Hamid Dizdar – velikan bosanskohercegovačke književnosti

U plejadi mladih i progresivnih intelektualaca, koji su od druge polovine 20. stoljeća svojim djelom utirali put emancipaciji i afirmaciji tada prešućivane, institucionalno nepriznate bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, nezaobilazno je ime književnika Hamida Dizdara.

Piše: Mr. Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

Nesvakidašnji profil ovog istinskog, pregalački strastvenog i posvećenog njegovatelja kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, izdvojio ga je iz te plodonosne generacije kao jednog od nesumnjivo najuticajnijih i najperspektivnijih književnika u vremenu u kojemu je djelovao. Upravo to vrijeme, te činjenica da su vlasti postratnog jugoslovenskog društva favorizirale i pomagale autore hrvatskog i srpskog književnog korpusa, ali i neke druge političke okolnosti, suočilo ga je sa višestrukim izazovima u pogledu ostvarenja i valorizacije njegovog književnog djela.

U Stocu - mladić za kojeg će se tek čuti!

Rođen je na dan 22. februara 1907. godine, u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. U Mostaru i Tuzli pohađao je gimnaziju. U međuratnom razdoblju, ulazeći u krug ljudi ideološki odgajanih u duhu tada ilegalne i zakonom progonjene komunističke misli, pokazivao je interes za publicistiku i druge oblike društvenog aktivizma. U rodnom je mjestu radio, najprije, kao službenik Duhanske stanice, zatim privremeno u kancelariji advokata Jakiše Milkovića i, kraći period, kao činovnik u stolačkoj općini. Istovremeno marljivo je čitao, istraživao književnost i književnu kritiku. Tada se aktivnije uključuje u svijet pisane riječi i svojim imenom potpisuje književne minijature u formi kratkih pripovijednih priloga u listu "Gajret". Talenat za pjesništvo pokazivao je vrlo rano, a prve pjesme su mu objavljene također u istoimenom listu. Povezanost i saradnju sa društvom "Gajret" uspostavio je postajući njegovim članom i povjerenikom Mjesnog odbora u Stocu. Cijeli je grad, i Hercegovina, svjedočila začecima jedne obečavajuće karijere. U džačkim klupama gimnazije u Tuzli napisao je pjesnički niz pod naslovom Jesenje kiše, objavljivane u Zagrebačkom ilustriranom listu 1925. godine, te preko dvadeset pjesama u listu Novi čovjek. Četiri godine kasnije, kada je navršavao dvadeset i drugo ljeto svoga života, iz štampe je izašla njegova prva zbirka poezije – Arabeske.

Dolazak u Sarajevo

Rodni kraj je napustio 1930. godine, kada prihvativši priliku za novinarski angažman odlazi u Sarajevo. Odluka o promjeni prebivališta koincidirala je sa vrlo nestalbilnim i složenim, za sve sljedbenike marksističke doktrine i opasnim političkim prilikama u Kraljevini Jugoslaviji koje su izazvane proglašenjem Šestojanuarske diktature. Uvođenjem represivnih mjera, te raspuštanjem Parlamenta i strogom cenzure pisane riječi, vlasti su stavili pod kontrolu gotovo cijeli društveni i politički život u zemlji. U razdoblju od 1929. do 1932. godine, osobito nakon uspostave Prijekog suda za protivnike režima, ubijeno je više od tri stotine članova Komunističke Partije. Policijskoj kontroli bile su podvrgnute novine i časopisi Jugoslavenska pošta, Pravda, Gajret i Slobodna riječ, u kojima je Hamid Dizdar sa saradnicima tada vodio uređivačku politiku.

Godine koje su uslijedile su vrlo produktivan period za mladog književnika. Vrlo zapaženi bili su njegovi rani književni radovi i humoreske Zejnin Đuvegija (1928.), Događaj u bolnici (1933.), Susret sa životom (1934.), Najtužniji dan (1934.), Gorštaci (1938.), ali i nekoliko opservacija o pitanjima iz povijesti bošnjačkog naroda poput priloga Sokolstvo i muslimani (1934.) i ogled Izvor sevdalinke (1938.). Redovno je učestvovao na priredbama i proslavama društva ˝Gajret˝, dajući im finansijsku i svaku drugu pomoć.

U predstavi, koju je režisirao Andrija Čurčić, kao član Pjevačkog zbora - Gajret utjelovio je lik predsjednika g. Fidahića i, kako je tada zabilježeno u novinama, tako demonstrirao ˝nagovještaje glumačkih sposobnosti i dobrog pozorišnog amaterstva˝. Uključujući se u rad i djelovanje Gajretovog internata u Sarajevu održavao je povremana predavanja koja su tretirala pitanja iz bosanskohercegovačke povijesti. U tom smislu, 1935. godine, u prepunoj sali doma pitomcima govori na temu "Gazi Husrev-beg i njegovo djelo". Godine 1938., na književnom konkursu koje je raspisalo Društvo prijatelja umjetnosti "Cvijeta Zuzorić" u Sarajevu, osvojio je drugu nagradu sa najboljom pripovijetkom Najcrnja noć Mešana Šabete. Njegov mlađi brat, velika pjesnička nada u usponu, Mehmedalija Mak Dizdar, na istom se konkursu pojavljuje sa izuzetno pohvaljenom pjesmom Molitva da dobijem nagradu.

U ilegalnom radu: sakupljač narodnog blaga

Hamid Dizdar dočekao je Drugi svjetski rat, kao i mnogi njegovi istomišljenici, pod budnim okom antikomunističkog režima. Lojalan ideji komunizma od ranije je bio članom Komunističke Partije, zbog čega se priklonio antifašističkom pokretu i pomagao organizaciju ilegalnih ćelija. Ta identifikacija ga je koštala slobode i privatnog života, jer je često bio privođen i isljeđivan.

U kući, koju je vlastitim sredstvima izgradio u Sarajevu, tajne sastanke održavala je grupa komunista koje je organizirao legendarni lik ilegalnog sarajevskog podzemlja Drugog svjetskog rata, Valter Perić. Godine 1944. objavljena je Dizdarova knjiga Sevdalinke, izbor iz bosanskohercegovačke narodne lirike, djelo koje je slovilo za jedno od najuticajnijih radova u pogledu afirmacije istraživanja ovog zaboravljenog kulturnog naslijeđa. Bio je strastveni ljubitelj bošnjačke književnosti. Kupovao je i sakupljao antikvarne knjige bosanske povijesti, raritete pisane na arebici i osmanske rukopise, a od trajnog nestanka je, provalivši u autorovu kuću, spasio rukopis nikad objavljenog romana Melun (Prokletnik) bosanskohercegovačkog velikana i prozaiste Envera Čokakovića.

Nakon Drugog svjetskog rata izvršio je klasifikaciju prikupljenih usmenih narodnih pjesama, iz koje će proizići tri knjige publikovane 1953. godine: Junačke narodne pjesme (muslimanske), Ljubavne narodne pjesme i Šaljive narodne pjesme. Ova edicija, u kojoj je Dizdar pokazao svoje znanje o tradiciji i senzibilitet prema povijesnom naslijeđu Bošnjaka, predstavljala je osnivu na kojoj su se temeljila buduća istraživanja bošnjačke narodne lirike i njoj srodnih književnih formi. Uskoro je, najprije 1954. godine, objavio zbirku poezije 3X8 Lirika, te 1958. Obasjane staze. Bila su to izuzetno vrijedna pjesnička ostvarenja, koja su ocijenjena kao vrsna djela savremene poezije. Posljednje dvije godine života objavljene su još dvije Dizdareve zbirke poezije. Prva, 1964. Niko se ne vraća i 1965. godine, kako će se ispostaviti, njegova posljednja, izbor iz poezije Proljeće u Hercegovini.

Od januara 1951. godine, Hamid Dizdar je radio na poziciji upravnika Arhiva grada Sarajeva, u kojem je sa dosta uspjeha vodio stručni rad ove institucije. Njegovim zaslugama organizirane su i popisane, a zatim i formirane, najznačajnije zbirke na orijentalnim jezicima. Tu je proveo punih šesnaest godina, do svoje smrti 22. februara 1967. godine.

Sudbina velikih

Premda je bio stariji, Hamid Dizdar nikada nije doživio slavu kakvu je stekao njegov mlađi, u bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj poeziji neprevaziđeni, brat Mehmedalija Dizdar. Pjesme koje je pisao najprije je davao na čitanje Hamidu, koji je bio najmjerodavniji komentator njegove poezije. Pozivajući se na ime svoga iskusnijeg brata Mehmedalija, među prijateljima i kolegama poznat pod umjetničkim imenom Mak, ušao je u društvo visokog kulturnog statusa. Djela Hamida Dizdara, na žalost, nisu valorizirana u skladu sa njihovim stvarnim značajem i vrijednostima. On je ostao upamćen kao jedan od najzaslužnijih kulturnih radnika, književnika i publicista, koji je iza sebe ostavio impozantan intelektualni opus.

Osim toga, njegova biblioteka, u koju je za života pohranio preko hiljadu i sedam stotina knjiga, rariteta, rukopisa, starih časopisa i drugih vrijednih spisa, svjedoče o istinskoj veličini njegovog, ne samo književnog, nego i humanističkog djela.