Diskriminacija osoba s invaliditetom i kako je prevazići?

Ko god bude na vlasti moraće provesti reformu u tom segmentu, i izjednačiti prava svih osoba, jer tako traže međunarodne institucije. Fondacija za socijalno uključivanje u BiH organizirala je javnu raspravu, kojom se ova osjetljiva tema pokušava približiti što široj javnosti.

Piše: Ahmed Burić

U debati su učestvovali predstavnici vlasti, opozicije, nevladinog sektora i medija, i moglo bi se reći da su zaključci jednoglasni: osobe s invaliditetom su ponižene, vlast je socijalno neosjetljiva, i koristi populaciju osoba s invaliditetom isključivo kao dio glasačke mašine.

To se iz više razloga mora prekinuti: osnovni je to što bi pravnim putem država izgubila sve eventualne tužbe koje bi neratne osobe sa invaliditetom podnijele protiv nje, i tako završila u bankrotu. Drugi, ali nikako manje važan je da se budućnost ne može graditi na sukobima unutar populacije osoba s invaliditetom, niti na neoliberalnoj ideologiji koju pod svaku cijenu zagovaraju međunarodne finansijske institucije.

Glavnu polugu u svemu, ipak, čini vlast koja mora uvjeriti ratne vojne invalide da uspostavljanjem balansa sa neratnim, praktično, ne gube ništa.

Pomoćnik ministra rada i socijalne politike Federacije BiH Dobrica Jonjić govorio je o socijalnom statusu osoba s invaliditetom:

"Diskriminaciju moramo priznati, da bismo je mogli liječiti. Vaš socijalni status, ako ste osoba s invaliditetom, presudno zavisi od toga da li ste RVI, neratna osoba sa invaliditetom ili civilna žrtva rata. Ako neko na određeno mjesto dolazi sam, a neku osobu neko mora dovesti, dolazak osobe s invaliditetom je skuplji za cijenu koju ja nisam morao platiti.

U Ministarstvu smo dosad imali nekoliko pokušaja na kojima istrajavamo da se ukinu neki od oblika sveprisutne diskriminacije među osobama sa invaliditetom po osnovu invaliditeta.

Zalažemo se za jednaka prava i mogućnosti, s ciljem da se osobe sa invaliditetom dovedu u ravnopravan položaj sa osobama koje nemaju taj invaliditet. Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH je pokušalo da kroz Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne potpore OSI (osoba s invaliditetom), dovede u istu ravan pred zakonom. U jednom društvu osnovna stvar treba biti da se građani jednako tretiraju po istom osnovu pred zakonom. Radi se o zakonu koji na jedan praktičan način, ne oštećujući nikoga poništava diskriminaciju".

Jonjić je ponudio i prijedlog rješenja:

"Situacija izgleda ovako: trenutno su na snazi razni zakoni koji različito tretiraju osobe sa invaliditetom. Iznosi se kreću od 403 KM kao maksimalan iznos koji jedna neratna osoba s invaliditetom može ostvariti, do 1900 KM koje ostvari ista osoba u istom stanju invaliditeta, a ratni je vojni invalid. Ta razlika je drastična. Kako ne oštetiti ratnog vojnog invalida, a da se po osnovu invaliditeta ljudi izjednače? Mi smo u tom zakoni predložili jedno praktično rješenje – da se po osnovu invaliditeta ljudi izjednače, kroz istu osnovicu i kroz isti nivo dostignutih prava; a sve ono što boračkoj populaciji država želi dati u ime zasluga za odbranu domovine, za žrtvu podnešenu u ratu, za pretrpljenu traumu, ili bilo kako ćemo nazvati ta prava da kroz drugi oblik prava, kroz drugo pravo koje oni treba da ustanove u svom zakonodavstvu."

Dodavši da ovime niko ništa ne nameće braniteljskoj populaciji, nego se BiH treba izvući iz gliba diskriminacije i iz praktičnih razloga:

"Po osnovu invaliditeta se ova situacija više ne može trpiti. Desetine hiljada ljudi su pod diskriminacijom zbog invaliditeta, i bojim se situacije da se ljudi ne organiziraju i ne tuže – pred međunarodnim sudovima država bi sve sporove izgubila".

Na opasku novinara "da bi bilo neke pravde kad bi građani tužili državu i ispraznili njene kase zbog diskriminacije", Jonjić je reagovao:

"Vlast nema hrabrosti i volje da donese jedan praktičan zakon, odnosno da pogleda šta piše u tom zakonu, da se vidi da to nije protiv boračke populacije, da tu niko neće biti oštećen. Sve osobe, ispod 60 posto invaliditeta bile bi tretirane kroz druga prava, posebno boračka populacija – kroz borački dodatak, ne bi se ni njima uzimalo što su dostigli, samo se ne bi zvalo pravo na invalidninu ili ortopedski dodatak, nego bi se zvalo borački dodatak, znači ne po osnovu invaliditeta, nego po osnovu zasluga za odbranu države. To je različit pravni temelj. To je plan koji smo mi smislili u ministarstvu, ali nam kroz parlament ne ide. 

Tako bi spasili društvo od eventualnih masovnih tužbi i sudovanja, i vratili dostojanstvo ljudima. I konačno se pohvalili pred međunarodnim institucijama da smo ukinuli diskriminaciju po osnovu invaliditeta".

Stop socijalnoj diskriminaciji i sporosti administracije 

Jusuf Balčinović iz Saveza Amputiraca Unsko-sanskog kantona akcent svog izlaganja upravo je stavio na oduzimanje dostojanstva osobama iz svih segmenata invalidske populacije:

"Kao ratni vojni invalid, i kao predsjednik Saveza amputiraca USK, želim dati svaku podršku izjednačavanju prava. Svi smo skupa poniženi: socijala koja se dijeli drugim invalidima služi za preživljavanje. Ako ratni vojni invalid ima položen vozački – ne treba mu pratnja. I iza civilnih neko treba stati".

U vrlo nadahnutom i korisnom izlaganju, Balčinović se osvrnuo na način na koji se donose određene regule. I podvukao da se primanja ne trebaju povećavati onima koji ih već imaju, nego onima kojima su potrebna, kao i to da treba izvršiti pritisak da se rješava što brže jer su oni tu izabrani da rade. Svi imaju jednako pravo na život.

Diskusija dr. Žarka Papića iz Inicijative za bolju i humaniju inkluziju, uglavnom je išla u smjeru onoga za šta se zalagao i u prethodnim javnim istupima a to su uzroci diskriminacije i preraspodjela sredstava koja se (ne) uplaćuju po tom osnovu:

"U BiH se više ne može govoriti nježno: Vlada FBiH je totalno socijalno neosjetljiva. To je, između ostalog, i rezultat potpune neoliberalne doktrine koja vlada Reformskom agendom.

U dijelu Reformske agende gdje se govori o tome da država mora obezbijediti pristojan život i dostojanstvo i da zato treba reforma socijalne zaštite, u konsultacijama sa Svjetskom bankom i MMF-om, to je jedina tačka gdje se pozivaju na konsultacije. U čemu je razlika između Reformske agende i memoranduma o aranžmanu koji se postigao – ni u čemu, samo što u reformskoj agendi nedostaje nekoliko pasusa koji govore o privatizaciji državnih preduzeća".

Nerazumijevanje stranog faktora i neodgovornost vlasti Strani faktor, kako ga naziva Papić, ne uzima nijednu od specifičnosti BiH, a rezolutno traži da se za socijalna davanja ne izdvaja ni marka više. A domaća vlast prema tome nastupa hladno i nezainteresovano: «Zakoni i programi ostavljaju se za tzv. izbornu godinu, 2018.

"Naš zadatak je da ovu temu držimo otvorenom i da je naglasimo direktno, a jedini objektivni saveznik ovoj zagovaračkoj kampanji su mediji. Ko mi sad može navesti ime političara koji je u posljednje dvije godine, u kontekstu BiH rekao siromaštvo, socijalna pravda, socijalne nejednakosti... ? Ne mogu da se sjetim nijednog".

Papić govori i o konkretnim ekonomskim pokazateljima:

"Barata se pogrešnim podacima, i porede se neuporedive stvari: Albanija, recimo, nije bila u ratu, nema boračke populacije, nema RVI. A kad uzmemo samo ovo što je klasična socijalna zaštita, dječiji dodaci, dječija zaštita, stalna novčana pomoć, neratni invalidi, pa čak i civilne žrtve rata – to je ispod regionalnog prosjeka. Ovo izjednačavanje prava bi koštalo manje nego što bi bio godišnji prihod od poreza na kladionice. Ratnih vojnih invalida u Federaciji BiH ima sa postotkom invalidnosti od 20 do 100 posto, ima oko 42 000. A neratnih invalida sa 90 i 100 posto invalidnine ima 48 000. Kad bi uzeli i neratne sa manjim procentom - ima ih bar tri puta više, dakle blizu 150 000. Plus tri člana familije, u prosjeku, to je skoro pola miliona glasova. Boračke populacije su biračko tijelo vladajućih partija. Ovdje nije riječ o ratovanju sa RVI, nego ubjeđivanje njih da ne gube ništa".

U izlaganju Elvire Bešlije iz Saveza paraplegičara i oboljelih od dječije paralize FBiH mogla se čuti sva paradoksalnost tretmana invalidske populacije.

"Ratni vojni invalidi imaju pravo na medicinsku rehabilitaciju. Osobe sa invaliditetom koji nije proistekao iz rata nemaju to pravo, osim u postoperativnom tretmanu. U takozvana grozna Titova vremena, mogli smo ići na rehabilitaciju kad god nam je to bilo potrebno, a danas ne možemo ukoliko to sami ne platimo. Drugo, dramatična je razlika u ostvarivanju prava na ortopedska i druga pomagala i o tome treba govoriti".

Gospođa Bešlija je dodala nešto i o (ne)razumijevanju i (de)favoriziranju pozicija u društvu: 

"Nama je odmah poslije rata izgledalo normalno da je ratni vojni invalid dobio prilaz za stan ili lift, a mi koji radimo u Savezu paraplegičara – nismo. Nama je ono što je bilo nenormalno, bilo normalno – i to još uvijek traje". 

U rad na ovoj socijalno gorućoj problematici uključile su se i Alma Kratina, zastupnica, iz Kluba Parlamentarki Federacije, inače članica Demokratske fronte koja je naglasila da je njezin osnovni motiv za politički angažman bila borba za ljudska prava:

"Za mene je uvijek bilo neshvatljivo to da živimo u društvu koje i kroz zakone podržava ovakav stepen diskriminacije. Prošle godine sam pokrenula inicijativu za stvaranje osnovnih i tehničkih uslova, da se osobe s invaliditetom mogu obratiti sa govornice Zastupničkog doma i svi oni koji imaju nešto važno reći vezano za problematiku društva u kojem žive. 

Usvojena je inicijativa zastupnika i naišla je na razumijevanje. Međutim, radost je vrlo kratko trajala jer su se tehničke službe Parlamenta izjasnile da nema uslova da se to napravi.

Pitanje diskriminacije je jedno od suštinskih pitanja u ovoj zemlji, i ako svijest svih nas ne bude na nivou, sve konvencije koje je ova država ratificirala, ne znam kako ćemo krenuti ka tom željenom putu ka EU".

Izlaganje Besime Borić (SDP), bivše ministrice za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, te predsjednice Odbora za rad i socijalnu politiku SDP-a u srž je pogodilo odnos vlasti prema socijalnim grupacijama iz kojih dolaze osobe s invaliditetom:

"Mi ne smijemo dozvoliti, a Vlade su sebi u toku ovih dvadesetak godina u nekoliko navrata radile upravo to, da se nekim zakonskim rješenjima posvađa grupacije civilnih i ratnih invalida, da ih se sukobi jedne s drugima, to je najstrašnija moguća stvar koja se može dogoditi".

Ova je debata pokazala da se, ukoliko postoje znanje, zainteresovanost, dobra volja i dijalog između socijalnih grupacija, diskriminacija može prevazići. No, za to još uvijek postoje ozbiljne prepreke. Kako reče, Hazim Junuzović iz Udruženja osoba sa cerebralnom paralizom i drugih onesposobljenja iz Sapne:

"Da bismo krenuli prema Evropskoj uniji moramo očistiti zakone od kršenja evropskih konvencija".

A za to je potrebna najšira društvena akcija koja podrazumijeva promjenu shvatanja ovoga problema, pa i personalne rotacije onih koji spriječavaju ukidanje diskriminacije.

Jer, pravo na život, jednako pripada svima. Pogotovo osobama sa invaliditetom.