Intervju | Kathrin Deventer na Sarajevo Festu: "Umjetnost je znak slobode"

Kathrin Deventer je generalna sekretarka Evropske asocijacije festivala (EFA) koja vjeruje u kulturnu Evropu koja proizlazi iz odgovornosti i interakcije između ljudi i organizacija iz svih sektora u društvu.

U četvrtak, 19. septembra, prikazan je film Take5* koji je serija susreta između pet umjetnika i dva  gosta koji se prvi put sastaju u određenom gradu kako bi razgovarali o Evropi, festivalima, umjetnosti i njihovoj ulozi u društvu. Riječ je o kuriranoj, snimljenoj razmjeni mišljenja, koju je reditelj Stefan Arsenijević preveo u 60-minutni dokumentarac, a autorica filma je upravo Kathrin Deventer.

Za portal Radiosarajevo.ba, ugledna Kathrin Deventer govorila je više o svojoj ulozi, projektima, ali i važnosti umjetnosti u civilnom društvu, te ulozi u demokratizaciji istog. 

Trending

Poznati detalji tragične nesreće u BiH: Policija ulovila vozača koji je skrivio udes i ubio pješaka

Radiosarajevo.ba: Možete li nam reći više o svojoj poziciji u Europskoj festivalskoj asocijaciji?

Deventer: Ja sam generalna sekretarka Europske asocijacije festivala EFA (European Festival Association). EFA je mreža umjetničkih festivala, stara je više od 70 godina i njena svrha je oduvijek bila povezivanje ljudi, uglavnom otkako je počela, sa istoka i zapada.

Tako da mislim da je jedna od najvažnijih misija koje još vrijede i danas jeste razumijevanje raznolikosti umjetničkih izraza, umjetničkih heroja, najboljih praksi, briga koje žive od istoka do zapada, od sjevera do juga.

Svi znamo da postoji jaz između istoka i zapada u kontekstu cirkulacije umjetničkih predstava i djela.

Mislim da ovakav oblik mreže, kontinuirana vrsta izgradnje zajednice između ljudi koji stvaraju prijateljstva i koji žele da rade jedni s drugima, stvaraju povjerenje, jeste jedna od najvažnijih dodatnih vrijednosti.

15.09.24. 19:00

6. Sarajevo Fest | Sedef Kabaš u Sarajevu o svom iskustvu u zatvoru: 'Podrška žena me održala'

Sljedeće sredstvo je politički glas o umjetnosti i zašto je to važno, kao sve ove vrste kolektivnih izjava za koje mislim da su veoma važne za mrežu bilo kojeg žanra, te u našem slučaju i za same umjetničke festivale.

Radiosarajevo.ba: Europa je prilično raznolika u kulturama koje se nalaze u zajednici ili na istom geografskom tlu. Možete li objasniti kako se pejzaž umjetnosti promijenio, u recimo, posljednjih 10 godina zbog situacija koje smo imali, a to su za primjer Brexit i ljudi u pokretu. Da li je to transformisalo umjetnost i inspirisalo umjetnike i festivale da rade na društveno angažiranoj umjetnosti?

Deventer: Da, potpuno ste u pravu. Mislim da je tendencija kada pogledate umjetničke prakse definitivno da su umjetnik i umjetnica društveno angažirani i da su dio ove društvene politike kojoj se umjetnik ili umjetnica izlaže.

U isto vrijeme mislim da je to neka vrsta znaka ili karakteristika umjetnika da cijelo vrijeme da istražuje društvo, da razumije šta se dešava u društvu i da to nekako transformiše ili prevede na meta-nivo umjetničkog jezika u bilo kojoj vrsti žanra, bilo da se radi o muzici, plesu, pozorištu, šta god to bilo i da na neki način publici da alternativu priče u kojoj živimo.

Dakle, da, s jedne strane mislim da se festivali mijenjaju u praksi samih umjetnika i da festivali predstavljaju radove koji su u velikoj mjeri povezani s političkim promjenama, bilo da se radi o temama o održivosti, korištenju javnih prostora, civilnog društva, korupcije, rodnih pitanja i tako dalje.

Dok istovremeno mislim da nikada ne treba tražiti ili zahtjevati ovu ulogu od umjetnika, i nikada ne treba tvrditi da bi festival spasio ili da bi riješio probleme koje bi politika trebala riješiti.

Mi smo veoma skroman igrač na širem društvenom nivou, ali možemo učiniti određene stvari koje nijedan drugi oblik kolektiva ili društva ne može učiniti.

Uvjerena sam u tu jedinstvenu snagu moći umjetnosti i o tome se može pričati, ali to svakako nije samo da bi se spasila planeta, ljudi i sve ostalo, jer ima mnogo ozbiljnijeg posla, uključujući svakako naš skromni doprinos, koji je mnogima potreban na različitim razinama.

Radiosarajevo.ba: Koliko je održiva umjetnost koja nije vezana direktno za formalne institucije u Europi i Europskoj uniji, kao što je forma ulične umjetnosti i performansa?

Deventer: Vodimo zajedno sa brojnim mrežama projekat pod nazivom Perform Europe. A u Perform Europe, mi smo mapirali ekosistem umjetničkog i kulturnog sektora prilično opširno, koji pokriva geografske neravnoteže, a već sam spomenula ovu istok-zapad diviziju cirkulacije umjetnosti, koja lako putuje sa zapada na istok, ali ne i tako lako od istoka ka zapadu, ali i neuravnoteženosti kada su u pitanju discipline i način pristupa umjetnosti.

19.09.24. 10:55

Intervju | Dino Šukalo i "Songs of Liberation": "Naša borba za mjesto u demokratskom društvu"

Ulična umjetnost je jedan od onih primjera, recimo, sektora koji je definiran i načinom na koji ga predstavlja mreža pod nazivom Circo Strada koja je također dio ovog konzorcijuma Perform Europe, koji vodi Međunarodna mreža izvedbenih umjetnosti (IATM).

Oni su mreža ulične umjetnosti, mreža organizirana u europskim razmjerima kako bi razumjela potrebe i potencijal ovog vrlo specifičnog segmenta umjetnosti.

Razmišljam o održivosti tog dijela, on je oduvijek postojao, pa zašto bi sumnjali da će izumrijeti?

Mislim da je važno da razumijemo njene karakteristike, potrebe, njene specifiičnosti same po sebi i vrijednosti da bude javno priznat izraz umjetnosti, a ne samo neki ljudi koji tu borave. 

Postoji amaterski i profesionalni nivo kao u bilo kojem drugom sektoru i u bilo kojoj drugoj formi umjetnosti i mislim da vrijedi doprinijeti njegovom razvoju koliko i institucionalnoj umjetnosti kao pozorištima i bilo čemu sličnom.

Mislim da je ulična umjetnost sve više izraz te ideje o posjedovanju javnih prostora svih zajedno od strane umjetnika, građana i oblikovanja i doprinosa tom kraju i tom mjestu gdje živim i gdje uživam u kvalitetnom životu.

Dakle, za mene je to neizbježna umjetnička forma koju vrijedi održati.

Radiosarajevo.ba: Bosna i Hercegovina ima dosta filmskih festivala, kao što je Sarajevo fest. Koja je važnost slobodne umjetnosti u obliku filmova ili filmskih festivala u zemlji kao što je BiH, te za demokratizaciju i demokratske procese?

Deventer: To je super, super važno. Počevši sa slobodom izražavanja sa takvim zauzimanjem političkih stavova u javnosti, izražavanjem svog stava o nečemu, ne samo u umjetničkom smislu, već i u svojstvu građanina.

Ili ne samo u novinarskom smislu, ali naravno da je u tim slučajevima to još relevantnije jer ima javni odjek.

Tipa, ti glasovi su vani i vidljivi, dok moj glas nije nigdje vidljiv kao građanina i građanke, ali definitivno prihvatanje ove vrijednosti slobode izražavanja, slobode mišljenja i izražavanja svog gledišta je toliko važno i mislim da je duh svakog slobodnog društva onaj koji je izgrađen na kritičkom mišljenju i ideji da ja mogu birati svoje stanovište i da nisam dužan da zauzmem jedno ili drugo.

Ja sam došla iz generacije i iz zemlje koja u moje vrijeme nije patila od bilo kakvih sukoba ili rata.

Uvijek sam bila u privilegovanoj situaciji da biram šta želim da radim u životu, da biram gdje želim da studiram, da se trudim za to i da imam slobodu.

I mislim da bi vjerovatno kada oduzimate tu slobodu iz razloga rata ili iz razloga političkog režima ili političkog sistema ili bilo čega drugog, tada bi tek shvatili traumatski uticaj neslobode kretanja, izražavanja i bilo koje vrste koju sloboda može imati na ličnom nivou, na duši, na sistemskom nivou zemlje, kulture, toliko različitih stvari.

Tako da mislim da u tom smislu, vidite da govorimo o tolikim vrijednostima umjetnosti, bilo da su to numeričke vrijednosti uticaja na ekonomiju i sve te stvari.

Mislim da ako bih govorila o jednoj vrijednosti koju bih najvjerovatnije "zakačila" za umjetnost, to bi bio znak slobode, znak izbora ili mogućnosti slušanja druge opcije i upravo to mislim da čini nas ljudima u odnosu na životinje.

Imamo opciju i imamo slobodu da tu opciju izrazimo i mislim da je održavanje tog znanja kroz umjetnost i te slobode i nametanje i tvrdnja da je od politike i od svega što nas okružuje najvažnija vrijednost koju bih spojila sa umjetnosti.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam reći više o projektu A soul for Europe?

Deventer: Naći ćemo se zajedno u Berlinu. Ovo je 20. godišnjica konferencije i njome upravljaju pojedinci koji doprinose ovoj platformi koja se zove Duša za Europu.

Od 2004. godine okupljamo ljude iz politike i umjetnosti kako bismo razgovarali o važnim elementima, pitanjima ne samo sa sektorske tačke gledišta umjetnosti, ne samo u obliku manifesta i preporuka, nego u obliku narativa i razmjene ličnih iskustava i obaveza.

Dakle, ono što smo nekako uspjeli, mislim, i čemu uvijek težimo svakom konferencijom, ne samo u ovom trenutku nego i tokom cijele godine, jesu procesi uspostavljanja platformi saradnje i dijaloga između umjetnosti i politike.

I to je proces izgradnje zajednice, iako je romantična ideja da politika i umjetnost mogu sjediti za istim stolom.

Ali ima onih koji to rade i koji dolaze i pozivaju druge da se pridruže. Tipa poslanici Evropskog parlamenta, iz Evropske komisije, gradonačelnici gradova, predsjednici država, Haris Pašović će govoriti kao umjetnik, Mariya Gabriel, bivša evropska komesarka koja sada čeka svoj sljedeći angažman, i Doris Pack, jedna od najistaknutijih saradnica, ne samo institucionalno na evropskim razmjerima za umjetnost i kulturu već i kao osoba tako posvećena regionu Balkana.

Tako da u različitim razgovorima pokušavamo da dotaknemo ovu priču i historiju ličnih iskustava i ideja ponašanja na neki način koji se uklapa i u ovu institucionalnu agendu.

Dakle, ne govorimo samo o ličnim iskustvima, već to pokušavamo da pretočimo u konkretnu, realnu politiku i za to imamo umjetnost i politiku na istom stolu dva dana, 7. i 8. novembra 2024. godine i obilježavamo 20. godišnjicu ove, za mene važne inicijative koja je primjer lične posvećenosti i dijaloga, te istraživanja mogućnosti između civilnog društva i politike.

Radiosarajevo.ba: Imate li neku konkretnu poruku za bh. zajednicu, u kontekstu umjetnosti, oslobođenja i slobode, u smislu jačanja zajednice i kako zajednica može proširiti svoje poglede?

Deventer: Moramo razumjeti kontekst i potrebe i one su različite - nisu bolje, nisu lošije, nisu više, nisu niže. Jedna stvar za koju bih uvijek vjerovala da postoji upravo takva izgradnja zajednice jeste kroz civilno društvo, na ovaj ili onaj način.

Ja zaista vjerujem da individualni glas postoji samo u odnosu na druge glasove i da kolektiv, ne kao vojna baza koja radi kao grupa aktivista od A do B, već neka vrsta kolektiva koji je dovoljno osjetljiv da...

Mislim, i ovaj aktivistički pristup je važan, ali ja sam oduvijek vjerovala u dijalog za stolom na koji nas treba pozvati.

I mislim da bi bili i mogli bi biti pozvani ako prihvatimo svoju ulogu kao dodatnu ulogu u našoj umjetničkoj i kulturnoj praksi da ne obrazujemo politiku, već da ideje formiramo unutar civilnog društva, da razumijemo naše potrebe, te da ih transformišemo u dijalog sa politikom.

Zato što brinemo za isti javni prostor, brinemo za najbolje, ma koliko zvučalo naivno.

Isto tako, umjetnost ne radi uvijek stvari za dobro čitavog čovječanstva i čovječanstva, već često radi i ono što je najbolje za nju.

Prihvatimo i priznajmo i to, ali generalno, ako prihvatimo da smo skloni reći da smo mi u umjetnosti kritički mislioci i da bismo željeli učiniti nešto za veće dobro, ako prihvatimo ovu realnost, onda mislim da moramo da se shvatimo ozbiljno i da se organizujemo.

Pa čak i priznajući svu frustraciju dijaloga koja može biti toliko frustrirajuća, jer ne vodi ničemu, postojat će trenuci i periodi i faze u kojima je prisutno dovoljno kritičkog i političkog potencijala da se određene poruke pretoče u političko djelovanje i strukturalno ga promjene.