Sjećanje na velikog pjesnika: Tragedija Osmana Đikića

Pod upravom Austro-Ugarske monarhije, koja preuzimajući okupacioni mandat nad Bosnom i Hercegovinom dolazi 1878. godine, tokom četiri decenije stasavala je generacija bosanskohercegovačkih intelektualaca, književnika i političara koja će imati izuzetno važnu ulogu u društvenom pokretu u povijesti poznatijem kao prvi bošnjačko-muslimanski kulturni preporod.

Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

U toj plejadi kulturnih radnika pojavilo se ime Osmana Đikića, talentovanog i svestranog mladića koji je u svome narastajućem i obećavajućem intelektualnom djelu mirio tekovine Istoka i Zapada.

Mladost i obrazovanje

Rođen je 7. januara 1879. godine, u Mostaru, u godinama prijelomnih povijesnih zbivanja, kada se Bosna i Hercegovina kao interesno područje Austro-Ugarske monarhije uključuje u nove evropske tokove i procese. U rodnom gradu upisao je ruždiju (islamsku srednju školu), zatim gimnaziju iz koje je aprila 1898. godine, otvoreno iskazujući kritiku i antirežimske stavove prema lokalnim vlastima - nakon nekoliko završenih razreda - trajno isključen. Taj animozitet i odnos prema austrijskim vlastima u značajnoj je mjeri, još od najranijih dana, odredila njegova prosrpska orijentacija.

Kao đak gimnazije održavao je vrlo bliske kontakte sa srpskim intelektualnim krugovima u Mostaru, osobito pjesnicima i književnicima, zahvaljujući kojima tad objavljuje pjesme u srpskim listovima.

Premda u obrazloženju odluke odstranjivanja Đikića iz obrazovnog procesa mostarske gimnazije nije naveden konkretan razlog, sasvim je jasno da je ona motivirana isključivo njegovim zagovaranjem saradnje sa Srbima. Drugi, vrlo moguć razlog za to, bila je njegova involviranost u organizaciju štrajka protiv tadašnjeg profesorskog kadra u mostarskoj gimnaziji.

Daleko su Istanbul i Beč

Identitičnu sudbinu represije i progona doživjeli su i mnogi drugi njegovi istomišljenici i prijatelji, što je za posljedicu imalo grupisanje mladih bošnjačkih intelektualaca oko zahtjeva za političkom autonomijom Bosne i Hercegovine i strateškom saradnjom sa Srbijom.

Međutim, Đikić odlazi u Istanbul gdje nastavlja školovanje upisujući gimnaziju. Potom u Beču upisuje Trgovačku akademiju, koja će mu otvoriti mnoge poslovne mogućnosti. U Zagrebu, gdje je privremeno živio i djelovao, zaposlio se kao bankovni činovnik.

Početkom 20. stoljeća uključio se u sve značajnije društvene i političke tokove u Mostaru i Hercegovini. Tada uspostavlja čvrste prijateljske odnose sa čuvenim Huseinom Husagom Ćišićem, također otvorenim protivnikom Austro-Ugarske vlasti, koji će zajedno sa njim u godinama koje su uslijedile biti inicijator novih političkih opcija u bošnjačkom narodu.

Pojavljivanje u političkom životu

U jeku Pokreta za vakufsko-mearifsku autoniju bosanskohercegovačkih muslimana, koji je u maju 1889. godine ozvaničen i programski definiran na skupštini građana Mostara, počeo je proces okupljanja svih relevantnih političkih faktora bošnjačkog naroda. Ta borba prolazila je kroz razne, manje ili više uspješne faze, ali je imala presudnu ulogu u formiranju prve organizirane političke stranke Bošnjaka – Muslimanske narodne organizacije.

Utemeljena je 1906. godine u Slavonskom Brodu, na velikom saboru bošnjačke inteligencije, kulturnih radnika i vjerskih autoriteta, a prvim njenim predsjednikom imenovan je Alibeg Firdus. U tom trenutku Đikić, mladi publicista, imao je davdeset i sedam godina. Prepoznatljive erudicije, govorničkih vještina i širokog znanja, uključio se u organizaciju i rad lista Musavat (''Jednakost'') kao član redakcije i autor priloga.

U njemu je, kako su tvrdili njegovi oponenti iz lista Bošnjak, svoje tekstove potpisivao pseudonimom – Selim. Diskreditacijom, uvriježenom kao tada legitimno političko sredstvo u politici, sa stranica Bošnjaka osporavan je i napadan Đikićev privatni život označavajući ga "poznatim Srbinom i beogradskim zetom". Kao dopisnici Musavata tada su djelovali Husein Ćišić i Smail-aga Ćemalović, najbliži Đikićevi saradnici, čije se prijateljstvo kasnije zloupotrebljavalo za potrebne dnevne politike.

Nakon 1908. godine, slijedeći tekuće političke procese, bošnjački predstavnici na čelu sa Šerifom Arnautovićem, tada najuticajnijom političkom figurom u bošnjačkom narodu, iskazali lojalnost okupacionim vlastima i priznali čin aneksije Bosne i Hercegovine. Nezadovoljni takvim odlukama iz struktura Muslimanske narodne organizacije istupili su Osman Đikić, Husein Ćišić i Smail-aga Ćemalović. Kao izraz neslaganja sa Arnautovićevom "strahovladom" osnovali su novu opozicionu stranku Muslimanska demokratska organizacija (MDO), u okviru koje je kao zvanični organ i list utemeljena Samouprava.

Djelovala je, formalno, od 1910. godine, ali je bila kratkoga vijeka, jer je sa smrću Osmana Đikića, kao centralne ličnosti stranke, ugašena 1912. godine. U izbornoj 1910. godini, u kojoj je narod trebao da izabere članove budućeg Sabora Bosne i Hercegovine, on se pojavio kao kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju koja je po tadašnjem zakonu pripadala seoskom stanovništvu. Bio je to kratkotrajan, ne tako uspješan, istup na izborima.

Nadživjeti vrijeme

Još u vrijeme dok se uspinjao na političku scenu kao jedan od najperspektivnijih intelektualaca kojeg je imalo članstvo Muslimanske narodne organizacije, Osman Đikić je bio aktivno uključen u rad Gajreta – "društva za potpomaganje đaka muslimana na srednjim i višim školama", koje je osnovano 1903. godine. U njemu je imenovan, najprije za sekretara, a kasnije i glavnog urednika istoimenog časopisa, u čijoj se obimnoj izdavačkoj djalatnosti godinama jasnim očitavao njegov intelektualni potpis. U Gajretu je, a svakako i od prije, uspostavljao poznanstva i prijateljstva sa mnogim afirmisanim, ali i mladim književnicima i pjesnicima koji su to tek trebali da postanu, te se uz njih, oslonjen u najvećoj mjeri na sopstveni umjetnički potencijal, pripremao za isti put. Prve pjesme objavljivao je vrlo rano u mostarskom časopisu Zora, Beharu, zatim Bosanskoj vili, gdje je imao vrlo zapaženu ulogu i prostor. U Zori, koja je vrijedila za jedan od tada najrespektabilnijih kulturnih časopisa, objavljivao je uz možda i najvećeg pjesnika Mostara, Aleksu Šantića. Premda je to bila sretna okolnost, koja je imponovala mladom pjesniku, ista ga je učinila piscem u njegovoj sjeni.

Uprkos tome, Đikić je u trideset i tri godine svoga života, objavio vrijedne tri zbirke pjesama: rodobljubive, sa Avdom Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem – Pobratimstvo, zatim Muslimanskoj mladeži (štampanoj u Dubrovniku, 1902.), te ljubavne sa sentimentom bošnjačkog kulturnog naslijeđa kojeg je u sebi njegovao – Ašiklije (štampane u Mostaru 1903.).

Veliko pjesničko ime

Muhsin Rizvić, ocjenjujući Đikićeve pjesme iz zbirke Ašiklije, naglašava da one "imaju dah iskrenog doživljaja, pored svih uticaja, poetskih shema i naslijeđenih stilskih formulacija. U dvanaest pjesama ovog ciklusa Đikić daje melanholiju razdvojenosti, koja ide do tragičnog vegetiranja nakon životnog loma u sjećanjima na svijetle trenutke zajedništva i ljubavi i u svijesti da se to nikad neće povratiti". Njegove pjesme su sevdalinke, i po formi i po emocionalnom naboju, po autorovom najdubljem osjećanju bosanske i hercegovačke – autentične. Darovitosti ovog pjesnika tu nije bio kraj, jer su iz njegovog pera proizišle i tri drame folklornog karaktera – Zlatija, Stana i Muhadžir.

Ta, mnogi će reći skromna pjesnička zaostavština Osmana Đikića, mjerljiva tek u broju djela koja je za života potpisao svojim imenom, ipak je imala, možda ne presudan, ali zasigurno veliki uticaj na razvoj bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pjesništva 20. stoljeća. Ona je neotuđivi dio povijesnog naslijeđa književnosti preporodnog doba. O njegovim pjesmama, objavljenim zasebno ili pak u zbirkama, književna kritika pisala je sa pijetetom.

Osman Đikić je, nesumnjivo, veliko pjesničko ime Bosne i Hercegovine. Malobrojna, ali vrlo vrijedna djela, istovremeno su ga svrstala u red najpotcjenjenijih i najznačajnijih bošnjačkih autora poezije. Umro je dva puta. Prvi put, 30. marta 1912. godine, kada je nakon borbe sa tuberkulozom u Mostaru preselio na Bolji svijet i drugi put, kada je, uslijed potpuno pogrešnog razumijevanja vremena u kojem je djelovao, sa povijesne distance ocijenjen "muslimanom srpske nacionalnosti" i decenijama kasnije izopćen iz memorije naroda kojemu je pripadao – i pjevao.