Emir Sulejmanović: Čudo bosanskohercegovačke košarke

Emir Sulejmanović jedan je od najboljih mladih košarkaša na planeti. Idealnih fizičkih proporcija, okretan i brz bez obzira na visinu i kilažu centra, fantastičnog pregleda igre i mekane ruke, prava je perspektiva bosanskohercegovačke košarke, mladić koji bi ukoliko ga zaobiđu teže povrede, uskoro trebao zaigrati i u NBA ligi.

Razgovarao: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba

Sulejmanovićeva života priča manje-više poznata je svima. Preživio je srebrenički genocid ljeta 1995. godine, rođen je u šumi, 'na kamenu' kako kaže. Dok je širom zaštićene zone UN-a smrt slabih, nemoćnih i nenaoružanih bila način života agresora i ubice, u jednom se šumarku pod granatama i mecima rodio život.

Srebrenička šuma, Kladanj, Finska i odlazak u Ljubljanu

Rođen je u teškim uvjetima ispod svake granice humanosti, ali živjeti se moralo. Majka je s bebom i starijim, osmogodišnjim sinom pukom srećom stigla u Kladanj, na slobodnu teritoriju, a nakon nekoliko mjeseci preživljavanja, porodica se obrela u Finskoj gdje je Emirov otac dospio nakon napuštanja logora u Srbiji.

Emir je na dalekom sjeveru Starog kontinenta načinio prve korake, krenuo u školu, završio je uspješno paralelno trenirajući košarku. Urođen talent uz balkanski mentalitet i težak rad, uskoro se počeo isticati, vršnjaci mu nisu mogli parirati, pa je trenirao sa starijom djecom.

I tu je bio najbolji. Treneri su nervozno mahali papirima, teško je bilo povjerovati da se jedan takav supertalent našao u Finskoj, zemlji koja tek posljednjih godina pronalazi svoje mjesto na svjetskoj košarkaškoj mapi.

Prve ozbiljne utakmice otklonile su sve dileme, Emir je bio spreman za izazov, za snažniju konkurenciju i bolji košarkaški sistem. Ljubljanska Olimpija bila je naredna stanica, stigao je, nametnuo se u seniorskom rangu, kao sedamnaestogodišnjak zaigrao je uglednu ABA ligu i dileme više nije bilo. Dečko je bio spreman za novi, veliki i odlučujući iskorak. A korak naprijed zvao se imenom jednog od najvećih evropskih klubova – Barcelone.

Katalonski gigant samo jednom zove...

Danas na pragu prvog tima i euroligaške košarke premda još uvijek iznimno mlad, Sulejmanović izluđuje košarkaške skaute. Gledaju ga i na treninzima, uvijek nešto pišu, podvlače nekakve linije i zbunjeni odlaze popunjenih bilježnica.
Emir je sjajan, briljantan mladi košarkaš koji zbog prokletih papira i nejasnih pravila, još uvijek ne može igrati za zemlju svog i rođenja njegovih roditelja. Ne dozvoljava mu to košarkaška federacija zemlje koja ga je sportski odgojila priželjkujući nekakav blesav preokret. Ali, preokreta neće biti.

''Nema govora, ne pada mi na pamet da igram za neku drugu zemlju. Samo Bosna i Hercegovina, kraj priče'', uzbuđeno nam priča Emir Sulejmanović, duboko razočaran što i dalje ne igra u najdražem dresu.

No, kako kaže, neće ga to poklebati. Griješe oni koji misle da će možda izabrati neku drugu zemlju. U redu, pored Finske, već sada stidljivo čeka i Španija.

''Od onog dana kada me prvi put nazvao generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH Harun Mahmutović, moje se mišljenje nije promijenilo niti centimetra. Kad imam taj dres na sebi, kad vidim zastavu domovine i saigrače pod istim grbom, samo zažmirim i pomislim na dan kad ću i ja moći igrati za reprezentaciju svoje domovine. A doći će taj dan, blizu je i radujem mu se. Ne žele mi poslati papir? Ne moraju, moliti ih više nećemo. Sačekat ću jer znam da će vrijediti'', u jednom dahu dodaje briljantni mladi košarkaš katalonskog diva i budući Zmaj.

Hvala ti Harune Mahmutoviću!

Za sve je 'kriv', priznaje, Mahmutović. Susretu s generalnim sekretarom naš sagovornik raduje se kao susretu s članom porodice.

''Kakav je to čovjek! Nikad i nigdje nisam sreo nikoga sličnog. Svima nama u mladom timu reprezentacije, on je kao drugi otac. Tretira nas kao svoju djecu, svakom pristupa s ljubavlju, vrijednost njegovih savjeta nema cijenu. On je jedan veliki, najveći čovjek. Hvala mu za sve što je napravio za mene. Nikada mu to neću zaboraviti'', kaže Emir Sulejmanović za portal Radiosarajevo.ba.

Dolasci na okupljanja reprezentacije uprkos zabrani nastupa, da li se u nekom momentu zapitao vrijedi li, isplati li se čekati?

''Nikada, nijedan jedini put. Dok me noge i ruke služe, dok mogu igrati, uvijek će samo jedna zemlja biti moj izbor. Ja druge domovine nemam, Bosnu ću čekati koliko god treba. Kad dočekam dan debija, znaću da je vrijedilo, da sam učinio dobro'', zaključuje sjajni mladi košarkaš na kraju našeg razgovora.

Emir Sulejmanović, treba to reći, pravi je primjer kako se uz kvalitetan rad, pažljivo, višegodišnje planiranje i direktan pristup, najbolji bosanskohercegovački sportisti mogu ostaviti pod zastavom naše zemlje. Da je u ovoj državi više sportista Emirovog karaktera i više operativaca Mahmutovićeg entuzijazma i ideje, pobjedama i peharima broj se ne bi znao.