Priča o Aidi Šehović, umjetnici koja je New York zamijenila Sarajevom

U sarajevskom Velikom parku Aida Šehović, bh. umjetnica predstavila je svoju najnoviju instalaciju u javnom prostoru Street Sings Sarajevo – Kyiv.

Instalacija se sastoji od pet uličnih znakova, a cilj im je potaknuti prolaznike na kritičko razmišljanje i postavljanje pitanja o ratu i njegovim posljedicama.

O ovoj intervenciji u javnom prostoru, ranijim umjetničkim radovima, ali i položaju žena u savremenoj umjetnosti razgovarali smo sa Aidom Šehović.

Radiosarajevo.ba: Vaš najnoviji rad dio je nove kolekcije muzeja Savremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu naziva Ars Aevi Nucleus Kyiv, a nastao je u znak solidarnosti sa Ukrajinom. Od čega se sastoji vaša nova serija radova?

Šehović: Sastoji se od pet različitih saobraćajnih znakova sa tablama na kojima pišu izjave i pitanja na bosanskom i ukrajinskom jeziku: PRIJE RATA / POSLIJE RATA / KO JE ŽRTVA? / KO JE ZLOČINAC? Koristeći prepoznatljive simbole za kretanje u javnom prostoru i kombinirajući njihove funkcije koje daju naredbe, upozorenja i obaviještenja, želim se osvrnuti i skrenuti pažnju na probleme društva koje se još nije kolektivno, u cijelosti suočilo sa traumom rata i u kojem se zbog toga još uvijek bori za istinu i pravdu.

Radiosarajevo.ba: Prvi znak izgleda kao stop znak i na njemu piše PRIJE RATA. Možete li nam objasniti poruku ovog, kao i ostala četiri znaka koja su postavljena u Velikom parku?

Šehović: Ovaj znak označava period prije rata. Čini mi se da je on nekim ljudima i najemotivniji, jer podsjeća na razdoblje mira, nekog lijepog života ili neke druge realnosti koju više nemamo.

Drugi znak se sastoji od dvije table. Na jednoj piše KO JE ZLOČINAC? i to je žuti znak kao baklava s crnom trakom koji inače obavještava o završetku prvenstva prolaza. Naime, KO JE ZLOČINAC? je zamjenio tu crnu traku unutar znaka. Ispod toga je znak na kojem piše POSLIJE RATA i on izgleda kao znak koji zabranjuje saobraćaj u jednom smjeru, to je crveni znak sa bijelom trakom u sredini. Postavljam pitanje u kontekstu BIH i njene sadašnjosti, znači KO JE ZLOČINAC? (na znaku gore) POSLIJE RATA (na znaku ispod).

Treći znak je isto na bosanskom, tačnije, tri su stupa na bosanskom sa pet tabli. Ovaj treći je u obliku crvenog trokuta koji naređuje na ustupanje prvenstva prolaza na kojem piše KO JE ŽRTVA, a ispod njega je znak odredbe gdje nema kretanja ni za jedne ni za druge, to je bijeli znak sa crvenim okvirom i na njemu je samo upitnik.

Ako se spustimo niz stepenice, nailazimo na dva znaka na ukrajinskom jeziku. Ovdje sam opet kombinovala PRIJE RATA, ali ovaj put na ukrajinskom jeziku i kao plavi znak pješačkog prijelaza. Iznad njega piše POSLIJE RATA na ukrajinskom, ali sad kao stop znak. Ovdje su ta dva znaka zajedno jer su oni sad u ratu. Na drugom stupu su opet dva znaka zajedno. Ovaj put na ukrajinskom piše KO JE ŽRTVA na žutom znaku o završetku prvenstva prolaza, a ispod toga KO JE ZLOČINAC, na znaku za jednosmjernu ulicu. To su tih mojih pet uličnih znakova na devet tabli.

Na početku parka iza Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, nalazi se žuta tabla koju je napravio ukrajinski umjetnički kolektiv Open Group. Postavka Open Group, je još jedan saobračajni znak koji označava 1654 kilometra koji dijele Ars Aevi od Muzeja savremene umjetnosti u Kijevu. Oni su reagovali na moje znakove i osmislili tu tablu koja predstavlja tu distancu koja se sada čini nemogućom, jer su još uvijek u ratu. Na njihovom znaku, koji je postavljen tačno u pravcu Ukrajine je napisana kilometraža od Kijeva do Sarajeva išarana sivim grafitom, naziru se samo slova.

Radiosarajevo.ba: Tabla je naročito interesantna, na prvi pogled izgleda kao da je riječ o vandalizmu, a zapravo nosi posebnu simoboliku?

Šehović: Kolektiv Open Group je naravno namjerno tj. simbolički izbrisao distancu izmedu Kijeva i Sarajeva. Naime, kada su vršili istraživanje, naišli su na table znakova kojima se tokom rata i poslije rata manipulisalo. U našoj zemlji postoji historija tih brisanja slova - na ćirilici, latinici, vandalizma znakova, i to im je bilo interesantno. S obzirom na to da i oni i ja vršimo jednu vrstu vandalizma tj. intervencije na znakove kretanja koje svi koristimo, umjetnost nas na ovaj način zbližava - mi smo ovdje u parku zajedno u istom prostoru, iako su oni u ratu, a mi poslije rata. Za mene je taj njihov znak sa jedne strane prkosan, a sa druge strane devastirajući jer je izbrisan. Oni su trenutno u situaciji u kojoj nema nikakvog izlaza, nema budućnosti zato što su trenutno pod i pod ruskom opsadom.

Radiosarajevo.ba: Instalacija se nalazi u sarajevskom Velikom parku, jeste li ciljano izabrali ovu lokaciju ili slučajno?

Šehović: I da i ne. Senka Ibrišimbegović, direktorica Ars Aevia me pozvala da budem dio izložbe solidarnosti sa Ukrajinom i novog nukleusa Ars Aevia. Moja ideja o znakovima je počela u Dresdenu, gdje sam napravila prvu seriju za izložbu koju je organizovala Kunsthaus Dresden u septembru i oktobru, a kratko nakon toga se pružila prilika za ovu saradnju. Dakle, odlučila sam nastaviti sa znakovima i bilo mi je važno da se postave vani u javnom prostoru, na otvorenom. Novi nukleus Ars Aevi sastoji se od radova nas četvero - art kolektiva i jedne umjetnice iz Ukrajine, i nas dvoje umjetnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Složili smo se da svi znakovu budu postavljeni u Velikom parku jer su blizu Goethe-Institua gdje je ostatak izložbe. Na primjer, u Dresdenu su znakovi bili na četiri javna trga. S obzirom na to, vidim potencijal da se znakovi postave širom Sarajeva. Želim ih vidjeti i u drugim gradovima, ali sam se iznenadila kada sam saznala da se ovdje kod nas plaća javni prostor, jer u svijetu to nije praksa, a javni prostor je nešto što pripada svima nama. S obzirom na to, znakovi će biti u Velikom parku do 28. februara.

Radiosarajevo.ba: Javnost je upoznata sa vašim projektom ŠTO TE NEMA u kojem ste koristili fildžane, kako ste došli na ideju da u svom novom radu korisitite saobraćajne znakove?

Šehović: Boravila sam u Dresdenu koji je vrlo interesantan. Historijski je vrlo bogat grad, ali je uoči Drugog svjetskog rata bio centar nacističke Njemačke. Krajem rata je bio totalno uništen i razoren od strane Velike Britanije, Amerike i Rusije, tako da Dresden za razliku od drugih njemačkih gradova ima vrlo komplikovanu historiju tog suočavanja sa prošlošću. Okolina Dresdena je politički orijentisana desno, tako da mi je bilo vrlo interesantno da obratim pažnju kako oni pričaju o prošlosti, koje riječi koriste, kako se susreću s tim. Tokom mog istraživanja krenula sam u obilazak grada turističkim busom, a zanimljivo je da skoro 90 % turista u Dresdenu čine Nijemci.

Tokom te turneje autobusom čula sam riječi prije i poslije rata, kao da se ne radi o Drugom svjetskom ratu gdje su milioni Jevreja i Roma pobijeni, kao da Nijemci nisu imali nikakvu ulogu u tome. Ni u jednom momentu se nije spomenula riječ holokaust, nije se spomenula riječ genocid, više se oslanjalo samo na te fraze prije rata i poslije rata i to mi je bilo fascinantno. Realnost je da ti poslijeratni razgovori imaju puno nijansi, ne mogu se pojednostaviti, jer su kompleksni. S jedne strane je vrlo jasno ko je žrtva, a ko zločinac, a s druge strane nisu ni svi zločinci isti kao što ni sve žrtve nisu iste. Moramo imati prostora, pažnje, energije i fokusa da vidimo sve te nijanse, da ih prihvatimo. Npr. u našem poslijeratnom društvu mora se naći prostora i za dijete tog zločinca, i za dijete žrtve silovanja, ima tu puno različitih nijansi, moramo to spoznati kao društvo.

Zbog toga sam došla na ovu ideju u Dresdenu. Ali razmišljam već dugo o tim frazama prije rata, poslije rata, jer ih svi koristimo. Koriste ih moja porodica, moji prijatelji, svi mi iz BiH, vjerovatno kao što netko iz Palestine koristi izraz 'prije okupacije i poslije okupacije'. To su sad neke odrednice u vremenu našeg iskustva koje totalno mijenjaju naš život, vrijeme više nije linearano, nego se mjeri tj. obilježava sa tim prekidom nekog normalnog života. Samo pitanje ko je žrtva, a ko zločinac već dugo razrađujem kroz druge radove.

Razmišljala sam dugo o najprikladnijoj formi za ove ideje, obliku koji bi bio najpovoljniji za te izraze i onda su mi saobraćajni znakovi pali na pamet. Oni su internacionalni, određuju naše kretanje u prostoru i vremenu. Sam taj odnos, da li idemo naprijed, nazad, lijevo, desno, kako se kolektivno krećemo i kuda idemo u javnom prostoru mi je fascinantno i počela sam proučavati znakove. Umjetnost mi dopušta da se malo "poigram" sa tim frazama unutar znakova, da postavljam pitanja i kreiram prostor za razgovor i zbog toga mi je bilo bitno da su znakovi stvarno prepoznatljivi tj. identični saobraćajnim znakovima kao i da su postavljeni u javnom prostoru.

Radiosarajevo.ba: Da li su znakovi koji su postavljeni u Dresdenu imali veze s Bosnom i Hercegovinom?

Šehović: Za mene nisu oni direktno vezani, ali dolaze iz iste serije radova u kojoj postavljam četiri fraze i pitanja, i želim da svako za sebe razmisli na koji rat se referišu, na koje zločince, na koje žrtve. Zato se ovaj rad čini prikladnim na mjestima, odnosno gradovima koji imaju historiju sa ratom. Serija znakova koje sam napravila u Dresdenu se odnosila na Dresden i Njemačku, u toj seriji sam koristila i neke znakove koji su specifični za Njemačku. Tamo je glavno pitanje bilo 'na koji rat ti misliš?', jer je Dresden blizu Poljske granice i bilo je jako puno izbjeglica iz Ukrajine u Dresdenu, blizu su geografski. I to pitanje na koji rat mislimo, možemo se i na to osvrnuti, u smislu, zar to nije žalosno da mi govorimo o kojem ratu, zar ih toliko ima? Ova serije radova je neki univerzalni osvrt na svijet u kojem živimo. Naravno, u ovom kontekstu u BIH se radi o ovom ratu, jezik koji koristim je za mene osvrt na mjesto, zato su ovi znakovi ovdje na bosanskom i na ukrajinskom zbog te paralele i razgovora kojeg otvaram, u Dresdenu su bili na njemačkom i na engleskom, neki drugi mogu biti na arapskom npr.

Radiosarajevo.ba: U Dresdenu ste izlagali sa još tri bosanskohercegovačke umjetnice, kakav je položaj žena u savremenoj umjetnosti?

Šehović: Na izložbi u Dresdenu učestvovale su četiri umjetnice koje je izabrao naš kustos Irfan Hošić koji vodi KRAK Centar za savremenu kulturu u Bihaću. Šejla Kamerić, Adela Jušić, Irma Markulin i ja smo bile dio izložbe u Dresdenu… To je jedna fantastična grupa žena, ali nažalost, u svijetu u kojem živimo, u svijetu neravnopravnosti i nejednakosti, žene su još uvijek podcijenjene i u svijetu umjetnosti. Čak i na zapadu žene kao umjetnice imaju puno manje šanse da izlažu svoje radove, manje su u kolekcijama muzeja.

U New Yorku postoji jedan kritičar koji svake godine prebroji koliko je žena, a koliko muškaraca izložilo svoje radove u muzejima New Yorka i to su uvijek strašne razlike. Irfanova odluka bila je odlična, super je da smo sve četiri žene i generalno mislim da su se žene pokazale kao umjetnici na jedan fenomenalan način u dijaspori i u BiH i da radimo fantastične i bitne stvari. Ovdje u sklopu izložbe Ars Aevia Kijev -Sarajevo nas smo dvije, Alevtina Kakhadze i ja, zatim Ismar Čirkinagić i Open Group, to treba naglasiti.

Radiosarajevo.ba: U Dresdenu je bio postavljen i arhiv spomenika ŠTO TE NEMA, on je od 2006. do 2020. putovao svijetom kao živi nomadski spomenik. Spomenik se sastoji od 8.372 fildžana, kolika je brojka osoba koje su stradale u genocidu. Kako je nastao ovaj projekat?

Šehović: Bila sam tinejdžerka kada je rat počeo i osjećala sam ogroman bijes kada smo bili primorani napustiti moj rodni grad Banja Luku. Amerika je bila treća zemlja u kojoj smo se našli, nakon izbjeglištva u Turskoj i Njemačkoj, a ja sam se cijelo vrijeme pitala kako se to moglo desiti. Imala sam sreću da sam studirala i uzela čas umjetnosti i srela odličnu profesoricu koja me usmjerila ka radovima drugih umjetnika koji se bave ovim temama.

Genocid u Srebrenici bio mi je neobjašnjiv kao mladoj umjetnici, kao mladom čovjeku, kao što je i sada. Ne razumijem kako smo (mi svi kao ljudi) dopustili da se tako nešto desi u srcu Evrope? U periodu kada je otvoren Memorijalni centar, 2004. godine sam boravila sa porodicom u BiH prvi put poslije dugog period odsustva. Tada sam pročitala dvije priče. Jedna priča je bila o ženi iz Srebrenice koja je pričala o tome kako joj njen muž najviše fali zato što nema s kim da popije kafu, a to me baš pogodilo jer sam odrasla gledajući svoje roditelji kako zajedno piju kafu svaki dan. Većina se sjeti Srebrenice samo 11. jula, a ja sam se zapitala kako se osjeća neko ko je to sve preživio i izgubio svoje najdraže sve ostale dane.

Druga priča bila je o mladiću koji je moje godište i koji je preživio genocid. Čitajuči o njegovom iskustvu, sam se pitala što bi bilo da sam se ja rodila u Srebrenici, a ne u Banja Luci? Vremenom sam u studiju počela eksperimentisati malo sa kafom i tako sam došla na ideju. Na Baščaršiji sam poredala prvih 923 fildžana i napunila ih kafom, tako je krenulo. Članice Udruženja Žene Srebrenice su sakupile te prve fildžane, a mislim da je to bio jedan od prvih radova na ovu temu u javnom prostoru.

Radiosarajevo.ba: Fildžani su putovali 15 godina, a sada prelaze u jedan permanentni spomenik koji će biti u Memorijalnom centru Srebrenica Potočari. Oni su vaš veliki projekat koji se vratio kući?

Odlučila sam da spomenik predam Memorijalnom centru, da napravim permanentnu verziju spomenika na čemu trenutno radim, i što je vrlo, vrlo teško osmisliti, jer želim da i permanetni spomenik ŠTO TE NEMA zadrži sve karakteristike koje je razvio tokom tih svojih petnaest godina putovanja po svijetu, uvijek je bio interaktivan, uvijek su ljudi na neki način mogli učestvovati, nije pripadao samo nama nego svima.

Kad su se fildžani vratili i mene je to motivisalo da se vratim i tačno se sjećam, poslije postavke 11. jula 2020. godine stajala sam prvi put na obali Drine, gledam vodu… Korona hara u New Yorku, to proljeće je umrlo preko 35 000 ljudi u Njujorku gdje sam preživjela taj najgori dio epidemije, gledam u onu vodu i razmišljam "Pa šta ja radim u New Yorku? Zar je ne pripadam ovdje? Ovo je moja zemlja…" Tako da sam odlučila da se vratim 2021., godine gdje su i fildžani. Oni su me ponukali da se vratim.