Marko Tomaš: Zbogom fašisti (INTERVJU + TRI PJESME)

Marko Tomaš; Foto: privatni arhiv

Piše: Dijala Hasanbegović za radiosarajevo.ba

Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan i Život je šala, te Marko Tomaš i druge pjesme.

Nedavno je u izdanju sarajevskog Buybooka izašla nova zbirka poezije Marka Tomaša, pod naslovom “Zbogom, fašisti”.




“Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš.”, rekao je, u svojoj recenziji Tomaševe najnovije zbirke, Predrag Lucić.

Za RadioSarajevo, Tomaš govori o pjesničkom Mostaru devedesetih, nomadskom pjesništvu, malim fašistima u svakom od nas, te zadatku poezije u jednom vremenu – sve to u jednom, jako sparnom danu.

RadioSarajevo: Početak Vašeg pjesničkoga stvaralaštva kritika obično povezuje sa Mostarom, krajem devedesetih godina, i sa časopisom Kolaps. Možete nam reći nešto više o tom razdoblju, Alternativnom institutu, i koliko Vas je taj period i angažman zaista formirao kao pjesnika?
Tomaš: Oh, bili smo tada u formativnim godinama u svakom smislu. Imali smo 18, 19, 20 godina, kako tko. Kao i svatko drugi u tim godinama mislili smo da je cijeli svijet naš. Slušali smo dobru mjuzu, sretno i nesretno se zaljubljivali, išli po koncertima, cugali i pušili travu po vascijeli dan. Standardno.

Ono što nas je možda razlikovalo od ostalih vršnjaka bila je činjenica da smo već tada pokrenuli Kolaps, koji danas nazivamo književnim fanzinom, jer on to uistinu i jeste puno više nego što je klasični časopis. Osim Kolapsa, osnovali smo udruženje građana i krenuli raditi koncerte i festivale. Naprosto, postojali su bendovi koje smo htjeli gledati uživo pa budući nitko drugi ih nije dovodio morali smo to sami raditi. Zapravo smo sami sebi stvarali zabavu. S tim aktivnostima došla su i putovanja po Europi, upoznavanje drugih ljudi, rad s njima i sve što uz to ide.

Kad pogledam o čemu sam tada pisao definitivno mogu zaključiti da sam na neki način, kroz pisanje, zaokruživao doba najranijeg djetinjstva i otisnuo se u dalje odrastanje. A sve što proživljavaš formira te prije svega kao osobu, a onda i kao pjesnika. Iako, ja se ne smatram pjesnikom. Ja sam neki tip koji, između ostalog, piše poeziju.

RadioSarajevo: Često se, u kontekstu Vaše poezije, ali i načina života, govorilo o takozvanom “nomadskom pjesništvu”, o neprekidnom ponovnom počinjanju, o pokretu i promjeni u životu koja je neophodna za stvaranje. Na koji način se ta lutanja odražavaju u Vašoj poetici, koji je to poseban pečat koji je “nomadski život” ostavio na Vama?
Tomaš: Umnogome, takav me život slomio. Ponekad se osjećam kao da sam proživio par prosječnih ljudskih vjekova. Možda to teško i pretenciozno zvuči, ali uistinu katkad se osjećam tako. Iskreno to govorim. Kao da sam raskomadao vlastiti život. Dio mene je uvijek u Splitu, Zagrebu, Sarajevu. Draga mjesta i dragi ljudi. Pogotovu ljudi. Ponekad mislim da, kad bih skupio sve svoje prijatelje na jedno mjesto, da bih mogao biti istinski srećan, ali činjenica da to nije moguće samo je jedan dio ljudske nesreće. A ja sam se na nju toliko naviknuo i navukao da bih se čudno osjećao da sam potpuno srećan.

Moje zbirke jesu neka vrst pakiranja kufera. Definiranje i shvatanje perioda kroz koji sam prošao. A ti su periodi određeni gradovima u kojima sam živio i svemu što mi se događalo.

A to “nomadsko” za mene je prirodno. Valjda kroz nove početke tražim nove izazove i pokušavam ne dozvoliti da se umrtvi strast za življenjem. Nije to neophodno samo za stvaranje. To je potreba da se čovjek osjeća istinski živim. Da se stavi u situaciju u kojoj si ne može dopustiti da bude uljuljkan i uspavan. Čim dođe do te faze ja se pakiram i put pod noge. Skontam u jednom trenutku: “Oh, znam previše ljudi u ovom gradu, vrijeme je da se giba.” S druge strane postoji i ta potreba da se vratiš kući, središ misli, malčice se opustiš, skontaš što ćeš i gdje ćeš dalje.

RadioSarajevo: Mnogi, uključujući tu i recenzente, Faruka Šehića i Predraga Lucića, Vašu posljednju zbirku “Zbogom, fašisti” nazivaju Vašim najzrelijim pjesničkim radom dosada. Da li je i Vaš osobni, ljudski, kao i pjesnički doživljaj vlastitoga djela sličan njihovom?
Tomaš: Pa generalno jeste. Međutim, ja svaki stih iz te zbirke, kao i drugih mojih zbirki vežem za određenu intimnu situaciju koja nije uvijek vjerodostojno preslikana u pjesmu. Kad sam pisao te pjesme bio sam u jednom čudnom periodu. Otkrio sam da mjesečarim. Generalno sam bio u nekoj vrsti polusna. Osjetio sam da moram radikalno promjeniti život. Kao da sam došao do zida. Uvijek sam bio u gomili ljudi, a usamljenost je rasla kao tumor. Bio sam teško umoran. Nema dalje. A moraš šljakati svakodnevno, suočavati se sa svijetom i to prolongira rješavanje tvojih osobnih dilema. Bio sam prilično depresivan. A to se vjerujem i osjeti u pjesmama iz te zbirke.

RadioSarajevo: Možete li pokušati objasniti naslov zbirke “Zbogom, fašisti”? Je li to pozdrav sa vlastitim totalitarističkim porivima prema sebi, drugima, svijetu, ljubavi, ali i poeziji?
Tomaš: Jeste. To je to. Ali to je i politički statement. Kao: “Gonite se više, mučitelji! Provalio sam vas. Provalio sam sebe. Našao sam vas u sebi i gadi mi se to. Marš u trokurac!” Jebiga, ja sam sa svojim porivima i idejama kako treba živjeti život pomalo naci prema drugima. Izmučio sam time svoju majku, sestru, ženu, prijatelje. Ljubav je totalitarizam. Ama, sve što je isključivo je totalitarizam i mučenje. Nekako sam shvatio da bi svi ljudi trebali to uvidjeti. Treba se zaustaviti i reći: “Hej, sorry, jebiga, zabrijao sam!” Druga strana mora biti bitan dio svakog procesa u ljubavi, prijateljstvu pa i usranoj politici. Ako opsesivno namećeš samo vlastito stajalište, u banani si stari, loš si tip, jebeni naci. I bla bla, truć truć, nešto u tom smislu, uglavnom. Vruće je do bola, misli mi teško nadolaze.

RadioSarajevo: Možemo li govoriti o nekim pjesnicima koji su utjecali na vas na određeni način? Poredili su Vas sa bitnicima, sa ljubavnim liricima, sa Cohenom…
Tomaš: Ma nisam ja tu ni do koljena bilo kome s kim sam uspoređivan. Mislim, kontam da sam napisao neke dobre i neke, možebitno, velike stvari, ali sam od sebe još uvijek očekujem ono najbolje. Cijenim da imam još što reći i da mogu usavršiti načine kako izreći te stvari.

Svakako da je Leonard (Cohen, op.ur) - the man. Jebo nam je znanje kad smo bili klinci :). Uništio nas, pomislili smo da je cool biti sjeban i sad je već kasno. I Kerouac je tu, naravno. Možda ponajviše bitnički način života. Nakon svih sranja kroz koja smo prošli u djetinjstvu trebao nam je takav film za ufuravanje. Kao neki ispušni ventil. Sloboda, kafane, ljubav, putovanja, eksperimentiranje s drogom, knjige, filmovi i muzika, puno muzike. Izdvojio bih još i Iana Curtisa kao pjesnika koji je umnogome obojio moj život kao i glazba Joy Divisiona. A tu su i neki pjesnički klasici poput Charlesa Simica ili Blaisea Cendrarsa, kojeg obožavam čitati i njegova knjiga uvijek putuje sa mnom u ručnoj prtljazi, gdje god da pođem.

RadioSarajevo: Pjesme u posljednjoj zbirci su ujedno i lirika, i etički iskaz, i politički stav, i istovremeno komentar o jednom vremenu. Kakva poezija mora biti da bi svjedočila jednom vremenu, ili to, po Vašem mišljenju, nije nužno? Može li poezija jedino biti svjedočanstvo jedne duše, jednog čovjeka, a ne vremena?
Tomaš: Pa mislim da je moja poezija i jedno i drugo. Svjedoči o meni, jednom čovjeku, pojedincu, ali u određenom vremenskom i društvenom kontekstu. Mislim da je to tako sa svom poezijom. Ili bi trebalo biti. Valjda.

Svaka je umjetnost zasnovana na konfliktu/odnosu pojedinca sa vremenom i društvom u kojem živi. To je naprosto tako. Nepomirljivost rađa potrebu za stvaranjem vlastite slike svijeta u kojem živiš. Ta slika može biti bijeg, ali i upuštanje u borbu. Ono, pokušavaš ukazati na zla koja rađa ljudska glupost. Ponekad u tom procesu psuješ. Ponekad odeš na rijeku i izravnaš se. A i kod mene je nekad jedno, nekad drugo, ovisno o tome koliko sam iziritiran glupošću koja nas okružuje.

RadioSarajevo: Hvala Vam na razgovoru.
Tomaš: Nema na čemu. Pitaj me nešto na jesen. Mozak mi puno bolje radi kad je manja žega.