Bastašić: Borba feministica tek počinje, pune smo energije, znanja i strasti

Banjalučka spisateljica Lana Bastašić jedna je od najmlađih predstavnica bh. savremene književne scene na kojoj niže brojne nagrade, priznanja i druge uspjehe. Njena književnost uvrštena je u mnoge antologije, nagrađivana je na svim važnijim regionalnim konkursima.

Rođena Zagrepčanka djetinjstvo i mladost provela je u gradu na Vrbasu, a već 6,5 godina živi i radi u Barceloni gdje uređuje književni časopis "Carn de cap" i vodi školu književnosti Escola Bloom. Iza sebe ima dvije zbirke priča (Trajni pigmenti i Vatromet), zbirku pjesama i zbirku priča za djecu.

Ove godine bila je prvi put na Internacionalnom književnom festivalu Bookstanu što smo iskoristili kao povod da ova mlada spisateljica da intervju za Radiosarajevo.ba.

"Bilo mi je odlično na Bookstanu, upoznala sam divne ljude i ponijela sa sobom mnogo knjiga. To je, uostalom, ono što ostaje: lijepi trenuci i poneka knjiga. Srećna sam što su me organizatori pozvali i nadam se da ću se vratiti u budućnosti", rekla je Bastašić.

Na Bookstanu je predstavila svoj roman prvjenac "Uhvati zeca" kojeg su brojni regionalni kritičari odlično ocijenili, a o samom romanu najbolje govori i to da je ušao u najuži izbor 65. NIN-ove književne nagrade za najbolju knjigu iz 2018. godine.

"Radi se o putovanju dvije prijateljice od Mostara do Beča, sjećanjima o odrastanju u Banjoj Luci devedesetih, te pokušaju da se od stvarne osobe napravi književni lik i tako učini besmrtnom. Uvijek je teško predstaviti knjigu u nekoliko rečenica jer bi ona trebalo da govori sama za sebe, tako da ću ostaviti čitateljima i čitateljkama da sami/e presude", pojasnila nam je.

Pitali smo je zbog čega je otišla iz Banje Luke, nedostaje li joj grad i BiH i kako se navikli na novi život.

"Ne nedostaju mi gradovi, nedostaju mi ljudi. Banja Luka nije moj rodni grad i nikada se nismo sasvim razumjele. Uvijek sam osjećala da želim da odem. Ali nije to samo Banja Luka, teško mi je da budem bilo gdje predugo i sada, nakon šest i po godina, odlazim iz Barselone. Trebalo mi je dosta dugo da shvatim i prihvatim da ne moramo svi imati isti obrazac u životu i da neki od nas prosto odstupamo od očekivanog. Neki ljudi vole da ostaju, da akumuliraju, da znaju šta ih čeka u sljedećih pet godina. A neki od nas pronalaze dom upravo u pokretu, u neznanju", rekla nam je Bastašić.

Pojasnila nam je i koncept škole književnosti koju vodi u ovom španskom gradu.

"Škola Bloom je mjesto gdje ljudi koji vole književnost mogu da prodube svoja znanja i okruže se drugima koji dijele istu strast. U školu dolaze najrazličitiji polaznici i polaznice, od mladih koji žele da nauče nešto što nemaju priliku čuti na fakultetu, do starijih koji su, igrom slučaja, odabrali druge karijere, a oduvijek htjeli da se bave književnošću. Radionice pisanja čine samo jedan dio programa, dok je fokus na časovima književnosti gdje se proučavaju pisci i spisateljice, pokreti u književnosti, te interdisciplinarni metod proučavanja naratologije kroz film, muziku, pozorište, psihoanalizu, itd", pojasnila je Bastašić.

Iako živi u Španiji piše na maternjem jeziku. Zanimalo nas je koliko je teško i dalje pisati na maternjem jeziku, a živjeti na drugom govornom području.

"Roman sam napisala u drugoj zemlji i imala sam tu srećnu okolnost da pišem iz perspektive pripovjedačice koja već dvanaest godina živi u Dablinu. Međutim, najviše mi nedostaje da čitam na našem jeziku jer je jako teško ovdje doći do naših knjiga. To je jedan od razloga zašto mi je uvijek drago kada me pozovu na neki festival u regionu jer onda imam priliku ne samo da pročitam svoje savremenike i savremenice, nego i da ih upoznam i razgovaram s njima o njihovom kreativnom procesu. Svaka književnost je neka vrsta ekosistema u kojem nisi sama, već dio dijaloga, i važno je biti svjesna drugih koji stvaraju na tvom jeziku", rekla je Bastašić za Radiosarajevo.ba.

Iza sebe ima i zbirku priča za najmlađe. Mnogi pisci često su naglašavali kako je najteže pisati za djecu jer su oni posebna publika koju je teško oduševiti. 

"Želja mi je da jednog dana napišem roman za djecu, do sada sam objavila samo knjigu priča. Slažem se da je to najteže, iz nekoliko razloga: prije svega, jezik mora da bude jednostavan i prijemčiv uzrastu kojem pišete, a da nije snishodljiv. Djeca ne podnose popovanje i imaju istančan sluh za nelogičnosti i nepravdu. S druge strane, oni su zaista najiskreniji i najbrutalniji kritičari. U tom smislu sam dosta naučila uz svoje dvije nećakinje: knjiga koja nije dobra može vrlo lijepo da izleti kroz prozor. Potpuno je nevažno ko je izdavač, ko je lektor, da li je knjiga dobila neku nagradu. Jedino što se važi jeste želja da se okrene stranica. A to je u pisanju najteže postići", rekla nam je.

Bastašić je autorica teksta Bajka koju idiot priča  kojim je 2013. godine pobijedila na konkursu bh. drame koji je organiziralo Udruženje Fercera. 

Predsjednik žirija Muhamed Dželilović istakao je da je prema jednoglasnoj odluci žirija, riječ o darovito ostvarenoj drami u kojoj je uspješno dostignuta višestruka misaona slojevitost, tematska aktuelnost i, ne manje važno, otvorenost forme za različite oblike teatralizacije i raznovrsne teatarske poetike.

Ta drama uprizorena je na sceni Kamernog teatra 55 i nas je zanimalo da li je autorica uspjela pogledati predstavu.

"Nisam pogledala predstavu, nisam bila svjesna ni da se predstava radi dok mi, na dan premijere, nisu rekli. Za potrebe te predstave iskorištena je ranija, nepotpisana, verzija mog teksta, moralitet je pretvoren u mjuzikl, i ja zaista s tim nisam imala nikakve veze. Niko me ni u jednom trenutku tokom tog procesa nije nazvao na telefon. Pozorište mi je i dalje jedna od najdražih umjetnosti, i voljela bih jednog dana ponovo da napišem dramu, ali ovoga puta u saradnji sa ljudima koji će da me poštuju kao autorku", prokomentirala je Bastašić.

Kao autorica je i društveno angažirana, pa nas je zanimalo koje probleme u današnjem društvu smatra da su najvažnije da se o njima govori.

Smatram da feministička borba još uvijek nije gotova i da, na neki način, tek počinjemo: moramo da govorimo o nasilju nad ženama, o nasilnim brakovima, o činjenici da su razvod i abortus još uvijek tabu teme, o tome da odluke o ženskom tijelu treba da pripadaju isključivo ženama, ali i o onim manje vidljivim praksama seksističke ideologije: o načinu na koji žene učestvuju u javnom dijalogu, o infantilizaciji i objektivizaciji koju redovno trpe, te o tome da nikada nećemo imati pravu ljevicu dokle god je dopustivo da ti veliki samoprozvani ljevičari kopiraju vjekovima duge patrijarhalne matrice i na svaku kritiku reaguju agresivno. Borba tek počinje, a mi smo pune energije, znanja i strasti, tako da ne idemo nigdje", rekla je književnica Lana Bastašić za Radiosarajevo.ba.