Intervju | Darko Ostojić: O Minki, Nadrealistima, muzici, ali i životu

Mnogi ga ne zovu Darko Ostojić, kako glasi njegovo puno ime.

Zovu ga Minka, instruktor vožnje, Ogi, Cane, uglavnom po likovima koji su obilježili njegovu glumačku karijeru. 

Ali jedno ime se posebno izdvaja - Daksha, koje mu je, kako kaže, najdraže jer mu je njega dao njegov duhovni učitelj. Daksha znači vješt, ekspert u onome što radi.

Koje god ime koristili, Darko je humorista, muzičar, duhovnjak i član ekipe "Top liste nadrealista", te drugih projekata poput "Nadreality show", kultnog Zabranjenog pušenja i samostalnih muzičkih projekata, po kojima ga svi prepoznaju.  

Radiosarajevo.ba: Imate baš puno imena po kojima Vas poznaju, ja ću koristiti ono Vama najdraže - Daksha. Kako je došlo do svih tih imena i zašto je baš Minka najupečatljiviji lik?

Ostojić: Baš jučer mi je neko spomenuo da je skeč Minke sveukupno trajao oko 11 minuta. I to bi se moglo izdvojiti kao fenomen.

Na osnovu toga, čitav život imam to ime. Mada je ja ne koristim toliko da bih živio i zarađivao od nje. Kontam bezveze mi što se to uopšte tako desilo, ali ima nešto u svemu tome. Taj lik Minke je definitivno najjači lik cijele Top Liste Nadrealista, jer Đuro i Nele mogu biti popularniji glumci, ali lik Minke je najpopularniji. 

Ona označava moju ulogu kao nekoga ko ne priča puno, ja tu kažem dvije stvari i to je to. Nisam ja za neke velike priče, ja sam kao neki fudbaler koji uđe sa klupe i da gol. 

"Bio sam na nekom snimanju na Ilidži i svi su otišli da jedu neke ćevape, burek. I kontam ja šta ću sada k'o vegetarijanac, dolazi producentkinja i kaže mi 'Eno tamo imaš jednu cvjećaru'" 

Radiosarajevo.ba: Kad smo već kod nogometa, bio je skeč o Safetu Sušiću, prva bh. nogometna arija?

Ostojić: To sam ja napisao, radio sam tada u Operi i to je jedini skeč koji sam odradio od početka do kraja - odabrao sam arije, napisao tekst i odabrao glumce. Bio je jedan operni pjevač koji nam je pomogao da snimimo. Meni je to super skeč.

Jugoslavija je tada išla na svjetsko prvenstvo u Italiji i zbog toga sam dobio inspiraciju, mada se ti naši veliki fudbalski snovi nikada ne ostvare. 

Što se tiče reprezentacije danas, ne bih da glumim pametnjakovića, pa ću reći da ovu garnituru treba pustiti neku godinu - dvije da daju sve od sebe i urade posao, čak i ako sada ne izgleda sjajno. 

Radiosarajevo.ba: Uvijek treba biti pozitivan, zar ne?

Ostojić: U životu ne treba imati niti jednu negativnu misao, ali to nije lako. Imamo svi neku negativu koja nas vuče, kukamo stalno, a ustvari kada shvatimo - to i duhovna nauka objašnjava., šta imamo od kuknjave?

Život je prelijep i treba da budemo zahvalni na samom životu i što nemamo velikih problema. 

Imao sam nedavno sudar i sjetih se da nam je stalno nekako taj klavir nad glavom, pa što ne iskoristiti život u najboljem smislu?

Radiosarajevo.ba: Čime se vodite u životu?

Ostojić: Kao mlad, prihvatio sam vedsku duhovnu tradiciju. Po meni je to izvorna svjetska civilizacija, izvorna nauka. Ima jedan album od Buldoždera "Pljuni istini u oči", tako da ovo treba posmatrati kao nauku za čovječanstvo. Volio bih da ljudi to razumiju. Da se to desi dok sam živ. Uz tu duhovnu praksu, ja sam se osposobio da baš pjevam indijsku duhovnu muziku, koja je zaista popularna u svijetu. Razvojem interneta ta popularnost se ubrzala. 

Bavim se time 30 godina i nisam nikada planirao da će biti ovoliko popularno. 

U ovom dobu, zajedničko pjevanje, jedina je stvar koja oslobađa nas od svega, kao maksuzija i možemo to da vidimo kada pjevamo. 

Radiosarajevo.ba: Bili ste u Nadrealistima, u Nadreality Showu, imali ste Minka Show. Lice ste sarajevskog, ali i bh. humora. Bavite li se još uvijek humorom profesionalno? 

Ostojić: Ja sam prije dobrih godina odustao od nečeg ozbiljnog ovdje. Razlog je prost - ja kao ja, iz milion ko zna kojih razloga, teško dobijem novac za bilo šta. Neko vrijeme sam mislio da je to moguće, imao sam produkciju s dobrim idejama, ali kada god konkurišem na nešto, ne dobijem novac za projekt. Možda je najbolje da sada ne promišljam koji su razlozi za to. 

Ovdje je sve neka šema izgleda. 

I taj Minka Show, ja sam sedam godina prije predao scenario i tada se još gledala televizija kao mediji. Šale i skečevi su pisani za neko drugo vrijeme. Kada je počeo da se emituje, raja je već uveliko prestala da gleda televiziju, došli su neki novi mediji. 

Radiosarajevo.ba: Kako je počela suradnja sa Nadrealistima?

Ostojić: Potpuno neplanski. Ja nisam glumac, ja sam muzičar, kontrabasista i bas gitarista. I ta suradnja sa Nadrealistima u ulozi glumca je došla neočekivano. Spletom okolnosti, Dado Džihan i ja smo svirali u Zabranjenom pušenju. U tom nekom periodu, snimili smo seriju Tragom ptice Dodo s Mladenom Jeličićem-Trokom. Nekako smatram svojom najvećom srećom što sam radio projekt Tragom ptice Dodo, jer je bio edukativan. Režirao ga je Timothy Byford. 

Nakon rada u BBC-u, žvio je u Jugoslaviji, radio je najbolje jugoslovenske dječije emisije kao što su "Neven", "Stočiću, postavi se" i "Nedeljni zabavnik". Nele je ideju da ja i Dado dođemo u Nadrealiste najviše promovisao, na kraju se i izborio za nju, pa sam mu na tome zahvalan. 

Dado i ja smo dolazili na probe i na kraju završili smo u skečevima. 

Prvih par dana nismo znali šta ćemo i kako ćemo, dok smo se ubacili u cijelu priču. Nadrealiste je radio Miroslav Ćiro Mandić, on je isto super. Bilo je dobrih setova, ali ja sam to radio iz prijateljskih razloga. Uvijek radim iz prijateljskih razloga. Nedavno sam radio i "Složnu braću: Next dženerejšn", pa me zvao Gigo iz ratnih Nadrealista da radim neke projekte, kada me zvao Sula da sviram, svirao sam. 

Sve i da sam propao zbog toga "Ko igra za raju, zanemaruje taktiku", nije mi žao. Mada je nekada dobro imati zdravu granicu i reći "ne". 

"Dado i ja smo glumili Minku i Dinku. Jedan dan padala kiša i, kako je bio u bermudama, ogrnuo se mantilom. Kako je obukao mantil i bio u bermudama, ostale mu noge gole. Svi su znali ko je on i kontali da je pukao jer se obukao kao žena. 

Vazda smo nešto eksperimentisali sa sarajevskom rajom jer su ovdje ljudi duhoviti. Napravim i ja isto nakon par dana, padala kiša, tada su bili moderni mantili. Ljudi me čudno gledaju, kažu 'Ufur'o se da je Minka', a jedan mi Sarajlija dobaci 'Jarane, imaš noge k'o srna, tanke, krive i dlakave'". 

Radiosarajevo.ba: Kako je počeo "Nadreality show"? U njemu je bilo poznatih lica poput Vas, Elvisa i Zenita, ali i ekipe poput Dejana, koji nisu bili toliko poznati javnosti kao humoristi? 

Ostojić: Šteta što je bila samo jedna sezona. Bila je i druga sezona, ali nakon 10 godina. Bilo je nekih grešaka s produkcijske strane, a mi smo mogli igrati bar deset sezona. 

Sve ti je kod nas da ti se vrti oko novca. Šteta što nije bilo više, mogli smo ponuditi više humora, ne samo da jednom igramo. Što se tiče drugih projekata, ne osjećam se tu u profesionalnom smislu. Ja sam muzičar, svirat ću u filharmoniji ili ću svirati punk. Svirat ću ono što mi se svira. Mada me svi poznaju kao glumca i referišu me prema ulogama koje sam igrao, ja sam primarno muzičar. 

Nisam ja ovako odabrao, ovako me strefilo.

I iako se ne desi sve kako je planirano, treba biti zahvalan na svakoj šansi i svakoj prilici, te zahvalan ljudima koji pruže tu priliku i koji su doprinjeli. To je moj stav. Zahvalan sam svima koji su mi pomogli u karijeri. To je neki aranžman više sile. Oko toga mogu da vrtim svoju karijeru, da nastavljam put svoje životne misije. 

Radiosarajevo.ba: Pretpostavljam da ste u filharmoniji radili s klasičnim djelima. Da li ste više punker ili ste, u duši, ipak klasični muzičar?

Ostojić: Nisam se nikada ograničavao u muzici. Imaš one pankere što, kad krene neka dobra pjesma Led Zeppelina kažu "Joj, nemoj mi toga". Eh, nisam to. Muzika je širok pojam. Moj otac, Kamenko Ostojić, bio je simfonijski muzičar, svirao je na raznim festivalima u Jugoslaviji, kao što je Opatijski festival ili Beogradsko proleće. Išao sam s njim još kao dijete po festivalima i nekako smo svi u porodici umjetnički nastrojeni. Brat i ja smo muzičari, mama je arhitektica. 

Mada ne volim koristiti termin umjetnik, svi u porodici smo umjetnici. 

Volio bih da nisam toliko umjetnik, da sam malo više na nekim realnim nogama. Moraš biti zreo, ne možeš uvijek biti djetinjast i govoriti "Sutra ću ovo, sutra ću ono". I muzika je povezana sa mojim duhovnim procesom. Ona ima posebnu kosmičku dimenziju. Konkretno, mantre koje radim u duhovnoj muzici donose pozitivan efekat, to je budućnost. Da li ćemo mi morati proći kroz još stvari da nas osvijeste da postoji kosmička dimenzija koja nas kroz muziku ujedinjuje, ne znam, ali sam ubijeđen da je to ono što će biti u budućnosti. 

Ljudi postaju svjesniji šta se dešava i kako se dešava.

Radiosarajevo.ba: Kako ste došli do duhovnosti? Aktivni ste u Društvu za svjesnost Krishne koje je u Sarajevu pomagalo ljudima u ratu, danas imate razne programe, umjetničke, duhovne, organizujete koncerte?

Ostojić: Tada sam bio mlad, prošlo je oko 20 godina kada sam prvi put počeo sa duhovnim procesom. Kao mlad čovjek, imao sam more želja, snova i ideja kako unaprijediti sebe i svijet oko sebe. Međutim, kada sam prvi put pročitao "Nauka o samospoznaji" S. Prabhupade, koja je jedna od najpopularnijih filozofskih knjiga, rekao sam "Ovo je stvarno ovako" i kada pogledaš sa apsolutne tačke gledišta - jeste. Osoba ne mora biti u duhovnosti da bi spoznala filozofsku dimenziju knjiga. Tada sam razmišljao "Joj, što bi ovo bilo dobro!"

Nekako sam kroz aranžmane više sile došao u poziciju da nemam šta drugo da odaberem osim toga. I došao sam u hram, u Ćustendilsku ulicu u Beogradu, gdje su me tadašnje vašinave (pripadnici ISKCON-a) primili da živim sa njima. Tamo sam živio par godina, putovao sam svuda po svijetu. Preporodio sam se tamo i od nekog nemarne osobe postao zrela osoba. 

Baš sam pričao nedavno sa suprugom i došli smo do zaključka da smo baš evolvirali u procesu. Vegetarijanci smo, nenasilni smo prema svima, slijedimo moralne i etičke principe. Ne bih nikada poželio drugome ono što ne bih sebi. Evolvirali smo od neke raje i rock'n'rolla do duhovnosti. Razumijem ljude kojima je to i dalje utočište, ali treba napraviti iskorak i naučiti živjeti i disati sam sa sobom. Ali valja i sa sobom i sa duhovnosti razviti odnos. 

A što se tiče ISKCON-a u opkoljenom Sarajevu, članovi i članice su postali omiljeni sugrađani/ke. Čak je i moja mama išla po bolnicama i dijelila hranu ranjenicima i bolesnicima. Imamo projekt "Food for life" koji i danas traje, te se tu dijeli vegetarijanska hrana besplatno svim ljudima. U Sarajevu je bio samo jedan incident i to nakon rata kada su neki članovi napadnuti. Inače, nismo imali probleme u Sarajevu i ljudi generalno pozitivno gledaju na naše aktivnosti, te ih u velikom broju posjećuju. 

Radiosarajevo.ba: Kako ste se vratili u Sarajevu nakon svih zemalja? Jednom je Vaša majka rekla da ste kao dijete rekli da govorite "mejtaški", aludirajući na mahalu Mejtaš. 

Ostojić: Znaš kako, tu sam se rodio, to je moje stanište. Moje stanište je na Mejtašu. Prihvatio sam takav način života da, ako mi sada neko kaže "Hajmo u Pakistan", ja bih otišao i to je neosporivo. Ali, živim s mamom koja je već malo starija i potrebno je da budem tu oko nje.

Generalno, meni je dobro u Sarajevu. Lijepo je, imamo svoju zajednicu gdje često boravim, pjevamo. To je moja profesija na kraju, tu doprinosim najviše sa svojom ulogom muzičara, u toj duhovnoj muzici. Ono što najbolje znaš da radiš, to i radiš i pokušavaš uspjeti u svojoj životnoj misiji i zahvaljuješ se na svim ljepotama života koje uživamo. Oko toga se vrti život. 

Radiosarajevo.ba: Planirate li neke muzičke ili druge projekte?

Ostojić: U duhovnoj muzici sam se našao, sviram kirtan svaki dan. Ne znam muzičare koji svaki dan sviraju projekt, a da nije vezano samo za materijalnu dobit. Mogu ja odsvirati i jazz, imam u Herceg-Novom dobru ekipu s kojom sviram jazz. Nemam ništa protiv ni da sviram rock'n'roll. Ali kirtan je nešto što me ispunjava, sviramo i pjevamo svaki dan i to me hrani.  S filharmonijom sam završio jer sam imao povrede, a i već imaju izuzetno dobre kontrabasiste. Volio bih da se iskušam kao producent i da vodim brigu o cijelom životnom ciklusu projekta. Danas je došlo vrijeme da ti možeš da osmisliš svoju karijeru na društvenim mrežama i to nije loše. Razmišljao sam o kombinacijama tu, ima interesantnih stvari. 

Ima Youtube, ima Facebook, ima Instagram, malo da zaboravim na televiziju. 

Radiosarajevo.ba: Da li je New Primitivism prestao kao ideja? Nadrealisti su bili poprilično buntovni, da li nam nedostaje tog zdravog bunta danas koji će izroditi kreativnost?

Ostojić: Bio je onaj skeč ukidanje New primitives na nekoj televiziji. Stvari su se promijenile i nisu. Taj mentalitet je ostao isti, a i neka je. Šta nam fali? Svi smo preživjeli i proživjeli sve to. Mislim da današnjoj omladini nedostaje tog angažmana u sferama života. 

Radiosarajevo.ba: Ne postoji duhovnost bez duhovitosti. Cijenim da ste oboje postigli kroz život i rad.

Ostojić: Treba uložiti puno rada i truda u oboje. Ali dođe to kroz život ako kažeš sebi i ovakav sam, i onakav sam, ali hajmo uraditi to najbolje što mogu. 

Ima mi smisla i živjeti za ovo. Život je kao da mi je neko donio tortu, ali je posuo pijeskom. I kada je žvačeš, ono krcka pod zubima, nejestivo. Pitam se uvijek da li ima nešto što valja i kada se čovjek iskreno raspituje o sebi i svijetu, odgovori dođu, makar i u formi filozofije ili knjiga, ali uvijek znanja. Pokušavam da budem funkcionalni šaraf u mašineriji života. Da budem malo vrijedniji oko produkcije, glume, mada me to malo deprimiralo. Bio sam neko vrijeme u zadnjem dijelu tima, nisam bio u ofanzivi u tom sektoru. 

Čini mi se da bih mogao sada da pokrenem nešto, možda čak i na engleskom. Imam zanimljive ideje, ali o tome kada dođe vrijeme. 

Radiosarajevo.ba: Zašto ne napišete knjigu?

Ostojić: Ima toliko dešavanja i anegdota za koje čovjek mora sjesti, promisliti i napisati.  Trebao bih. Bilo bi dobro štivo, to bi bila moja priča. Elvis je idejni začetnik New primitives, on bi mogao o tome, a ja mogu pričati o svom životnom putu.