Hamburger Andreas: Traume se liječe govoreći o njima

Dvadeset godina nakon rata, četiri miliona građana Bosne i Hercegovine mogu kazati da žive u stanju socijalne traume. Bez obzira na intenzitet patnje koju su oni ili njihovi bližnji doživjeli u ratu, bez obzira na to jesu li bili žrtve ili počinitelji, svjedoci, sudionici ili posmatrači iz izbjeglištva - društvena trauma ostaje neizliječena sve dok se bude prešutno izbjegavalo govoriti o preživljenom. 

O ovom značajnom društvenom problemu koji markira naše živote, govori doktor Hamburger Andreas, profesor na berlinskom Međunarodnom psihoanalitičkom univerzitetu (IPU), koji je jedan od ključnih govornika na petom Kongresu psihologa BiH, koji se od 2. do 4. marta odvija u Sarajevu. 

Profesor Hamburger odvojio je vrijeme i za Radiosarajevo.ba, a na početku razgovora zamolili smo ga da objasni šta je to, zapravo, društvena trauma. 

"Objasnit ću ovako: razlika je ako neko slomi nogu jer je pao, ili doživi istu tu povredu kao posljedicu premlaćivanja. Društvene okolnosti za vrijeme dešavanja traume u velikoj mjeri određuju njenu prirodu. To je moje osnovno stanovište. 

O traumi znamo mnogo iz historije, ali u psihologiju je ovaj koncept ulazio postepeno, najprije nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, ali najviše nakon Vijetnamskog rata. 

Značajna razlika između društvene i individualne traume je što je objekt traumatičnog događaja grupa, npr. Jevreji ili Bošnjaci. Također, počinilac nije jedna osoba već neko ko djeluje u ime grupe. Kod društvene traume također možemo pratiti kako se ona ispoljava u trenutku događanja, kako nakon toga, te kako se prenosi u kolektivnoj memoriji. Ovo posljednje je posebno karakteristično jer primjećujemo da se, npr. preživjeli u genocidu cijeli život bore sa svojim traumama, te da to prenose na generacije svojih potomaka, na djecu i unuke. 

Proučavao sam ovaj fenomen među preživjelima u holokaustu. Ne vjerujem u teorije da se trauma prenosi genetski na nove generacije, prije bih rekao da društvena zajednica memorira traumu i ona se tako prenosi na sljedeće generacije. 

Rat kroz koji je Bosna prošla prije dvadeset godina upisan je u vašoj društvenoj memoriji na različite načine. Jedan od prisutnih načina je - izbjegavanje", kaže profesor Hamburger. 

Izbjegavanje verbaliziranja traume

Na pitanje koji su mehanizmi i  metode liječenja društvene traume, profesor se vraća na pojam izbjegavanja.

"Pomenuli smo izbjegavanje kao jedan od načina na koji neki preživljavaju traumu. Bez obzira na to da li se radi o oštećenima ili počiniocima - činjenica da društvena okolina izbjegava govorenja o tome produbljuje  osjećaj traume. Znamo da postoji, znamo da se desila, a niko o tome ne želi pričati. 

Jedini način da izliječimo traumu je, zapravo, da počnemo govoriti o njoj, da se suočimo. 

Sjećam se, nakon rata u Njemačkoj niko nije želio govoriti o tome što se dešavalo, o Holokaustu ili Nacistima. Tek nakon šezdesetosmaškog pokreta ljudi su se počeli suočavati s prošlošću, mladi su počeli ispitivati svoje roditelje - šta ste vi, zapravo, radili u ratu? To je bio pravi put izlječenja nacije", prisjeća se naš sugovornik. 

Kako profesor objašnjava činjenicu da društva obično imaju kratko pamćenje, da zajednice koje su preživjele društvenu traumu nerijetko ulaze u nove konfliktne situacije, pitali smo:

"To se također može objasniti teorijom izbjegavanja, jer ako problem nije definiran, on ima tendenciju ponavljanja. Odgovore na to dao nam je još Sigmund Freud sa svojim konceptom kompulzivne repeticije. Nešto što je pohranjeno u memoriju, a nije verbalizirano  i proživljeno, ima tendenciju da se ponovi.  Znate da ljudi koji su, npr. bili žrtve porodičnog nasilja dok su bili djeca, isto to nasilje ponavljaju nad svojom djecom. To je zato što nikada nisu  verbalizirali šta im se dešavalo dok su ih tukli kao djecu", odgovara dr. Hamburger i zaključuje

"Psihoterapija u velikoj mjeri može pomoći da se traume verbaliziraju i izliječe".