Biljke u svetim knjigama: Šta nam poručuju maslina, smokva i pšenica?

Biljke u svetim knjigama judaizma, kršćanstva i islama nisu tu samo kao dio pejzaža drevnog svijeta. One nose snažna značenja, govore o vjeri, životu, moralu, Božijoj brizi i odnosu čovjeka prema prirodi. To je pokazalo i komparativno istraživanje u kojem su analizirane biljke spomenute u Starom zavjetu, Novom zavjetu i Kur'anu.

Piše: Doc. Dr. Mirzeta Memišević Hodžić*

Iako su ovi tekstovi nastajali u različitim historijskim i kulturnim kontekstima, zajednički im je bogat biljni simbolizam koji povezuje svakodnevni život sa duhovnim porukama.

Stari zavjet: Biljke kao temelj svetog i svakodnevnog

Stari zavjet se izdvaja po najvećem broju biljnih vrsta, spominje ih se više od 50. Biljke u ovom tekstu imaju prvenstveno praktičnu i ritualnu ulogu, ali i snažnu simboliku.

Drvo akacije, na primjer, korišteno je za izradu Škrinje zavjeta, žrtvenika i Svetog šatora. Lan se koristi za izradu svećeničkih haljina, a cedar za gradnju. Maslina se pojavljuje kroz maslinovo ulje, neizostavno u obredima, dok su pšenica i ječam temelj prehrane.

Istovremeno, biljke poput smokve, vinove loze i šipka simboliziraju obilje, mir i Božiji blagoslov. U Starom zavjetu priroda nije odvojena od duhovnog života – ona je njegov sastavni dio.

Novi zavjet: Priroda kao učiteljica

Za razliku od Starog zavjeta, Novi zavjet spominje znatno manji broj biljaka, svega desetak, ali je njihova uloga izrazito didaktička i simbolička.

Isus u svojim prispodobama koristi svima poznate biljke kako bi prenio moralne i duhovne poruke. Ljiljani i poljska trava govore o Božijoj brizi i pozivu na povjerenje, pšenica i kukolj simboliziraju borbu dobra i zla, dok gorušičino zrno pokazuje kako i najmanje vjera može donijeti velike promjene.

Biljke u Novom zavjetu nisu tu zbog svoje materijalne vrijednosti, već kao metafore koje pozivaju na promišljanje i duhovni rast.

Kur'an: Znakovi Božije moći i darežljivosti

Kur'an spominje 18 biljnih vrsta koje objedinjuju svakodnevnu, simboličku i rajsku dimenziju. Biljke poput pšenice, leće, luka i krastavice predstavljaju Božiju opskrbu ljudima i podsjećaju na zahvalnost prema darovima koji omogućavaju opstanak.

Maslina, palma, grožđe smokva i šipak u Kur'anu imaju posebno mjesto. To nisu samo prehrambene kulture, već i znakovi Božije mudrosti, stvaranja i blagoslova. Njihov simbolički značaj dodatno je naglašen u suri At—Tin, gdje se Bog zaklinje upravo biljkama: "Tako mi skove i masline" (At-Tin, 1).  Ova zakletva ukazuje na izuzetnu vrijednost prirode u islamskoj tradiciji, gdje biljke nisu samo dio stvorenog svijeta, već i svjedoci Božije istine i reda.

U Kur'anu se biljke često pojavljuju i u opisima Dženneta, gdje simboliziraju savršenu harmonije između čovjeka i prirode, obilje, mir i duhovnu ispunjenost. Na taj način, biljni svijet postaje most između materijalnog života i nade u budući život.

Zajednički biljni jezik triju religija

Uporedna analiza pokazuje da se određene biljke pojavljuju u sva tri teksta. Maslina, smokva, grožđe i pšenica predstavljaju svojevrsni zajednički simbolički fond judaizma, kršćanstva i islama.

Stari zavjet biljke veže uz rituale i svakodnevni život, Novi zavjet ih koristi kao alegorije moralnih istina, dok Kur'an kroz biljke govori o Božijoj moći, opskrbi i nagradi.

Zajedničko im je jedno: priroda se ne posmatra samo kao resurs, već kao sveti znak, kao most između vidljivog i nevidljivog svijeta.

Poruka za savremeno doba

Ovakav pogled na biljke pokazuje da je u sve tri tradicije prisutna ekološka svijest – poštovanje prema prirodi kao djelu Božijeg stvaranja. Bilje su simbol ravnoteže, života i odgovornosti čovjeka prema svijetu koji mu je povjeren.

U vremenu ekoloških kriza, poruke stare hiljadama godina podsjećaju da odnos prema prirodi nije samo pitanje nauke ili politike, već i duhovne etike.

Napomena: Detaljniji pregled biljaka spomenutih u Starom zavjetu, Novom zavjetu i Kur'anu objavljen je u 63. broju časopisa Franjevačke teologije Sarajevo (Bosna franciscana), u radu pod naslovom "Biljke spomenute u Starom zavjetu, Novom zavjetu i Kur'anu".

*Autorica je doktorica šumarskih nauka, docentica na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Članak je izvorno objavljen u Časopisu Franjevačke teologije Sarajevo "Bosna Franciscana". Prenosimo ga uz dozvolu autorice.