In memoriam: Dario Džamonja

Dario Džamonja (1955. - 2001.) bio je bosanskohercegovački novinar i pisac kratke priče te najbolji poznavalac mikrosvijeta koji se zove Sarajevo. Džamonja je bio pisac, boem, neko naš - u novini, knjizi, filmu, kafani, na ulici...

Ovo posljednje je bolna istina: Daco i godinama nakon povratka u svoj grad nije imao gdje stanovati.

Bio je kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.

Treba pomenuti i to kako su od ove (2009) godine u Sarajevu začete večeri sjećanja na Darija Džamonju u sarajevskoj kafani Šetalište. Ova druženja bi trebala postati tradicija, a prva od “tradicija” je upriličena 1. oktobra ove godine. Na njoj su se družili i o Daci pričali Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić…

46 godina samoće

Piše: Boro Kontić
Dodirivali su nam se zidovi “spavaćih soba”, ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa

Godine provedene na radiju odavno su me učinile drugačijim i uglavnom slušam sve oko sebe onako kako bi to uradio mikrofon. Dakle, hvatam sve najbliže i najjače zvukove, a ne one koji mi se ustvari obraćaju.

Na sahrani Darija Džamonje bez prestanka je dopirala graja djevojčica koje su se nemilosrdno svađale ili bezbrižno igrale u prvoj velikoj kući bez fasade na samom izlasku iz groblja Bare.

Ne znam zašto, ali sam pomislio da bi ga to radovalo. Kao čudna šara na ćilimu ili kao apsurdan kraj teksta na koji niko ne pomišlja i koji svemu daje drukčiji smisao od očekivanog. Onog koji prividno normalno proizilazi iz već ranije poredanih činjenica.

Kao što sam se i ja upecao dan ranije pregledavajući Dacine tekstove iz ‘80-ih i automatski odvojio jedan pod naslovom Hommage grobovima. Ponijela me klasična pederska nevolja da ću pronaći nešto što je već napisao i najavio sve ovo, čemu, ovako nikakvi, prisustvujemo. Ali Posveta grobovima je bio tekst o ženama koje niko ne smatra lijepim. Daco je dolazio iz svijeta gdje su sve riječi već odavno promijenile smisao i kad je pisao o grobovima, on je zapravo pisao o svojojoj opsesivnoj temi. O ženama.

Poznavao sam Darija Džamonju godinama. Danas mi je teško utvrditi kada je sve počelo, ali ako treba red, onda je bilo ovako. Prvo sam bio njegov čitalac, pa smo se upoznali kao kolege/novinari (Bože, glupe definicije), da bi posljednjih deset godina bili i komšije. Dodirivali su nam se zidovi “spavaćih soba”, ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa. I što je poetski odgovor na pokušaj života u 40 kvadrata.

I sada bih mogao navesti stotine priča u kojima smo on, Alma i ja tabirili svijet. Uključujući i onu u kojoj je on, prav-zdrav, mojoj ženi objašnjavao kako je Daco vrhunski jebač. Kad on počne, to nema kraja. Čisto deranje i ženski užitak. Samo da je naći neku koja bi se u to i fizički ubijedila. Odnosno, takve su postojale ranije, ali je mali problem što nema nasljednica. I pored mojih upornih nastojanja da mu objasnim kako se sve to dešava u mom stanu i da on to priča mojoj ženi, za njega nije bilo prepreka. On je sve govorio kao što je i pisao, samo ženama. Ja sam bio kao i svi ostali muškarci, tek mali privjesak u tom okolišu, jer je svaka priča bila usmjerena prema Njoj. I sad kad mi ovi mudraci iz kafana gdje je proveo cijeli vijek počnu pričati o njegovim izjavama, lijepo me uhvati muka. Ali šta bi im pomoglo da im kažem da on to nije pričao njima, nego Njoj.

U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. “Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina.” Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. “Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo – tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan.”

Biće da je tako i bilo. Pored svih nas muškaraca koji su na trenutak pomislili da su ga poznavali, umro je sam i napušten. Samoća koja je trajala 46 godina i koja je samo tražila Nju.