Slovenačko 'Delo' o ZOI '84: Davno prošlo vrijeme

"Nikad ranije nismo bili tako ljubazni i topli, prije svega pošteni, kao što smo bili za vrijeme olimpijskih igara, i nikad više ni nećemo biti takvi", govori uz uzdah stari kujundžija.

Reportažu o godišnjici ZOI '84. prenosimo iz najčitanijeg slovenačkog dnevnog lista Delo.

"Nikad ranije nismo bili tako ljubazni i topli, prije svega pošteni, kao što smo bili za vrijeme olimpijskih igara, i nikad više ni nećemo biti takvi", kaže uz uzdah stari kujundžija na Baščaršiji, zlatar i majstor koji pravi tradicionalno bakreno posuđe kad smo ga upitali šta ima novo u olimpijskom Sarajevu.

Sedamdesetogodišnji starac, koji s cigaretom u ustima polako, pozdravljajući raspoložene šetače po Baščaršiji, sipa "kahvu iz džezve u fildžan" jedan je od rijetkih još "živih suvenira" olimpijskog grada mira i prijateljstva, odnosno inspiracije, kako ga je za vrijeme igara, prije 30 godina, imenovao tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan. U riječima starca osjete se strast i ponos dok priča o olimpijskom duhu svog grada. On je jedan od onih zanatlija koji se priključio fudbalskoj legendi i vlasniku buregdžinice Asimu Ferhatoviću Hasetu u praćenju urbanizacije svijesti i preobražaja grada ružnih fasada, loše higijene i mračnih ulica. Danas su te fasade, osim obnovljene Baščaršije i renoviranih ili neoštećenih kuća, pune tragova rata. Istina, izrešetani zidovi su zakrpljeni ali nemilosrdno na svakom koraku podsjećaju na vrijeme kad je Sarajevo bilo grad strave.

Da nije bilo rušilačkog i bratoubilačkog rata, Sarajevo bi bilo kosmopolitski grad otvorenih ljudi koje je osamdesetih krasila lucidnost i izvanredan smisao za humor. Takav je bio olimpijski potencijal. Kult "kafane", odnosno gostione, gdje se nekad tačno znalo kakvom krugu ljudi pripadaš, još živi, iako u novom gradu nema više "prave sarajevske raje", koja je u osamdesetim ostavila neizbrisiv pečat olimpijskom gradu. Više nema pokojnog Pimpeka (Davorina Popovića) ni Kinđeta (Mirze Delibašića). Drugi, od Gorana Bregovića i Čole (Zdravka Čolića) do pronicljivih Nadrealista, "zajebanata" za sva vremena, raselili su se po "Jugi" i svijetu. Nema više ni Branka Mikulića, Uglješe Uzelca, Ante Sučića, Atrura Takača, Pavla Lukača, ljudi koji su najzasljužniji za to što su tadašnje olimpijske igre bile najbolje organizovane ikada. Živ je Ahmed Karabegović, nekadašnji generalni sekretar Organizacijskog odbora, koji je, kako kaže, ostao vjeran Sarajevu do posljednjeg daha. Ova gospodin danas ima osamdeset godina.

Uz izuzetak radijskog reportera Nikole Bilića, televizijskog novinara Seada Hadžijahića i novinara štampanih medija Drage Moldovana, u gradu više nisu ni zvučna novinarska imena koja su bila najzaslužnija za to što je Sarajevo u nekoliko godina promijenilo mentalitet, te se iz grada "nedarovitih i siromašnih" Bosanaca pretvorilo u grad ljubaznih "kosmopolita". Novinare, kao i umjetničko i muzičko jezgro starog Sarajeva, danas možete naći po cijelom svijetu, od Winnipega do Sydneya, od Londona i Stockholma, do Beograda.

Olimpijsko Sarajevo još je samo daleko sjećanje koje u skorije vrijeme ništa neće vratiti. Previše je podjela, suprotnosti koje su se za vrijeme olimpijade tako divno spojile u harmoniju dobre volje i ushićenja nad zajedničkim životom, a u ratu su doživjele vrhunac. Sjećanje na najružnije što se čovjeku moglo dogoditi, na rat i ubijanje, zadugo je na smetljište istorije izguralo najljepše što su Sarajlije dobili za olimpijskih igara. Gubitak lijepog sjećanja ilustruju i olimpijske godišnjice. Za dvadesetu godišnjicu okupilo se šaroliko društvo. Tridesete godišnjice ne obilježavaju ni oni koji bi iz nje mogli nešto i zaraditi. Onih ponosnih na Sarajevo '84. je svake godine sve manje. Karabegović sa žaljenjem primjećuje da se na 30. godišnjicu više-manje zaboravilo, jer nije planirana niti jedna ozbiljna međunarodna manifestacija. Gostovanje hokejaša Telemach Olimpije nije promijenilo ukupni utisak. Sarajlijama je samo poručilo da se olimpijske igre 1984. više poštuju u Sloveniji nego u njihovoj domovini. Javno preduzeće ZOI '84., obilježeno korupcijom i finansijskim skandalima, nalazi se pred bankrotom.

Od olimpijskih objekata još najbolje izgleda obnovljena Zetra iako je sadržajno više namijenjena zabavi nego sportu. Pravo ruglo je ipak bob staza na Trebeviću. Čak su je proglasili najljepšim napuštenim objektom na svijetu. Djeluje zastrašujuće. Ljeti, u zarasloj prirodi, služi najhrabrijim biciklistima (kojih u Sarajevu nećete vidjeti mnogo), dok su rupe u betonu svojevrstan "spomenik užasa". Kroz njih su snajperisti tokom rata pucali na one koji su ostali u gradu. Na svakom olimpijskom objektu nalazi se neki od "spomenika" rata. Na Igmanu je to do temelja spaljeni Hotel Igman, pred kojim su dva muslimanska groblja i spomenik 480 žrtava rata. Skakaonice, za koje se u to vrijeme govorilo da su najljepše na svijetu, već su decenijama neupotrebljive. Kad ne bi bilo sarajevskih školaraca, koje na planinu dovodi Društvo prijatelja prirode (nekadašnje poštarsko planinarsko društvo), poljana sa skakaonicama bila bi strašilo. Prirodi posvećeni "poštari", koji su u zaleđu uredili i prijatan planinarski dom, i žamor dječjih glasova sarajevske budućnosti govore da bi Igman ponovo zaživio kad bi na njemu ponovo bilo života. Igman će možda oživjeti za tri godine, kada Sarajevo bude domaćin Olimpijskih igara mladih.

Bijela planina Bjelašnica je u trenutku naše posjete bila zelena. Tako zelenog januara na tim visinama ne pamte. Radnik na žičari, koji platu, kako kaže, nije dobio od maja, ne razumije ko i zašto je kupovao apartmane u naselju koje u mnogočemu podsjeća na ružna francuska skijaška mjesta u Savojskim alpama. Kod radnika skijališta ovo izaziva podsmijeh, a ne ponos. U jednom hotelu su nam ispričali da su vlasnici većinom bogati Sarajlije. Kuće na prestižnoj lokaciji na "bijeloj planini" su klasični simbol bogatih koje ne zanima šta će sa stanom ili bungalovom, nego to da ga posjeduju. O skijaškoj infrastrukturi sarajevskih skijališta ne treba raspravljati. Ako hoćeš skijati, moraš biti strpljiv. Ako još igdje vrijedi poznata rečenica "nema problema", vrijedi na sarajevskim skijalištima.

Jahorina je uređeni skijaški centar, što je razumljivo jer ima dugu istoriju. Izgradili su ga u sedamdesetim. Ipak, od olimpijskih igara se nije ništa značajno promijenilo. Za skijaše iz bivše Jugoslavije privlačna je radi cijena. Lokala za noćni život ovdje ne manjka, više ih je nego u vrijeme olimpijade. Pored novoizgrađenih hotela su još zgarišta preostala od ratnog uništavanja. Turiste željne opuštanja, te ratne kulise više odbijaju nego što ih privlače.

Olimpijski muzej je posebna i specifična priča postratnog Sarajeva. Porušen je na početku rata iako u njemu nije bilo ničega što bi svjedočilo o podjelama, bio je simbol suživota. Gradski oci ne pokazuju volju za njegovu obnovu. Želju za obnovu Olimpijskog muzeja pokazala je Francuska. Francuski ambasador je od svoje vlade dobio 150.000 eura za početak renovacije...

Sarajevo je ove godine grad jubileja. U jednim sarajevskim novinama su proteklih dana naslovnicu posvetili 100. godišnjici sarajevskog atentata, kojim je počeo Prvi svjetski rat, i 30. godišnjici olimpijskih igara. U samim novinama nije bilo ni riječi o ovim jubilejima. Olimpijsko Sarajevo polako odlazi u zaborav. Na njegovom mjestu se razvija novi grad koji se svijetu pokušava predstaviti u olimpijskom svjetlu bezbrižnih, veselih i otvorenih ljudi.

"Teško je biti sretan dok nam naši novopečeni bogataši sa diplomama iz Viteza i Kiseljaka ne daju živjeti. Imamo zakone koje niko ne poštuje i pola stanovništva koje živi na granici siromaštva", kaže jedna od planinarki na Igmanu.

Kujundžiju s Baščaršije ne zanima savremeni ritam života. Svakog popodneva u određeno vrijeme polako (na tenane, kako kaže) zapali cigaretu, skuha kafu i nikom ne dozvoljava da mu kvari ovaj potpuni užitak. Sarajevo će ići svojim novim putem dalje i bez njega, a na kraju će ga ionako odnijeti drugi.