Sjećanje na najvećeg: Zovem se Dario Džamonja

Dario Džamonja (18. januar 1955. - 15. oktobar 2001.) bio je bh. novinar i pisac kratke priče te najbolji poznavalac mikrosvijeta koji se zove Sarajevo. Džamonja je pisao duhom Sarajeva i njegovih ulica te nije ni čudo da mu se prva zbirka priča zvala upravo Priče iz moje ulice – ulice u koju godinama nakon rata nije mogao da se vrati u svoj vlastiti stan. Bio je pisac, boem, neko naš - u novini, knjizi, filmu, kafani, na ulici... Iza sebe je ostavio vrijedne literarne prikaze sada već skoro izgubljenog sarajevskog duha čime je više nego zaslužio da mu se grad koji je toliko volio oduži jednom ulicom sa njegovim imenom.

"Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja”, pisao je Džamonja.

Bio je kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.

Za života je objavio Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi veš, Pisma iz ludnice.

Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori priča Ptica na žici, Priče...

Džamonja je treći put umro u Sarajevu 15. oktobra 2001. U kafani Šetalište se od 2009. godine održavaju večeri sjećanja na Džamonju. Prošle godine je u prostoru kafane postavljena i Džamonina bista, rad mlade kiparke Lejle Ćehajić, a nedavno im je i mladi sarajevki slikar Armin Polutak poklonio svoju sliku Džamonje.