Svuda rastu žbunje i drveće. Volodimir Vorobej vodi novinarku DW kroz to rastinje.

"Ovo je ulica Lesje Ukrajinke i naša kuća broj 18 a, gdje sam živio sa roditeljima i starijim bratom u prizemlju", priča 58-godišnjak. Stepenište je prilično prostrano, sa velikim vratima, udobnim stepenicama i širokim hodnicima.

Vrata Vorobejevog nekadašnjeg stana stoje otvorena. On ulazi pravo u svoju sobu i uzima gramofonsku ploču iz razbacanog smeća. Ona ga podsjeća koliko je njegova porodica tada slušala muziku. Ali se sjeća i koliko su mu nedostajale nove, moderne patike koje je tokom evakuacije zaboravio u ormaru.

Izlazimo na balkon. "Ovo je bila moja stolica sa sjedištem od pjene. Ovde je bila lampa, ovdje sam pročitao toliko knjiga! Ispod ovog poklopca smo čuvali zimnicu. To je bilo veoma praktično", kaže Vorobej.

U mračnom hodniku stana uključujemo lampe na mobilnim telefonima. Vorobej vidi cipele i kaže: "Ovo su bile moje. Dobili smo ih u stručnoj školi."

Tabla sa imenima komšija i dalje visi na ulazu u zgradu. Vorobej ne zna šta se s njima dogodilo nakon evakuacije. Od nesreće nikoga od njih više nije vidio.

U aprilu 1986. godine Vorobej je imao 18 godina. Radio je kao električar u državnom preduzeću koje je dan prije nuklearne nesreće postavljalo električne vodove ka bloku 4 — upravo tom reaktoru koji je eksplodirao.

On sam nije čuo eksploziju i ujutru je htio kao i obično da ide na posao. Međutim, autobusi nisu dolazili, pa su on i prijatelj pješke stigli do elektrane i vidjeli razrušenu zgradu. "Tada nismo znali ni šta se dogodilo ni gdje tačno. Nije nas dočekao dim, već toplota. Dizao se pravi talas toplote ka nebu- Jedan čovjek je prošao biciklom i rekao da je ovdje opasno. Zato smo se vratili kući", priča Vorobej.

Tek uvečer je od starijeg brata, koji je radio u elektrani, saznao za nesreću i predstojeću evakuaciju. "U početku smo mislili da će to trajati samo nekoliko dana", sjeća se Vorobej. Njegova porodica napustila je Pripjat uveče 26. aprila — u prepunom vozu. "Kroz prozor voza vidjeli smo uništeni reaktorski blok 4. Tada nismo razmišljali o tome i nismo znali kakve će posljedice imati ova nesreća i da se nikada više nećemo vratiti kući."

"Atom treba da bude radnik, a ne vojnik"

Prolazimo kroz centar Pripjata do bioskopa Prometej. Volodimir Vorobej je tu provodio vrijeme sa prijateljima. Ulaz na glavnu scenu bioskopa zaklanjaju urušene grede. U jednoj prostoriji prije bine vise izbljedile slike danas odavno zaboravljenih komunističkih partijskih funkcionera.

Sovjetski simboli su svuda u centru Pripjata. Krovove dvije visoke zgrade i dalje krase amblemi sovjetske Ukrajine, a na jednoj drugoj zgradi stoji ogromnim metalnim slovima: "Atom treba da bude radnik, a ne vojnik."

Vorobej kaže da se na toj ideji zasnivala čitava sovjetska nuklearna energija. Na univerzitetima i institutima, na obukama za zaposlene u elektranama — svuda se govorilo da je nuklearna energija SSSR-a najsigurnija na svijetu. Niko nije mogao da zamisli eksploziju reaktora. "Rečeno nam je da je nesreća nemoguća. Za sve su postojale mjere i sve je bilo proračunato. Nije nam ni padalo na pamet da bi mogla da se dogodi nesreća", kaže Vorobej.

Zato većina stanovnika Pripjata i Černobila, uključujući i radnike elektrane, nije znala ništa o stvarnim opasnostima po zdravlje i životnu sredinu. Još manje su znali o razmjerama radioaktivne kontaminacije, objašnjava Vorobej. Ko je nešto znao, prenosio je informacije na kašičicu. To je bilo još u sovjetsko vrijeme. Neoprezna riječ mogla je da košta karijere.

“Da li je i poslušnost kadrova dovela do katastrofe?

Moguće je, razmišlja Vorobej, da do černobilske katastrofe možda uopće ne bi došlo da nije bilo tog autoritarnog sovjetskog stila upravljanja i u nuklearnoj industriji. Takođe, slična nesreća iz 1975. godine u nuklearnoj elektrani Lenjingrad bila je gurnuta pod tepih.

Vorobej je godinu dana nakon katastrofe pozvan na odsluženje vojnog roka, kasnije je studirao inženjerstvo i preselio se u Slavutič — grad izgrađen kao zamjena za Pripjat. Odatle je svakodnevno putovao na posao u Černobil i napredovao od običnog mehaničara do poslovođe. Već jedanaest godina vodi odjeljenje za termičku automatizaciju i mjernu tehniku.

U Černobilu se od 2000. godine više ne proizvodi struja. Ipak, radovi na zatvaranju elektrane traju i danas. Na prostoru bivše elektrane sada postoje postrojenja za sigurno uklanjanje radioaktivnog goriva i preradu radioaktivnog otpada. Iznad eksplodiranog bloka 4 i takozvanog "sarkofaga" podignutog 1986. sada stoji nova zaštitna konstrukcija — New Safe Confinement. Godine 2025. ovu zaštitnu konstrukciju značajno je oštetio ruski dron.

"Možda bi historija krenula drugim putem"

Panoramski točak u Pripjatu, danas širom svijeta poznat simbol napuštenog grada, prije ruskog napada na Ukrajinu bio je turistička atrakcija. Zvanično nikada nije pušten u rad, jer je trebalo svečano da bude otvoren 1. maja 1986. godine, na Praznik rada. "Ne vjerujte pričama da se niko nikada nije vozio njime. Učenici moje stručne škole, među kojima sam bio i ja, korišteni su kao testeri. Dakle, vozio sam se", kaže uz osmjeh.

Vorobej priznaje da i dalje ne zna koliku je dozu zračenja primio od 1986. godine: "Može se zatražiti odgovarajući certifikat, ali ja to ne želim.“

Na pitanje koliko je katastrofa promijenila njegov život, odgovara da sa 18 godina nije imao posebne planove. Ali sada, 40 godina kasnije, gledajući unazad, čini mu se "kao da su se svi tada kretali u jednom pravcu, da bi se iznenada okrenuli i krenuli drugim putem". I zato, kaže on, "historija svijeta i Ukrajine možda bi krenula drugim tokom da se černobilska katastrofa nije dogodila."