Poruka vojnih i civilnih osoba s invaliditetom: Mi smo (za)jedno!

Piše: Ahmed Burić

Da bi osobe s invaliditetom prestale biti diskriminirane u današnjem društvu, treba znati uzroke ovog nehumanog i protivzakonitog fenomena.  Po čemu se razlikuju ljudi koji nemaju poteškoće? Ni po čemu. Šta je onda suština u životima osoba s invaliditetom? Po čemu se one razlikuju? Ni po čemu. Ali, priča tu ne staje, nego počinje.

Intervju s dvojicom istaknutih aktivista ovog dijela nevladinog sektora, Hasanom Kovačevićem iz Udruženja amputiraca Bužim i Fikretom Zukom, direktorom Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.   

Gospodine Kovačeviću, Vaš nastup na Konferenciji o diskriminaciji osoba s invaliditetom, počeli ste vrlo dirljivim iskazom, pomalo nesvakidašnjim za dio populacije ratnih vojnih invalida. Kazali ste: "rođen sam kao, uslovno rečeno, normalan i živio sam takav život dok nisam izgubio nogu. I zato najdublje mogu razumjeti one koji nisu imali priliku živjeti takav život!". Kad tako govori neko ko je ranjen u ratu, vidi se i njegovo poratno iskustvo. Šta danas, u svakodnevnom smislu, znači biti ratni vojni invalid?    

Hasan Kovačević: Postoje klasični problemi koji se susreću svakog dana, a postoje i oni, uslovno kazano, periodični. Naša problematika se, prije svega, tiče ortopedskih pomagala. Suprotno vjerovanju da je sve gotovo kad neki invalid amputirac dobije pomagalo, mi radimo na socijalnom, zdravstvenom i ekonomskom osnaživanju invalida amputirca i nema razlike je li ta osoba ratni, civilni, ili vojni kadar.  Kad kažem osnaživanje, mislim na jačanje tih osoba. Prva stvar je psihološka: Osobu treba napraviti stabilnom da psihički prihvati gubitak dijela tijela, tačnije da prihvati samu sebe, da je takva osoba, i da će tako egzistirati ostatak svog života. Druga stvar je zdravstveno osnaživanje, čuvanje preostale radne sposobnosti ili samostalnosti, i zaštita tih sposobnosti od daljeg propadanja. Ekonomsko jačanje dolazi treće po redu. Kad se prva dva uslova zadovolje, može se razmišljati o nekom dodatnom zanimanju: o preokupaciji čovjeka koji treba biti koristan sebi i društvu. Ukoliko se prva dva uslova zadovolje, i ukoliko je učinjeno sve na zdravstvenom planu, treća stavka – ekonomsko jačanje - dolazi samo po sebi. Kod nas se ljudi bave raznim zanimanjima, u mom kraju je bum sadnja maline, ljudi s protezama rade jako dobro, i to poslove koji su vezani uz poljoprivredu, usluge, zanate, dakle nešto što povezujemo i sa radom zdravih ljudi. Žive, egzistiraju jako dobro s protezama, ali svi su morali proći proces, u kojem se može reći da je najveći problem – zdravstveno jačanje. Jer, ako nisam dobio adekvatnu protezu, svi moji problemi od početka do kraja dana su vezani za to. Ako sam nažuljao nogu na protezi, ako ne mogu da hodam, ne mogu ni voziti, ni hodati, niti se samostalno kretati, završit ću na štakama, nesposoban da radim one osnovne fizičke stvari koje su mi potrebne. Dodatna prava pojedinih kantona za ratne vojne invalide su, na neki način, zamka. Tu političari, iako znaju da prava neće biti ista za sve osobe s invaliditetom, donesu određene propise: Osobe s invaliditetom iz Goražda, Bihaća, Mostara, ili Sarajeva, moraju imati ista osnovna prava, u pitanjima ortopedije i protetike. Druga je stvar, ako kanton omogući nešto dodatno: rekreaciju kroz sport, ili neku banjsku rehabilitaciju, ali osnovna prava osoba s invaliditetom se moraju zadovoljiti na cijelom teritoriju barem Federacije, i moraju biti jednoobrazno riješena - i za civilne, i za ratne vojne invalide.

Diskriminacija je vječita tema koja se ponavlja. Čak i u samoj kategoriji ratnih vojnih invalida. I to je vrlo složena tematika. Navest ću Vam primjer: Invalidi sa invalidnošću od 100 posto imaju najveća prava. Ne mogu reći da oni to nisu zaslužili, ali su davanjem tih prava njima, prava nas ostalih na neki način ukinuta. Iz toga možete pretpostaviti kolike se onda razlike prave između ratnih i civilnih osoba s invaliditetom!? Neko pametan u vlasti je sjeo i izračunao koliko procentualno kojih osoba s invaliditetom ima najviše. Osobe s invaliditetom od 60 do 90, pa i do 50 posto, su većinom osobe s invaliditetom koje nemaju dio tijela, takozvani amputirci, i ti su ljudi – kad govorimo o vojnoj komponenti -  najviše zakinuti u pravima. I to, bilo da se radi o pravima na ortopedska pomagala, bilo da su prava na finansijska primanja, liječenje i ostalo. Pomislite tek onda koliko su zakinute civilne osobe s invaliditetom: ja sam ratni vojni invalid 80 posto, imam kakvu – takvu finansijsku pomoć, a događalo se da civilne osobe s invaliditetom s tom invalidnošću, i nižom, izbacuju iz prava. Mi smo se tome usprotivili, kategorično, i javno smo se oglasili protiv toga. Nažalost, udruženja i organizacije civilnih osoba s invaliditetom su ostali gluhi na to, trebalo je samo da zajednički nastupimo i smatram da bi te osobe i danas ostvarivale svoja prava. Stečeno pravo po osnovu invalidnosti štite međunarodni akti, evropska konvencija, i naša je država BiH, preuzela tu konvenciju. Ne trebaju nam amblematski zakoni, imamo sijaset pravila, a treba ih prilagoditi Evropskoj uniji. Ako ih država bude radila samo zbog forme, mi nećemo dobiti nikakva prava.

Gospodine Zuko, vi ste govorili o neadekvatnom trošenju pomoći i tretmanu osoba sa invaliditetom. U čemu se to najviše ogleda? 

Fikret Zuko: Osobe sa invaliditetom ne dobijaju adekvatnu podršku za funkcionisanje. Govorimo o podršci, o izjednačavanju mogućnosti. Kod nas se pomoć često smatra socijalnim davanjem, iako dobro znamo da u Federaciji BiH nije utvrđen socijalni minimum. A tu mizernu naknadu koju dobiju kao podršku, a ona je takva pogotovo kod neratnih osoba s invaliditetom. Ono što bi trebalo biti dodatna podrška ljudi uglavnom troše za puko preživljavanje. Dakle, i to što im se obezbijedi da mogu preživjeti, ne koristi im da poprave svoje funkcionisanje, da izjednače mogućnosti i da ostvaruju ljudska prava. Ilustracije radi, osoba sa invaliditetom ne može ići u školu ako ta škola njoj nije prilagođena, ako nema adekvatna pomagala, ako tamo nastavnici i učitelji nisu obučeni da rade sa takvim osobama. I onda se pribjegava tome da se ta sredstva, koja bi trebala biti neki instrument podrške, troše na osnovne potrebe: Kupuju se hrana i odjeća. Tako ta osoba ostaje trajno isključena: ostaje bez zaposlenja, ostaje bez egzistencije na kraju krajeva, ostaje bez porodice... Ono za šta se mi zalažemo jeste da socijalni minimum koji se dobije kao podrška, mora biti isti za istu vrstu i stepen invaliditeta, bez obzira kako je on nastao. Jer, osoba u kolicima je osoba u kolicima, i ima iste potrebe; ne bismo smjeli praviti razliku u podršci u odnosu na to da li je neko ratni vojni invalid, civilna žrtva rata ili osoba rođena kao osoba sa invaliditetom. Potrebe su iste. A podrške se trebaju određivati prema standardima koje utvrđuje Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, prema standardima koji važe u Evropskoj uniji, standardima koje smo i mi djelomično prihvatili kroz najnovije izmjene Zakona o zabrani diskriminacije. 

To znači da treba raditi na uspostavljanju društvene klime?

Fikret Zuko: Apsolutno. Moramo pojačati aktivnosti na podizanju svijesti naših građana. Oni koji rade u institucijama moraju osjetiti da znamo šta nam treba, i onda to treba da shvate. Oni samo treba da sarađuju i grade partnerske odnose, kako bismo svi zajedno našli najbolja moguća rješenja koja u ovom trenutku naša država može obezbijediti. Za ratne vojne invalide, naravno, treba dati dodatna prava, ali po osnovu statusa i po osnovu toga što su to izgubili u ratu. Mi nemamo ništa protiv toga, ali ne prihvatamo to da se asistent obezbjeđuje tako da jednoj osobi u RS treba 80 KM za neratne, ovdje u Federaciji 250, za ratne vojne invalide 700, a za civilne 500. Asistent svugdje radi isti posao. Prema tome, tako je i sa drugim pravima i pomagalima, s prednošću pri zapošljavanju, pri upisu u školu i tako dalje, pri odlasku ljekaru – a tamo piše prednost imaju ratni vojni invalidi, i neko s 20 posto invaliditeta prođe odmah, a neko u kolicima, a nije ratni vojni invalid, čeka po dva sata. To je direktna diskriminacija, koja je kod nas i ozakonjena, iako naši zakoni nisu usklađeni čak ni sa nekim našim propisima, ni sa Ustavom, ni sa konvencijama ni poveljama koje je naša država prihvatila, potpisala i trebala bi ih se pridržavati.

Da li politika koristi ratne vojne invalide u svrhu promocije, odnosno da li se dio biračkog tijela koji dolazi iz te populacije, koristi kao glasačka mašina, odnosno svojevrstan instrument pritiska? 

Fikret Zuko: Sasvim. Naši političari ratne vojne invalide ustvari i koriste kao glasačko tijelo jer pretpostavljaju da postoji određeni senzibilitet među građanstvom i da će na tu njihovu priču uvijek dobiti glasove. Međutim, oni koriste i osobe sa neratnim invaliditetom kad god mogu u te iste svrhe, ali ono što je nama vrlo interesantno i što je jako opasno i po nas i po ratne i po neratne i po sve ostale, je to da oni stalno drže tenzije između raznih vrsta i kategorija invaliditeta. Jer, kad se javno obraćaju onda poručuju: mi ćemo ratnim vojnim invalidima obezbijediti to, to i to... A događa se da 200.000 ljudi živi u jednoj vrsti nezadovoljstva, jer vide da je jednima pruženo dosta toga, dok drugi ne dobiju skoro ništa. Time se opet pravi razlika između udruženja, i političari drže tenzije među nama. Da se ne bismo dobro organizovali i krenuli kao jedna respektabilna snaga prema državi, i da se, konačno, napravi promjena, nužna da bi ovo društvo bilo društvo jednakih mogućnosti.

Gospodine Kovačeviću, kakvom organizacijom je moguće izbjeći ovo što govori vaš kolega Zuko, i kome koristi ovakva trenutna situacija? 

Hasan Kovačević: Ako se zna da smo mi u Unsko-sanskom kantonu napravili koordinaciju općinskih udruženja osoba sa tjelesnim nedostatkom, tu se vidi naš stav. Mi smo tako tipizirali udruženja, jer nismo htjeli da dijelimo ni po kojoj osnovi: ni građana, ni ratnih, ni civilnih osoba s invaliditetom. Dakle, osobe, jer svaka osoba koja nema dio tijela, je na neki način, naš član. Imamo dužnost i obavezu da se prema tim osobama odnosimo kao prema svim drugim koje imaju invalidnost. Ratna ili neratna osoba s invaliditetom, tu nema nikakve razlike.

Čitav društveni kontekst je, zapravo, baziran na pohlepi i manipulaciji. Tužno je da je tako i među populacijom čiji su uslovi života maksimalno otežani.

Hasan Kovačević: Kolega Fikret Zuko je napomenuo i ja se u potpunosti slažem s njim da smo zloupotrebljeni. "Zavadi pa vladaj", eto to je pravi naziv za ono što nam se događa. Dok se mi borimo za prava, nama se manipulira, i to je jedna vrsta ručne kočnice da se mi, kao osobe s invaliditetom, ne organizujemo na višem nivou, barem na nivou Federacije i da tražimo svoja jednoobrazna prava. Dok god tzv. civilne osobe sa invaliditetom imaju manja prava od mene, ja se ne mogu nadati ispunjenju svojih prava. Samo zajedno, i izjednačeni, možemo naprijed.