Viša inspektorica Valentina H.Halilović: Policajka, pravnica, mentorica, majka i supruga (FOTO)

„Bilo je strašno gledati ljude koji su se borili s vodenom stihijom, a žene s djecom u učionicama u školama, na strunjačama, na podu su me 'vratile' u nesretnu 1992. godinu kada sam i sama s dvoje male djece morala izaći iz kuće. Sin je bio još u pelenama, sve što sam ponijela u torbama, bile su pelene i njihova odjeća... A sad su ponovo ljudi gubili sve što su stjecali, gutala je voda njima na oči...“, prisjeća se za portal Radiosarajevo.ba teške situacije u Orašju za vrijeme majskih poplava Valentina H.Halilović, pripadnica Granične policije BiH.

Razgovarala: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Naime, Valentina H.Halilović je s kolegama iz Jedinice Granične policije Orašje učestvovala u pružanju pomoći evakuiranim mještanima ovog grada. 

„Prema Planu zaštite i spašavanja u slučaju poplava, svi imamo svoj raspored i obavezu javljanja na dužnost, no kako sam bila u fizičkoj nemogućnosti zbog izlivenih voda doći do svog radnog mjesta u Bijeljini, javila sam se u Jedinicu granične policije Orašje, gdje je bila slična situacija. Ostvarila sam kontakt s Civilnom zaštitom općine Orašje, uključila policijske službenike JGP Orašje u pružanje pomoći kako CZ, tako i formiranim prihvatnim centrima u školama u Orašju, u kojima su bili smješteni evakuirani stanovnici poplavljenih područja općina Orašje i Domaljevac-Šamac.

Kako sam otpočetka bila uključena znala sam za problem u prihvatnim centrima, stizala je hrana i voda, higijenske potrepštine, ali još nije bilo organizirano kupanje, nisu imali bojlere, nisu imali veša čistog za presvući pogotovo za staru populaciju primljenu u prihvatne centre, apelirala sam na humanitarne organizacije za isto, a i prilikom osiguravanja humanitarne pošiljke GP-a BiH naglasila potrebu istog.

OŠ Orašje je tražila pomoć jer su brojne majke s djecom trebale na kupanje, a još nije bila uspostavljena organizacija istog, pa sam kući dovodila majke s djecom na kupanje“, govori nam Halilović, koja je učestvovala i u humanitarnoj akciji GP-a BiH organiziranoj 12. maja ove godine, te podjeli humanitarne pomoći u mjestima Vidovice, Kopanice i Jenjić, općina Orašje.

Valentina je inače diplomirana pravnica, a u Graničnoj policiji BiH radi od oktobra 2001. godine. Prethodno je radila u MUP-u Posavskog kantona kao načelnica Sektora pravnih, kadrovskih i upravnih poslova. Na mjesto inspektorice za istrage u JGP Orašje aplicirala je jer je željela raditi u prvoj multietničkoj policijskoj agenciji na državnom nivou.

„Iskreno, u policiju sam ušla 'slučajno' i ostala. Kasnije, 2001. godine, prešla sam iz MUP-a u tadašnji DGS. Kada sam aplicirala, a i često poslije su mi postavljali pitanje zašto sam rukovodno mjesto zamijenila uniformom, mjestom inspektora? Tad me privukla multietničnost agencije, prva zajednička policijska agencija u poratnom periodu. Po odmaku vremena i godinama rada iskusila sam svu težinu policijskog posla. 

Dvije godine imam mogućnost da apliciram na mjesto samostalnog inspektora, odnosno ispunjavam uvjete, ali u okviru moje Regionalne kancelarije, dakle relacija Bosanski Brod - Bijeljina nije se pojavilo upražnjeno radno mjesto za taj čin. Agencija za ravnopravnost spolova, gender centri, s nadležnim institucijama i na entitetskom i na državnom nivou, policijskim akademijama i drugim nadležnim institucijama zajedno rade na povećanju broja žena u policiji, ali i njihovom angažmanu na rukovodećim mjestima.

Nekad i žene vrlo često same sebi prave barijeru. Recimo, kada su mi djeca bila mlađa, nisam pomišljala da apliciram na poziciju koja nosi veći čin, a da nije u mom mjestu stanovanja, tako sam devet godina provela u Jedinici granične policije Orašje na mjestu inspektorice za istrage, čin inspektora“, objašnjava naša interesantna sagovornica. 

Kaže i kako je u jednom momentu shvatila da je dosta kadeta “obišlo” (sve vrijeme je u Orašju bila i mentorica novim generacijama kadeta Granične policije) i da će doći u situaciju da joj budu i pretpostavljeni. To nije loše, kaže, na mladima i svijet ostaje. 

„Mnogo sam puta noću, iz kreveta ustala po pozivu, po nekom događaju na granici (u početku mi je bilo i interesantno moram priznati, pa sam ostavljala ceduljicu, tipa 'zvali su me, otišla sam'). A onda sam jednom u dva sata ujutro napisala ceduljicu, vratila se u pet ujutro i shvatila da ni suprug, ni djeca nisu ni primijetili da sam izlazila. 

Jednom prilikom mi je nakon majčinskih savjeta mlađi sin rekao da mu napišem prekršajni nalog! Kući me zovu žena od poruka, ostavljam ceduljice tipa 'pokupi veš', 'plati račun'... većine nabrzaka našvrljane ujutro, nad kojima su se sve troje znali skupiti da ih probaju dešifrirati. Sin mi neki dan govori kako će me blokirati na mobitelu", u šali nam kaže Valentina.

Poslije je aplicirala za trenutno radno mjesto u Terenskoj kancelariji Bijeljina, čin više inspektorice od aprila 2010. godine. Svaki radni dan, od ponedjeljka do petka ide 70 kilometara od Orašja do Bijeljine i 70 kilometara nazad. 

„Dok si mlađa, i djeca su mala, a onda te 'stigne' vrijeme pa se i umoriš, tako da čekam i nadam se povratku u Orašje, pa i u ovom činu u kojem sam sad. Ali isto tako znam da mogu i hoću odgovoriti, ako mi se ukaže prilika i ako se u okviru 'moje' Regionalne kancelarije pojavi upražnjeno radno mjesto za napredovanje. 

Stroge hijerarhijske službe kao što su policija i vojska slove, vjerujem, kao 'muška služba, muškarci su u većini'. Oni su navikli i da imaju neki svoj razgovor, neku svoju priču, malo grublju, našim narodnim jezikom rečeno 'sočnije propraćenu'. Sjećam se svojih početaka u policiji, pogotovo rada u uniformi. U početku je često u takvim slučajevima (kada zaborave da sam i ja tu) bilo 'da izvini kolegica'. 

No, vremenom te prihvate. Činjenica je da su muškarci biološki jači spol i da će u zadacima, gdje se zahtijeva fizička spremnost, biti u prednosti u odnosu na žene. Međutim, pokazalo se kako i biti žena u policiji ima svoje prednosti, odnosno naša prisutnost je naročito korisna u radu sa žrtvama trgovine ljudima, krijumčarenjem osoba, djelima iz domena povrede državne granice, radom s maloljetničkim delinkventima, žrtvama silovanja, nasilja u porodici…“, sigurna je ova odvažna inspektorica.

Prema jednom od najtežih slučajeva na kojima je radila, snimljen je i film. Put lubenica je hrvatski film, koji je 2006. godine režirao Branko Schmidt.

Tragičan slučaj se dogodio u maju 2002. godine, kada je 14 Kurda željelo ilegalno preći iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Utopili su se u Savi. 

„Išli su noću, čamcem. Sava je narasla i utopili su se. Nemarnost i neodgovornost onih koji su ih prevarili i pretrpali čamac (krijumčari ljudi, po definiciji zakona). Posebno je bio težak susret s porodicama koje su došle na identifikaciju, ocem koji je bio na prepoznavanju supruge i dva sina... pronalazak torbe djevojke koja je krenula na svoje vjenčanje u Njemačku, a imala urednu vizu u pasošu koju joj je neko išarao, vjerovatno da bi je prevario da nije uredna i natjerao da se odluči da krene na ovaj način na svoj posljednji put. Imala je samo 19 godina“, priča nam Valentina. 

Napori koje su uložili pripadnici JGP Orašje rezultirao je prijavom osam bh. državljana za krijumčarenje ljudi, koji su naknadno osuđeni pravomoćnim presudama.

Nažalost, to nije prvi, a ni posljednji težak slučaj na kojem će ona raditi. No, nekada priče imaju i sretan epilog.

„To je bilo vrijeme noćnih barova u BiH. Na povratku kući s posla, potražio me čovjek koji je želio da se sastanem s jednom djevojkom. Ona bi mi ispričala svoju priču, ali ne bi došla u stanicu. I nije željela da dođem u uniformi. Vrbovala je komšinica u Ukrajini, da dođe u bivšu Jugoslaviju (pričale su o Srbiji), da čuva djecu, lijepa plaća, smještaj. Može se fino uštedjeti, pa i poslati svojima. Povjerovala joj je i s njom krenula. Odmah joj je uzela putnu ispravu, zbog 'lakših procedura'. Putovale su uglavnom noću, ne zna ni kad, ni gdje su prelazile granice država. Stigla je do Srbije, poznanicu nikad više nije vidjela, a ni svoj pasoš.

Nekoliko mjeseci je radila u nekoj kafani prvo kao konobarica, a onda je prebačena u BiH, negdje kod Banje Luke, gdje je prisiljena na davanje seksualnih usluga, tukli su je, bila je zaključana... Ne zna koje je vrijeme tamo provela, kada je opet prebačena na Tržnicu Arizona, u noćni bar. No, tu se vremenom srela s čovjekom koji se zaljubio u nju i pomogao joj da pobjegne. Poslije je živjela s njim nekoliko mjeseci, vjenčali bi se, on je bh. državljanin, ali ona nema nikakve dokumente. Neko im je rekao za mene, u želji da joj pomognem. 

Epilog: preko Granične policije i IOM organizacije (Međunarodna organizacija za migracije) otišla je u Ukrajinu i nakon nekoliko mjeseci s urednim dokumentima vratila se u BiH, vjenčali su se“, pojašnjava Valentina.

Naša sagovornica se prisjeća i slučaja otkrivenog falsificiranog dokumenta na MGP Orašje potrebnog za prelazak granice, kada je bila dežurna inspektorica. Ispitivala je korpulentnijeg stranog državljanina. Prepravio je podatke u dokumentu potrebnom za prelazak državne granice, nije bio "svjestan svog postupka i svoje krivice".

„Objasnila sam mu situaciju, a on je počeo plakati, kaže 'nije htio, nije znao, da ga pustim samo ovaj put, neće nikad više'. Moj pretpostavljeni je poslije prepričavao kolegama: 'Pitam je šta si mu radila, čovjek k'o gromada, a plače?!'", prepričava nam ona jednu zanimljivu anegdotu s posla.

Ipak, nekada stvari nisu teške samo na poslovnom planu. I privatno, Valentina se suočila s najtežim izazovom u svom životu. 

„Te 2007. godine sam operirala karcinom dojke u Zagrebu, dalje sam liječena u Tuzli, čak ne u 'svom' kantonu. Preživjela sam za svoju djecu i svoje najbliže, za sebe u lutanju kroz masu nedorečenosti i stvarnosti naše države, podijeljenosti, pa tako i zdravstvenog sistema i zaštite sudarala sam se s propisima, mogućnostima koje ti medicina pruža ili ne. Na onkološkom pregledu u Tuzli (jer u Posavskom kantonu, ni tad, a ni sad, ne postoji onkološki odjel) saznala sam da jedino žene iz našeg kantona (u FBiH) po operaciji nemaju pravo na prsne proteze/ortopedska pomagala. 

Pojedinac tu ne može ništa uraditi, ali udruženje može mnogo. Stoga sam 2008. godine i osnovala udruženje žena oboljelih od raka dojke na kantonalnom nivou Narcisa Orašje. Izborile smo se za proširenje liste ortopedskih pomagala ZZO Posavskog kantona, radimo putem naših projekata na edukaciji žena s ciljem postizanja informiranosti i podizanja svijesti kod zdravih žena o raku dojke i važnosti preventivnih pregleda u cilju očuvanja  zdravlja, postale smo partneri Projekta Osnaživanja zdravlja žena u BiH na pružanju pomoći ženama koje ne dobivaju usluge koje su im potrebne za borbu protiv raka dojke. Od 2010. godine aktivno učestvujemo na Šetnjama za ozdravljenje u Sarajevu.

Meni nije problem govoriti o tome, to je moja snaga i ako će moja priča pomoći ženi da je usmjeri da misli na sebe i ode na vrijeme na pregled... Sretna sam, jer i sama sam otišla na kontrolnu mamografiju, bez uočavanja bilo koje promjene, bila sam savjesna, hipohondar, nazovimo kako bilo, ali to 'na vrijeme' mi je spasilo život“, podijelila je s nama svoje teško iskustvo ova snažna žena.  

Rezolucijom 1325 “Žene, mir i sigurnost” naša država je prva u regionu prihvatila njene smjernice, Prvi Akcioni plan za implementaciju u BiH period 2010-2013 usvojen je 2010. godine, 2011. formiran je Koordinacioni odbor za praćenje provedbi Akcionog plana, a u toku je izbor nove generacije kadeta GP BiH.

Inače, od 2158 policijskih službenika koji su zaposleni u Graničnoj policiji BiH, 137 je policijskih službenica, od čega 93 u činu policajac, 11 u činu stariji policajac, jedna u činu narednik, 15 u činu mlađi inspektor, 10 u činu inspektor, pet u činu viši inspektor, jedna u činu samostalni inspektor i jedna u činu glavni inspektor.

„Naš novi menadžment iz 2014. godine je već donio Odluku o provođenju aktivnosti u cilju usklađivanja propisa iz nadležnosti GP BiH sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i imenovanju kontakt osoba u kojoj se nalaže, između ostalog, i da se pri izradi, izmjenama i dopunama podzakonskih akata, koristi rodno osjetljiv jezik, pa ću i ja, napokon biti inspektorica, a ne inspektor", zaključuje naša izuzetno hrabra sagovornica Valentina H.Halilović.