Rade Šerbedžija, laureat nagrade MESS-a: Ovo je kao generalna proba za moju komemoraciju

Ako se zbog umjetnosti u kišno subotnje podne na jednom mjestu okupi veliki broj medija, znajte da je u pitanju nešto veoma važno. 

Tako je bilo danas. Dok je Sarajevo prolazilo kroz jednu od onih sivih, hladnih jesenskih subota koje su mnogi odlučili provesti kod kuće, u Bijelom salonu Narodnog pozorišta u Sarajevu vladala je neobično živa, topla i srdačan atmosfera. 

Povod - dodjela nagrade Zlatni lovorov vijenac za poseban doprinos umjetnosti teatara, svojevrsnog priznanja za životno djelo, koja se dodjeljuje na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS - ove godine u ruke velikana scenske umjetnosti, glumca Rade Šerbedžije. 

Rade Šerbedžija je "lovorov vijenac" dobio nakon 50 godina uzbudljive karijere kroz koju nam je podario uloge koje su oblikovale glumište bivše Jugoslavije. Na sceni je bio Hamlet, Don Huan, Per Gint, Richard III ili Kralj Lear, u serijama smo ga gledali kao Nikolu Teslu, Ivicu Kičmanovića, Matana Potrku, Krešimira Horvata, uživali u njegovim filmskim ulogama u međunarodnim uspješnicama Prije kiše, Go West, Mission: Impossible, Space Cowboys, Harry Potter...    

Nakon 23 godine, publika MESS-a će sutra imati priliku ponovo ga vidjeti na teatarskoj sceni. Zbog iznimnog interesa za predstavu Antigona, ona će u Sarajevu doživjeti još četiri reprize, no za svaku od njih ulaznice su odavno rasprodane. 

Za Šerbedžijinu karijeru i karizmu, jednako je važna i njegova posvećenost miru, pravdi, toleranciji i svemu onome što smo nekada zvali - bratstvo i jedinstvo. Bio je u prvim redovima antiratnih protesta u Sarajevu 1992, zagrljen s Josipom Pejakovićem tada je pjevao Neću protiv druga svog. Potom je s Vanessom Redgrave ratne godine posvetio koristeći svoj međunarodni utjecaj i usmjeravajući pažnju javnosti na nepravdu koja se Sarajevu dešava. 

O Šerbedžiji danas, prije nego što se i sam obratio primivši nagradu, govorili su njegovi sarajevski prijatelji. 

Bojan Hadžihalilović, kreativni direktor Agencije Fabrika i Ademir Kenović zahvalili su Radi što ih inspirira već pedeset godina. Hadžihalilović se obratio u duhu sarajevskog humora: 

"Kada neko dobije nagradu za životno djelo, imamo osjećaj da je počela da se vrti odjavna špica. Ali s druge strane, u Sarajevu postoji običaj da glumac tek nakon 50 godina karijere bude pozvan da glumi u Narodnom pozorištu. Zato mu želimo uspjeh u Antigoni", našalio se. 

Ademir Kenović nagrađenom je poklonio domaću rakiju jabukovaču, a Josip Pejaković se prisjetio jedne "urbane legende" koja je o Šerbedžiji nekada kružila - da je ošamario svog profesora glume na Akademiji u Zagrebu, te da je nakon toga izjavio da mu je gluma uvijek "išla od ruke". 

"Ja sam, kao student, čekao priliku da nekoga ošamarim, neće li me krenuti karijera", našalio se Pejaković. Potom se prisjetio zajedničkih turneja s monodramama: Rade s Krležom, a Pejaković s Oj živote, kada su jedan drugome bili "predgrupa". Prisjetio se Šerbedžijinog angažmana početkom rata u Sarajevu, te kako ga je, nakon rata, pozvao na Brijune da glumi.

"U životu nisam sreo čovjeka koji je trošio i troši toliko energije na prijatelje. On nas je na Brijune zvao s porodicama, on nas je sve dočekivao na pristaništu, ispraćao. Zahvalan sam mu što me je, bar na tren, izvukao iz teatarskog sivila koje je, nakon rata, vladalo u Sarajevu. Poruka mladim glumcima - ako hoćete da uspijete kao glumci, onda ošamarite profesora", rekao je Pejaković. 

"Nisam ošamario profesora", nadovezao se na ovo Rade, rekavši da je samo jednom digao ruku na nekoga, i to kao petnaestogodišnjak, kada je neki dripac uvrijedio njegovu sestru na Vinkovačkom korzu. 

"Zahvaljujem se svim prijateljima koji su rekli duhovite a i ozbiljne istine o meni...  Jebo te, ljudi, ovo je stvarno smiješno, ovo je izgleda bila generalna proba za komemoraciju, (smijeh)", osvrnuo se na sve divne riječi koje su kolege uputile. 

"Šalu na stranu, da vidimo šta bih sada trebao reći... Koje to riječi idu uz umjetnost. Između mnogih stvari koji se mogu reći o umjetnosti - za mene je najveći vrhunac umjetnosti koji sam doživio - teatar sarajevski za vrijeme rata. Njegovi umjetnici, glumci, Vedran Smajlović i svi ostali moji prijatelji. To je vrhunac što jedan umjetnik može učiniti, jedna hrabrost koja se ne glumi, jedna pamet, jedan bunt, otpor... zapravo, ono što čovjek u umjetnosti mora učiniti. Dati sve od sebe, svoju hrabrost, svoju ličnost, pa ako treba i svoj život... Za umjetnost", u svečanoj tišini završio je svoje obraćanje Rade Šerbedžija. 

Poslušajte ovaj nadahnjujući govor velikog umjetnika

Posljednji put je u Sarajevu bio kada smo na vječiti počinak ispraćali Kemala Montena: 

"Mnogo mi nedostaje Kemo, nedostaju mi mnogi ljudi koje sam volio, a više nisu među nama", izjavio je nakon ceremonije dodjele nagrade, Šerbedžija za Radiosarajevo.ba. 

U svečanoj atmosferi nije baš bio raspoložen za velike intervjue, ali nam je ipak rekao kako voli biti u Sarajevu

"Uvijek kada ovdje dođem kupim novi šešir. Volim nositi šešir po Sarajevu."

Pitamo ga gdje je, zapravo, nakon promjena mnogih gradova, država i kontinenata, njegov dom: 

"Uvijek kažem da je moj dom tamo gdje zapalim vatru da napravim objed za moju familiju", rekao je. U Sarajevu nije stigao kuhati jer je tu sa svojom suprugom Lenkom, redateljicom predstave Antigona s kojom je, kako kaže, teško sjesti i na ručak u kafanu, kada radi na predstavi. 

Rade Šerbedžija za Radiosarajevo.ba otkriva šta je njegov sljedeći projekt

"To je veliki američki film Promisse, s Christianom Bellom, znamo se odranije i veselim se toj suradnji", rekao nam je glumac.