Najvjerniji davalac krvi razočaran u državu: Ne dam više krv ni bratu, ni sestri

Testen, koga svi u Banjoj Luci znaju po njegovom humanitarnom radu i dobrim djelima, živi u roditeljskom stanu sa sestrom i njenom kćerkom, imaju mala primanja i kaže, jedva sastavljaju kraj sa krajem. Nakon dugo godina patnje odlučio je da više ne pomaže nikome, jer to u državi niko ne cijeni.

“Ja sam u cijeloj Srpskoj najviše puta dao krv, a bio sam i volonter Crvenog krsta i cijeli život humanista. Već 11 godina sam na birou i može se reći na ulici. Trenutno živim od 45 KM boračkog dodatka i razmišljam kako ću preživjeti od danas do sutra”, priča on za Srpskuinfo.

Dodaje da je ovih dana tražio jednokratnu pomoć od Centra za socijalni rad, međutim, kaže da su mu i tamo rekli da nema novca, te da im se javi ponovo u decembru.

“Od čega da živim do decembra? Očekivao sam da me odlikuju za moj doprinos i da bar dobijem neke povlastice kada je u pitanju penzija koju ću dobiti tek 2020. godine i to imam pravo na 303 KM. Šta da dalje pričam”, rekao je Testen koji je do samo prije par mjeseci organizovao razne humanitarne akcije, a sada od svega digao ruke.

Ovaj poznati Banjalučanin krv je posljednji put darovao 8. oktobra 2015. godine i kaže da mu više ne pada na pamet da bude dobrovoljni davalac.

“Ne dam više krv ni bratu ni sestri, nema kome nisam pomogo. Nikada nisam pitao ko je Srbin, Hrvat, Musliman, niti me to interesuje, pomago sam svima i šta sam dobio od ove države? Ništa nemam, ne znam ni šta ću sutra jesti” – razočarano priča Boris.

Sakuplja odbijenice

Boris je nezaposlen već godinama, kaže, nema posla, a pravo na penziju ima tek za dvije godine. Dok sakuplja odbijenice za posao, pita se da li će do kraja mjeseca on i njegova porodica imati šta jesti. On je u “Čajavecu” radio od 1977. pa do kraja 2006, kada je ostao bez radnog mjesta u vojnoj industriji.Kaže da ga je najviše razočaralo to što niko ne daje ljudima razlog da pomažu, jer svi vide da oni koji to rade ne prolaze dobro.

Za humanitarni angažman je dobio mnoga priznanja poput plaketa za humanistu godine i priznanja za Dan grada, ali kaže da od toga ne može da živi, niti može da se pomiri sa činjenicom da za njega u ovom društvu nema mjesta, ni posla.

Humanitarac i u ratu

Banjalučanin Boris Testen kaže da je na ratištu dva puta doborovoljno davao krv ranjenim saborcima, te da je i tada bio humanista. Jednom je to bilo na glamočkom ratištu, a drugi put u Šamcu.