Vrhunski naučnik i epidemiolog objasnio COVID-19 od A do Ž: 20 pitanja i odgovora

Zaraženih: 140.049
Umrlih: 5.123
Oporavljenih: 70.733
Broj slučajeva u BiH: 18

Naučnik i epidemiolog Igor Rudan je za portal Index napisao opširan tekst u kojem odgovara na 20 ključnih i aktualnih pitanja o COVID-19. Ovaj portal ga je nazvao vrhunskim stručnjakom.

Rudan je,član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće.

Odgovori na 20 pitanja iz perspektive znanstvenika

U ovom tekstu skupio sam pitanja za koja vidim da najčešće dovode do nerazumijevanja ili izazivaju određenu zbunjenost u vezi s novom pandemijom COVID-19. Na sve njih ponudio sam odgovore iz perspektive znanstvenika koji se ovim područjem na međunarodnoj razini bavi već dva desetljeća. Moji odgovori nastoje ponuditi gledište koje je znanstveno utemeljeno na podacima koji trenutno postoje o ovoj pandemiji, kao i na iskustvu prethodnih epidemija i pandemija uzrokovanih respiratornim virusima.

Međutim, želio bih naglasiti kako u vezi s novom pandemijom COVID-19 i dalje postoji niz nejasnoća i da znanstvenici pažljivo prate njezin razvoj te prikupljaju nove dokaze, zbog čega je ovu pandemiju potrebno ozbiljno shvatiti i pridržavati se svih uputa javno zdravstvenih stručnjaka. U slučaju pogoršanja situacije treba biti spreman i na preventivne javno-zdravstvene mjere poput izbjegavanja javnih okupljanja i kućnih karantena.

1. Je li ovo jedna od "onih" zaraznih bolesti, koja će nas desetkovati i koju će povijest pamtiti?

Povijest roda Homo i desetak ljudskih vrsta za koje danas znamo zahvaljujući iskopinama bila je određena borbom sa zaraznim bolestima. Vjerojatno su vrste ljudi kojih danas više nema izumrle značajnim dijelom zbog širenja zaraznih bolesti. Treba biti sretan što više ne živimo u vremenima kada su se događale velike epidemije i pandemije koje su desetkovale i našu vrstu. Golem broj ljudi umirao je tijekom povijesti u dječjoj ili mlađoj životnoj dobi.

Najteže srednjovjekovne zaraze ubijale su i do svaku treću osobu, a prije otkrića mikroskopa ljudi nisu ni mogli znati zašto im se to događa. Nitko nije mislio da bi sićušni, nevidljivi, živi mikrobi mogli izazivati te bolesti. Ljudi su pretpostavljali da ih je stigla neka nebeska kazna za njihove grijehe. Trebamo, stoga, biti sretni jer živimo u doba ovakvog napretka znanosti i medicine. Od 1940. godine smo dobar dio bakterijskih bolesti počeli kontrolirati antibioticima, a od 1960. i brojne virusne i bakterijske bolesti cjepivima. Na žalost, nemamo cjepivo za sve zarazne bolesti. Kao što vidimo u primjeru ove pandemije, novi virusi nastavljaju skakati s drugih vrsta na nas jer povijest nije završila pojavom naše generacije, nego se nastavlja. 

2. Je li znanost mogla očekivati pandemiju COVID-19?

Mogla je, jer je ovo već sedmi koronavirus koji se nastoji udomaćiti u ljudskoj populaciji, nastojeći nam se prilagoditi i koristiti nas kao svoj rezervoar. Naime, mi postojimo zajedno na malom plavo-smeđem planetu u golemom tamnom svemiru. Dijelimo ga s još desetak milijuna drugih vrsta. Sve one nastoje preživjeti do daljnjega. Više od 99% svih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji nije uspjelo preživjeti do danas. Zato i virusi moraju stalno skakati na nove vrste i širiti svoje rezervoare u kojima obitavaju. Pritom moraju birati pobjedničke vrste jer samostalno se ne mogu razmnožavati. Opstanak im ovisi o preživljavanju vrste koja im je rezervoar.

Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo - s oko milijardu i pol jedinki narasli smo na oko sedam i pol milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritorij, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri koronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada. Nitko ih nije smatrao ozbiljnom prijetnjom javnom zdravstvu.

3. Jesu li SARS i MERS bili ozbiljna prijetnja? 

SARS (teški akutni respiratorni sindrom) i MERS (bliskoistočni akutni respiratorni sindrom) bili su stvarno i veliko iznenađenje za znanstvenike i stručnjake. Naime, radilo se o respiratornim virusima iz porodice koronavirusa, petom i šestom koji su uspjeli prijeći na ljude. Iznenađujuće je bilo što su, umjesto prehlade, mogli izazvati vrlo teške upale pluća sa smrtnim ishodom. Uz to, stopa umiranja među zaraženima kod obje bolesti bila je doista zastrašujuća. Obje su mogle izazvati užasan pomor ljudi da su se, kojim slučajem, proširile na cjelokupno svjetsko stanovništvo.

Koronavirus koji je uzrokovao SARS svoj je rezervoar imao u šišmišima, koji zimi hiberniraju u pećinama. Tada ih nitko ne lovi i ne konzumira. No on je uspio skočiti na životinju iz porodice mačaka, cibetku. S cibetke je zatim uspio zaraziti i čovjeka, jednog farmera u pokrajini Guangdong, krajem 2002. godine. SARS se zatim proširio u više od 20 država i zarazio više od 8000 osoba, a među njima je umrla svaka deseta osoba kod koje je potvrđena zaraza. Bio je to peti ljudski koronavirus, ali prvi koji je mogao ubiti ljude. 

Desetak godina kasnije, 2012. godine, u Saudijskoj Arabiji pojavio se koronavirus MERS. On je na ljude prešao s deva u pustinji. Također se proširio na više od 20 država, a zarazio je oko 2.500 ljudi i svaka treća zaražena osoba je umrla. Dakle, MERS je imao doista zastrašujuću stopu smrtnosti. Pojava MERS-a pokazala nam je da SARS nije bio neki izolirani incident s koronavirusom na koji možemo zaboraviti, nego da su koronavirusi postali naš najvažniji potencijalni neprijatelj. Da su se SARS ili MERS proširili svijetom i zarazili milijarde ljudi, bila bi to doista katastrofa kakva se ne pamti u proteklom stoljeću ili dva, tj. ono što se u popularnoj kulturi naziva "zombi-apokalipsom". 

4. Kako smo se MERS-a i SARS-a uspjeli toliko brzo riješiti s obzirom na to da su bili toliko opasni?

U ta smo dva slučaja, zapravo, imali dosta sreće. Naime, sasvim novi virus koji pokušava skočiti na ljudsku vrstu može se među ljudima širiti na tri osnovna načina. O tim načinima ovisi naša sposobnost da mjerama epidemiološkog nadzora suzbijemo epidemiju. Nakon što virus uđe u ljudski organizam, on se počinje razmnožavati u nekoj vrsti specijaliziranih stanica za koje se uspio vezati. U slučaju koronavirusa, to su stanice dišnog sustava. On se u njima množi "hakirajući" staničnu genetsku uputu i iskorištavajući "mašineriju" za gradnju proteina. To umnožavanje virusa uništava stanice pa zato dolazi do simptoma karakterističnih za dišni sustav: upale grla i kašlja. U prvom načinu širenja, virus se sa zaražene osobe širi na druge ljude samo nakon početka simptoma, u iskašljanim kapljicama.

Puno teže je epidemiju zaustaviti ako se virus širi s oboljelih na zdrave tijekom razdoblja tzv. inkubacije, koje traje od ulaska virusa u organizam do pojave prvih simptoma. Tada zaražena osoba može prenijeti virus kontaktom na znatno veći broj ljudi u danima prije no što dobije simptome. Takva je, čini se, ova nova pandemija COVID-19. No i tada je barem moguće za svakog novooboljeloga utvrditi od kojeg se već ranije oboljelog zarazio. Naime, oni su se morali negdje susresti pa je moguće ispratiti cijeli lanac kretanja virusa s osobe na osobu.

Zahvaljujući tome, intenzivnim mjerama izolacije svih onih koji su bili izloženi već zaraženima moguće je značajno usporiti širenje virusa. To se radilo u Wuhanu. Zato su karantene opravdane i to je razlog zašto daju dobre rezultate.

Noćna mora za svakog epidemiologa je, međutim, treća mogućnost širenja virusa. U takvoj varijanti pojavljuju se osobe koje se zaraze virusom i prenose ga, ali same nikada ne pokazuju nikakve simptome. Znanstvenici trenutno tragaju za takvim mogućim širiteljima zaraze u ovoj novoj pandemiji COVID-19. Zato se takve osobe povremeno spominju u medijima.

Naime, zbog takvih zaraženih među stanovništvom se počnu pojavljivati slučajevi koje se nikako ne može povezati baš ni s kim od već oboljelih. Kada populacijom kruže ljudi bez simptoma, ali pritom prenose virus na druge, tada je epidemiolozima jako teško bilo što učiniti da bi spriječili širenje među ljudima. Takva epidemija ima mogućnost vremenom se proširiti posvuda, najviše zbog takvih prenosilaca koji ne pokazuju nikakve simptome.

5. U čemu je nova epidemija COVID-19 različita od prethodnih šest koronavirusa?

Kada se u toliko kompleksnom sustavu kao što je ekosistem Zemlje nešto već dogodilo šest puta, onda nije preveliko iznenađenje da se sada događa i sedmi put. Još jedan koronavirus pokušava se ovih dana udomaćiti u ljudskoj vrsti. U ovom slučaju primarni su rezervoar, najvjerojatnije, opet bili šišmiši jer se genetski slijed ovog novog koronavirusa podudara s onime nađenim u hibernirajućih šišmiša u oko 96%. Ovoga puta, umjesto cibetke, kao prijelazni rezervoar poslužio je neki manji sisavac ili ptica.

Moguće je da se radilo o ljuskavcu jer u jednom od njih pronađen je koronavirus podudaran ovome ljudskom u 99% slijeda, iako ni to nije potpuno sigurno. Podudarnost u slijedu nije jedini važan čimbenik pri skakanju na čovjeka. Važno je i koliko je jedinki u vrsti koja služi kao prijelazni rezervoar zaraženo te koliko često ta vrsta dolazi u doticaj s ljudima. Nekad su ti čimbenici važniji pa mogu premostiti i jaz od 2% ili 3% razlike u genomu, jer ljuskavca je zabranjeno konzumirati - zaštićena je vrsta.

Tako je u kineskoj pokrajini Hubei, u gradu Wuhan koji ima čak 11 milijuna stanovnika, oko riblje tržnice krajem 2019. počeo rasti broj oboljelih s neobičnom i vrlo opasnom upalom pluća. Ubrzo se utvrdilo da se ova bolest vrlo brzo širi. Svaki zaraženi uspijevao je dalje zaraziti čak dvoje do troje ljudi. Takav stupanj infektivnosti vrlo je visok i dovodi do brzog rasta epidemije. Imali smo nesreću da se COVID-19 očito uspijeva širiti i tijekom razdoblja inkubacije, vjerojatno dodirom.

Ta inkubacija prosječno traje oko pet dana, a vrlo je nezgodno kada traje i dulje. No trajanje i do dva tjedna nije neobično, a čini se da su opisani i slučajevi inkubacije od čak četiri tjedna. Čitavo to vrijeme zaraženi može širiti virus prije pojave simptoma. Ako postoje i zaraženi koji ne razvijaju simptome, bit će nam vrlo teško sasvim zauzdati ovu pandemiju dok ne razvijemo cjepivo. Zaključno, infektivnost, tj. sposobnost prelaska sa zaraženih na nezaražene, bitno je veća kod COVID-19 no što je bila kod SARS-a i MERS-a. Ali zato sada već sigurno znamo da je stopa smrtnosti COVID-19 ipak znatno manja no ona kod SARS-a i MERS-a.

Ostatak teksta Igora Rudana za portal Index možete čitati ovdje.