Zlatan Božuta:  Dobra muzika zahtijeva vrijeme

Zlatan Božuta, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih  pijanista mlađe generacije održat će svoj solistički koncert u utorak, 3. marta 2020 u Domu oružanih snaga BiH.

Kao svestran muzičar autentičnog izraza, Božuta će se ovom prilikom predstaviti izvedbom stilski raznovrsnog repertoara koji čine Francuska svita br. 2 Johanna Sebastiana Bacha, ciklus Images 1 Claude Debussya i Slike s izložbe Modesta Musorgskog.

Razgovarala: Aida Adžović za Radiosarajevo.ba 

Povod našeg razgovora je vaš koncert koji će biti realizovan u okviru Internacionalnog festivala Sarajevska zima. S obzirom na stilsku raznovrsnost repertoara, na koji će način biti koncipiran program?

Božuta: Program se sastoji od tri velika djela: Bachove Francuske svite br. 2 u c molu, Slika s izložbe Modesta Musorgskog i ciklusa Images Claude Debussya. Prema tome, kao lajtmotiv koncerta može se posmatrati ideja slike, prisutna u svim pomenutim kompozicijama. Slike s izložbe, koje se sastoje od deset minijatura, inspirisane su izložbom Victora Hartmanna. Prvi dio ciklusa Images čine tri različite slike, dok se Bachova svita sastoji od sedam plesova, koje na neki način možemo posmatrati kao sedam plesnih slika. Mnoštvo minijatura, u ovom slučaju objedinjenih i različito tretiranih unutar tri djela, okosnica su koncerta.

Kako izgledaju pripreme za solistički koncert ovog tipa?

Božuta: Načini pripreme za svaki klasični koncert su individualne. Iako mislim da sam vrlo socijalna osoba, u periodu kad se pripremam za koncert odgovaraju mi samoća i mir. U tom periodu se izolujem, najveći dio vremena provodim u svojoj radnoj sobi i tada dan počinjem i završavam sviranjem. Iako može biti naporan, proces pripreme je ugodan i zanimljiv jer se kroz njega prolazi kroz cijeli spektar muzičkih boja, svaki ton, na neki način, dobije prostor za svoje oblikovanje. Krajnji cilj je da repertoar koncerta bude uobličen u smislenu cjelinu. S druge strane, to je samo po sebi utopija jer nikada ne mogu siguran da je koncert spreman do kraja, kao što ni jedna slika nikad nije završena u potpunosti. Suština je doći do određenog stupnja ostvarenosti  i po vlastitoj zamisli prenijeti ideju djela i izraziti se pred publikom. Dobra muzika zato zahtijeva vrijeme.

Da li imate uzore u sferi u kojoj djelujete i šta ih je karakteriše?

Božuta: Klavir je instrument koji se kroz istoriju intenzivno razvijao. Iako danas nije sasvim  'mainstream', kao što je bio u 19. vijeku kad je doživio svoj procvat, klavir je i dalje možda i najintenzivnije prisutan i popularan instrument u muzici. Što se tiče uzora, nemoguće je izdvojiti jednog, a izostaviti nekog drugog. Mnogo ih je i među našim savremenicima, ali i nekim ranijim generacijama pijanista.  Osim toga, tu su i kompozitori koji su fantastično svirali klavir, poput Franza Liszta i Sergeja Rahmanjinova, čija se virtuoznost ogleda i u njihovim slavnim klavirskim kompozicijama. Možda bih mogao izdvojiti jednog pijanistu, kao fantastičnog prototipa čovjeka koji svira klavir, Artura Benedettija Michelangelija. Njegov odnos prema klavirskoj muzici mi je najbliži.

Paralelno sa pedagoškom i izvođačkom karijerom, vi studirate i kompoziciju. Na koji način se uspostavlja veza između kompozicije i pijanizma? Koliko kompozitorska perspektiva mijenja interpretatorsku percepciju i u kojoj mjeri je pospješuju znanja ove vrste?

Božuta: Kompozicija je ustvari arhitektura. Neko je nekad rekao da je interpretacija kompozicija koja se dešava na licu mjesta. Gledajući iz tog aspekta, interpretacija je kreiranje određenog oblika, nevidljive zvučne forme u datom trenutku. S druge strane, kad sam napišeš nekoliko kompozicija, mnogo lakše prepoznaješ  suštinsku ideju kompozitora i svjesniji si njenog razvoja u djelu. Kada na taj način posmatraš korištene elemente, primjećuješ i neke momente koji su se desili slučajno u procesu komponovanja, kao i elegantna rješenja u manipulaciji formom. Ovakav pristup olakšava kreiranje vlastite ideje o interpretaciji djela.

Značajna je i vaša saradnja s pozorišnim režiserom Alešom Kurtom za čije predstave ste komponovali muziku. Koja je uloga i na koji način se muzički aspekt tretira unutar teatarskog izraza?

Božuta: Muzika u teatru je nastajala paralelno sa procesom predstave i unutar njega je dosegla je svoje estetske vrijednosti. Kao neko ko još nije pronašao svoj kompozitorski izraz, ja sam to u početku više radio nekako usput i moram priznati da mi je Aleš Kurt, sa svojim jedinstvenim stvaralačkim impulsom, dosta pomogao da pronađem put kroz kompoziciju u teatru, ali i kompoziciju uopšte. Govorio mi je o ritmu predstave, o radu s glumcima, te dokazao da proces, učešćem ljudi koji jednako učestvuju i daju svoj pečat, preraste početnu ideju predstave. Aleš Kurt je ozbiljan umjetnik, vrlo zanimljiv i inspirativan čovjek,  potpuno otvoren za bilo kakvu dobru ideju. U odnosu na akademizam, gdje je sve striktno određeno, ovdje sam radio potpuno spontano. Na početku mi je bilo stresno, ali kasnije sam počeo da uživam u tom procesu.

Vi ste svestran pijanista koji se dobro snalazi u različitim stilovima i koncepcijama, a vaš repertoar obuhvata djela historijske i savremene umjetničke muzike, ali i jazz. Postoji li u tom spektru segment kojem pristupate  s većim afinitetom i osjećate ga kao svoj prostor?

Božuta: Svestranost se razvila prirodno jer se nikad nisam mogao opredijeliti za samo jednu „struju“. Nekoliko godina sam se bavio samo historijskom muzikom, a onda sam osjetio da nešto fali. Klasični pijanisti često imaju problem s izlaskom iz zone komfora, što stvara strašan pritisak koji većina njih poriče. Ja sam imao sreću da sam to shvatio vrlo rano. Nastojao sam da razbijem taj pritisak tako da sam još davno počeo da sviram prema svojim idejama, onako usput, bez ikakvog unaprijed utvrđenog cilja. Bilo mi je važno da sviram. Onda sam čuo jazz i susreo se s kompleksnim principima na kojim ta muzika počiva. Na početku ih nisam razumio, ali sam, ipak, nekako ušao i u te sfere i nekoliko godina se tim bavio. Danas jazz razumijem i sviram, ali se nikad ne bih nazvao jazz muzičarem. S druge strane, mislim da sam dobra publika na koncertima ovog tipa, možda i najbolja.

Kao asistent si na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, na neki način ste spona između studenata i afirmisane profesionalne scene. Koja je pozicija pijanizma u Bosni i Hercegovini?

Božuta: Kroz rad sa svojim profesorima i sa drugim umjetnicima, došao sam do zaključka da je najbitniji razvoj individualizma, onog koji može da se uoči kod djeteta od četiri godine. Svaka osoba ima svoj karakter koji ga čini specifičnim i to treba prepoznati. U tom smislu, ovo je jako osjetljiv posao jer radite s ljudima koji vježbaju i rade na sebi. Ja cijenim svoje studente i pokušavam da imam blag pristup. Ono što mogu da im ponudim je moje iskustvo i način rada, ali nikako ne pokušavam da im nametnem taj sistem ili da ih ograničim, podstičem ih da nađu svoj način postizanja rezultata.

Što se tiče pijanističke scene u Bosni i Hercegovini, mi smo kao jedna mala muzička porodica, svi se poznajemo i pomažemo jedni drugima. Ipak, susrećemo se s mnogo problema koji se tiču infrastrukture. Ovdje ne postoji koncertna agencija i u tom smislu Sarajevo uistinu nije muzička metropola i ne može se nazivati pravim kulturnim glavnim gradom. Drugi problem je nedostatak i loš kvalitet instrumenata za koje bi se u svakom ozbiljnom kulturnom centru trebao ulagati novac bar jednom u dvadeset godina. Iako je klavir zbog svoje izrade skup instrument i ljudi ga često doživljavaju kao luksuz, ako jedna sredina želi imati kulturu umjetničke muzike, onda je neminovno da nadležne institucije povremeno ulažu sredstva za nabavku instrumenata. Na kraju, često se društvo vrednuje kao civilizovano ili ne upravo po kvalitetu umjetnosti koje proizvodi.