Treća godišnjica smrti akademika Karahasana: "Bosna će, ako Bog da, opstati, ona je neuništiva"

"Voda će teći, slavuj će pjevati, mjesec će izlaziti, djevojke će željeti da se ljube, momci čeznuti za njima, breskve će cvjetati i kad mene ne bude… "

(Akademik Dževad Karahasan)

Navršava se treća godišnjica smrti akademika Dževada Karahasana, "najsnažnijeg i najdojmljivijeg" bosanskohercegovačkog književnika, koji je preminuo na današnji dan 2023. godine.

U znak sjećanja na čovjeka koji je bosansku kulturu i duhovnost uveo u velike svjetske jezike, čovjeka koji je nesumnjivo povezivao Orijent i Okcident pokazujući "da su to različiti svjetovi, ali koji ni u kom slučaju ne moraju biti neprijateljski, nego se mogu međusobno obogaćivati", prisjećamo se njegovih poruka iskazanih u intervjuuima koje je autoru ovih redaka dao tokom posljednjih desetak godina svog života, a koji će se, ako Bog da, naći i u knjizi posvećenom ovom isktinskom velikanu pisane riječi, koja je predata izdavaču na pripremu i objavu!

Pisac – Čovjek na granici

"...Ja bih svoju poziciju najradije označio kao granicu. Jer istovremeno sam u Bosni i izvan Bosne, jer vrlo često putujem. Inače, pisac je čovjek na granici. Pisac je čovjek koji gleda, sluša, pokušava razumjeti i ono što mu je strano, s čim se ne bi mogao složiti..."

(juli 2013.)

O Bosni

"...Vidite primjer Poljske, čije je samo ime skoro dva stoljeća bilo zabranjeno, a opstala je! Opstala je jer su poljska književnost i kultura sve to vrijeme postojale. Poljsku se naprosto nije moglo izbrisati. Mene to zanima...

U Bosni i Hercegovini još uvijek itekako postoji nešto što bih ja mogao nazvati specifično bosanskim amalgamom, sintezom, kombinacijom različitih kulturnih formi. Oni nama ukidaju, nastoje nam ukinuti Zemaljski muzej, Nacionalnu galeriju, Nacionalnu biblioteku... Oni pokazuju da će uništiti kulturu ukidajući institucije. Time pokazuju koliki su oni idioti! Jer kultura kojom ljudi, jedna zajednica, oblikuju svoje vrijeme, svoje boravak na svijetu, to nam ne mogu uzeti.

Tako da, što se mene tiče, neka oni sad okupe ovo pseudopolitičara, neka ih odvedu u Gvantanamo, gdje im je već mjesto, neka se žene s njima, neka nam ukinu ime države! Ja vas uvjeravam, ništa se neće dogoditi ako nam ukinu sve ove kobajagi vlade koje haraju.

Država je konstrukt, kultura je organski proizvod.

Ja sam u tom pogledu, naravno, veliki optimist da će Bosna, ako Bog da, opstati, jer Bosna je tvorevina kulture. Bosna nikad nije bila politički projekt.

Ja mislim da je Jugoslavija bila dobra ideja. Ja sam Jugoslaviju volio i mislim da je to bio izvrstan, sjajan politički projekt.

Ali je Jugoslavija, nažalost, ostala politički projekt. Nikad nije prerasla u činjenicu kulture i raspala se dok ste rekli keks, bez velike agresije izvana.

Bosna je bila izložena užasnoj agresiji izvana, a i iznutra. Još uvijek je ostalo dosta Bosne.

Bosne još uvijek ima jer je Bosna tvorevina kulture. Kultura je vraški žilava... "

(juli 2013)

Naši pseudopolitičari

"Naši pseudopolitičari, praveći se da su rasisti, sakrivaju činjenicu da su kriminalci, mizerni i jeftini šverceri koji se prave da su ultra, turbo, deluxe Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Ustvari su sitni šverceri koji sitnu retoriku prodaju da bi sakrili činjenicu da kradu, pljačkaju, švercaju...

Dvadeset godina mi sanjamo mrvu normalnosti. I oni nam je ne daju, da bi opljačkali i ovo malo što je ostalo.

Dvadeset godina mi pokušavamo razumjeti zašto nam se dogodilo ovo što nam se dogodilo u ratu, a oni nam ne daju da se sastavimo sa sobom.

Čovjek koji je u nježnoj dobi od četrdeset godina otkrio da je Hrvat sad bi htio od mene braniti mog najboljeg prijatelja fra Milu Babića!?  Čovjek koji u životu nije pročitao nijednu Krležinu stranicu hoće od mene da brani "hrvatsku stvar". Pa, ne možeš...

Čovjek za kojeg ne znam da li bi bio sposoban navesti dvojicu ozbiljnih srpskih intelektualaca, mislilaca ili pisaca hoće od mene da brani "srpsku stvar". Pa, ne možeš..."

(juli 2013)

Tvrdoglavo vjerujem u Bosnu, jer je Bosna ljubav

"Jedno od općih mjesta evropske tradicije je (vjerovatno izmišljeni) susret Aleksandra Velikog i Diogena Kinika. Aleksandar je došao Diogenu da ga pita može li on nešto učiniti za njega, a Diogen mu je odgovorio: "Možeš, ukloni mi se sa sunca."

Uvijek se iznova obnavljaju rasprave o ovoj anegdoti, a time i sjećanje na nju, jer nas ona podsjeća na snagu kulture, njezinu sposobnost da bude slobodna od vojne i političke moći.

Mi hoćemo da se razumijemo, a ne da vladamo...

Mi hoćemo da nas vole, a ne da nas se boje.

Sigurno ste primijetili da mi znamo za mnoge Diogenove nasljednike – ljude koji su odbijali moć i onda kad im se ona nudila, a jako malo Aleksandrovih nasljednika.

To je prirodno, Diogenove nasljednike ljudi vole, dok se Aleksandrovih boje; u ljudskom životu mora biti i ljubavi i straha, ali nam ljubavi malo više treba.

Zato ja ovako tvrdoglavo vjerujem u Bosnu, koja je samo u kratkom periodu Tvrtkove vladavine imala malo vojne moći.

A ljubavi i razumijevanja uvijek, i to baš mnogo..."

(septembar 2020)

Kada se čovjek prestane bojati Boga

"Kada se prestane bojati Boga, čovjek počne da se boji svega ostalog. Danas imamo upravo to stanje.

Ne znam koliko Vama, Faruk, smeta ova vladavina straha koja se u posljednjih deset do petnaest godina proširila toliko da se više ne da živjeti ovdje.

Razne službe sigurnosti snimaju sve moje telefonske razgovore, bilježe sve moje podatke, banke im dostavljaju sve izvještaje o svim mojim financijskim operacijama.

Svi moji e-mailovi se registriraju, bilježe, studiraju... Kad god sam majki rahmetli slao para iz Njemačke, o tome su informirane desetine službi sigurnosti.

Idem letjeti, pretresa mi džepove, izvlači kaiš, tjera me da izujem cipele...

A ljudi uplašeni, pokoreni, poniženi strahom - zahtijevaju još više. Dajte nas još više kontrolirajte! Zašto?

Zato što se nama oduzelo temeljno znanje da smo stvoreni, da smo privremeni, da smo dio svijeta, a ne njegovi vladari.

Svako od nas je uronjen u vrijeme, a to znači da ćete proći i nestati.

Nama su to znanje i ta svijest oduzeti. Onda iz straha, nesposobni da se s tim pomirimo, iz straha od vremena, mi pokušavamo, "bacakamo" se kao ludi, sebe pokušavamo uvjeriti da vladamo svijetom.

Mi ne vladamo ničim, čovječe!

Svaki mali siledžija koji se dočepa dva mitraljeza, tri puške ili dva "čvarka" činova, ili funkcije u službi sigurnosti, pokušava sebe uvjeriti da je Bog!

Ne želim ljude uvjeravati da se posvete religiji, ne želim obnavljati bilo šta…

Ja želim podsjetiti da je puno jednostavnije imati jednog velikog Boga nego milione malih, nesposobnih, uplašenih oksuza.

To je Hajjam (Omar, perzijski pjesnik) znao, i to je temeljno znanje koje mi danas  više nemamo".

(juli 2013)

Robe Božiji, nisi sam sebe stvorio

"Voda će teći, slavuj će pjevati, mjesec će izlaziti, djevojke će željeti da se ljube, momci čeznuti za njima, breskve će cvjetati i kad mene ne bude…

Sjajni njemački mislilac Peter Sloterdijk jednom je duhovito i zločesto govorio o dugu materici. Jedan od fundamentalizama koje mi danas imamo jest fundamentalistički individualizam. Ja sam sam sebe stvorio!?

Kako ćeš sebe stvoriti, budalo jedna, priznaj makar materici dug.

Ne! Ja nikom ništa ne dugujem!

Robe Božiji, nisi sam sebe stvorio, neko te je rodio, rođen si.

Ni to mi više nismo u stanju priznati. Ni na to nismo sposobni pristati.

Ne želim obnavljati vjeru. To je elementarna vrijednost razuma.

A mi smo izgubili zdrav razum. To je užas našeg vremena.."

(juli 2013)

Kako ja kao "ograničeno biće" mogu imati konačne odgovore?!

Kako ja mogu, kao stvorenje, kao stvoreno biće, kao ograničeno biće koje na svijetu provodi najviše osamdeset aktivnih godina, kako mogu imati konačne odgovore na bilo koje bitno pitanje?! 

On je znao da ih ne može imati. Mi danas nemamo čovjeka, suvremenika, koji bi bio spreman priznati da nešto ne zna.

Imamo sve odgovore, nemamo nijedno pitanje?! Mislim da je to prokletstvo našeg vremena i mislim da to pokazuje koliko nam jedan Hajjam danas treba.

Nisam ga našao u životu, pa ga zato dozivam pišući...

(juli 2013)

Zapad i islamofobija

"Na Zapadu danas uglavnom i imate samo strah. Imate strah od terorista, strah od ekonomske krize, klimatskih promjena, od letenja… Jer, Zapadom danas vladaju strahovi.

Pitaju me kako se osjećam kao musliman na Zapadu.  Čujte, ima nesporazuma, ima problema. Često se osjećam glupo jer moram objašnjavati stvari koje inače podrazumijevam, ali kada vidim kako je jadnim pušačima osjećam se privilegiranim!

Jer na Zapadu se danas boje pušača! Sutra će se bojati crvenokosih.

Čovječe, kad otkriju kakvu opasnost po demokratiju predstavljaju špicaste cipele, pa kad uzmu progoniti ljude sklone špicastim cipelama...

Ali stvari nisu tako jednostavne.

Istovremeno s jačanjem straha od islama raste i poznavanje islama.

Na Zapadu izlaze najbolje knjige o islamskoj kulturi. U islamskom svijetu zglave nema svijesti o vlastitoj kulturnoj tradiciji. Ako hoćete naučiti nešto o klasičnoj kulturi islama, morate čitati njemački, engleski, francuski i španjolski.

U arapskom svijetu nemate izdavačkih kuća, novina, ljudi se samo debljaju, prodaju naftu i svađaju se jedni s drugim.

Da nije Zapada, ne bi bilo svijesti muslimana o sebi samima, o svojoj kulturi"

(juli 2013)

Ko je bio Dževad Karasahasn?

Dževad Karahasan rođen  je 1953. godine u Duvnu. Još od najranijih dana želio je postati piscem i vlastiti život posvetiti književnosti.

Prema tekstu njegove biografije koje je ranije objavio Univerzitet u Sarajevu (UNSA), osnovno i gimnazijsko školovanje završio je u rodnom gradu, a višak znatiželje i potrebe za obrazovanjem vodit će ga u franjevački samostan, gdje će uzimati časove klasičnih jezika, latinskog i starogrčkog.

Na studij komparativne književnosti i teatrologije dolazi u Sarajevo, što je trenutak kada počinje njegova, kako je jednom rekao, "sudbinska veza" s ovim gradom, koji će postati ne samo velika tema njegove književnosti i njegove esejistike nego i kulturna prizma kroz koju će posmatrati i razumijevati svijet oko sebe.

U akademskom pogledu, Dževad Karahasan postigao je jednako zapažene i značajne rezultate koliko i kao evropski renomiran književnik, dajući veliki doprinos proučavanju književnosti na ovim prostorima, počevši od doktorske disertacije odbranjene u Zagrebu, koja će kasnije biti objavljena pod naslovom Model u dramaturgiji. 

U periodu između 1986. i 1993. godine Dževad Karahasan obnašao je ulogu dekana Akademije scenskih umjetnost u Sarajevu, bivajući istovremeno na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame. U to vrijeme bio je urednik u književnim časopisima Odjek i Izraz.

Od 1994. godine predaje kao gostujući profesor na evropskim univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Baselu, na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu, kao i na svom matičnom Univerzitetu u Sarajevu.

Bio je redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije za jezik i književnost.  Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu  1998. godine prešao je u zvanje vanrednog profesora na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine, a 2003. godine izabran je za redovnog profesora na predmetima Historija svjetske drame i pozorišta i Poetika dramske književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. 

Počasni doktorat Univerziteta u Baselu dobio je 2014. godine, a u Grazu, u jednom od njegovih gradova, imao je prestižni status gradskog pisara. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine i član PEN kluba BiH.

Upravo će svojom esejistikom Dževad Karahasan ponuditi nesvakidašnje plodonosne uvide u prirodu književnoumjetničkog fenomena, kao i u tajanstvene spone koje spajaju svjetove različitih kultura, a tom dijelu njegovog opusa pripadaju knjige Dnevnik melankolije, napisana na temu manirizma u historiji evropske drame, Dnevnik selidbe, svakako najintimnije djelo Karahasanove književnosti, O jeziku i strahu, koju je nazivao svojom "sudbinskom knjigom", slavna i nagrađivana Knjiga vrtova, kao i knjiga pod naslovom Dosadna razmatranja, u kojoj se razračunava s jednom od svojih opsesivnih tema, naime racionalističkom slikom svijeta i ideologijom razuma.

Bio je jedan od rijetkih za koje se može reći da je dramsku književnost i teatarsku umjetnost upoznao iz svih perspektiva, među kojima se kao najrelevantnija ističe ona sasvim praktična, time najkonkretnija, koju je stekao iskustvom dugogodišnjeg rada u pozorištu, prvenstveno kao dramaturg Zeničkog narodnog pozorišta, potom i Narodnog pozorišta u Sarajevu, a na koncu i austrijskog pozorišta ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater u Beču, Salzburgu i Klagenfurtu.

Budući da je razumijevanje književnosti u svijetu Dževada Karahasana uvijek neodvojivo od čina pisanja, nezaobilazno je pri isticanju njegove opsesivne ljubavi prema dramskoj književnosti spomenuti i njegovom rukom napisane drame i dramolete: Čudo u Latinluku, Kralju ipak ne sviđa se gluma (1983), Strašno je vani (1984), Misionari (1989),  Povučeni anđeo (1995) i Koncert ptica (1997).

U kontekstu prozne književnosti i pogotovo poetike romana Dževad Karahasan je kao pripovjedač, integrirajući esejistiku i književnu fikciju, majstorskim poznavanjem žanrovskih konvencija kriminalističko-detektivskog, epistolarnog bildungsromana i mnogih drugih formi, uveo u književnost pisanu na našem jeziku jednu novu paradigmu razumijevanja pripovjedačke forme i književnog žanra uopće.

Svojim prvim romanom Istočni diwan, objavljenim 1989. godine, Dževad Karahasan pozicionirao se kao relevantan romanopisac na južnoslavenskoj književnoj sceni, uspostavivši pritom i temeljne principe svoje poetike, koja će, u težnji da sintetizira iskustvo Zapada s horizontom orijentalno-islamskog kulturnog kruga, ostati reprezentativna i prepoznatljiva kroz sva njegova buduća romaneskna ostvarenja: Šahrijarov prsten (1996), Sara i Serafina, Noćno vijeće  (2005), trilogija Što pepeo priča (2016) te Uvod u lebdenje (2022), čemu se moraju pridružiti i knjige pripovjedaka Kraljevske legende (1980), Kuća za umorne (1993) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (2007).

Premda je insistirao na tome da se odnos čitatelja s piscem formira na temelju napisanih djela, a ne stečenih priznanja, Dževad Karahasan je tokom svoje književne karijere dobio mnoga priznanja i nagrade kako u regionalnom tako i evropskom kulturnom prostoru: nagradu "Veselin Masleša" za knjigu godine (1981), nagradu za jugoslavenski roman godine (1990), koju je stekao zahvaljujući romanu Istočni diwan, nagradu Franjevačke provincije Bosne Srebrene za dramu Kotač svete Katarine, nagradu "Charles Veillon" za knjigu eseja (1995), kao i nagradu "Bruno Kreisky" za političku knjigu godine (1995), međunarodnu nagradu za interkulturalni dijalog (1997), Herderovu nagradu (1999), nagradu Lajpciškog sajma knjige za Knjigu vrtova (2004), srednjoevropsku nagradu za književnost festivala u Vilenici (2010), nagradu Heinrich Heine i Goetheovu medalju (2012), nagradu 25. novembar (2016), nagradu Franz Nabl (2017), veliku Goetheovu nagradu grada Frankfurta (2020), a nekoliko puta je nominiran i za Nobelovu nagradu.

Dževad Karahasan bio je vjerovatno najznačajnije ime naše kulture u posljednjih pola stoljeća, svojom književnošću i svojim javnim djelovanjem ostavio je dubok trag ne samo u svojoj domovini, u čiju je posebnu historijsku misiju kao prostora susreta civilizacija nepokolebljivo vjerovao, nego i u evropskim okvirima.

Iza njega je ostala ogromna praznina, ali i djelo neprolazne ljepote, koje će nesumnjivo biti nadahnuće generacijama koje dolaze.