Doktorica Dušica, heroina odbrane BiH: Znate li priču o Beograđanki koja je 1992. ostala u Goraždu?

Doktorica Dušanka Dušica Vujasić, zaboravljena heroina iz Goražda, priča je o hrabrosti jedne doktorice koju je ovih dana na društvenim mrežama aktuelizirao Naser Husić, certificirani tumač znakovnog jezika.

Kako je podsjetio, dr. Dušica Vujasić rođena je 1957. godine u Beogradu, u porodici Ljubice i Dragoslava Vujasića.

Diplomirala je stomatologiju na Beogradskom univerzitetu gdje je bila odličan student, lijepa, pametna, harizmatična, djevojka kojoj je, kako su govorili, "cijeli svijet bio otvoren". Godine 1983. udajom za Zvonka Vujasića dolazi u Goražde i već sljedeće godine zapošljava se u tamošnjem Domu zdravlja kao stomatologinja. Brzo postaje omiljena, ne samo zbog stručnosti, nego i zbog neobične topline i energije koju je širila oko sebe.

"Ostaću s njima"

U trenutku kada kreće agresija na našu zemlju, 1992. godine, doktorica Dušica je imala 35 godina, malog sina Slobodana ("Bobu") kojeg je u posljednji čas, prije potpune blokade, uspjela poslati kod roditelja. Imala je ova doktorica sve moguće razloge i sve realne šanse da se spase, da se vrati u Beograd, da preživi rat u sigurnosti. Nudili su joj to i rođaci, i kolege, i komšije koji su bježali. Ali ona je odbila: "Ovdje sam, prije svega, zbog pacijenata i ljudi ovoga grada. I drago mi je što sam s njima i što mogu pomoći ljudima u svakom pogledu, i kao stomatolog, i u drugim domenima. Ostaću s njima. Bilo je prilike da sam mogla otići iz ovog grada, i sada ima mogućnosti za to, ali želim biti s njima."

Želja joj je, kako je sama rekla, bila da preživi rat, da ode opet u Beograd i Srbiju i "ispriča istinu". 

Kako je prije više godina pribilježio književnik i kolumnista portala Radiosarajevo.ba Dragan Bursać:

"A za Dušicu ljudi koji su je poznavali ne samo da imaju kurtoazne riječi hvale, svi oni govore o čudesnoj harizmi koju je posjedovala. I to je ono nešto nadnaravno, nešto posebno, nešto nestvarno, nešto što izdvaja one posebne od običnog puka. (...) 

A onda je uslijedila blokada grada. Onda je uslijedilo dešavanje tog nepatvorenog zla, koje je progovaralo granatama, snajperskim mecima, udarima VBR-a… Bilo je to zlo koje je glađu i žeđu morilo građane Goražda. Zlo koje je pritiskalo mjesto stiješnjeno između četničkih položaja. U to i takvo Goražde doselio se još bezmalo 50.000 nevoljnika, koji su pobjegli od četničkog noža i sigurne smrti.

I ostala je. Kada je Goražde postalo potpuno opkoljeno (od aprila 1992. do kraja rata), u grad se slilo preko 50.000 izbjeglica. Bolnica je postala pakao na zemlji – nema lijekova, nema struje, nema anestezije, nema dovoljno kreveta, ranjenici leže po hodnicima. Dušica je prestala biti 'samo' stomatologinja. Postala je sve: medicinska sestra, asistent u operacionoj sali, psiholog, utjeha, majka, sestra, prijatelj. Prisustvovala je stotinama amputacija bez anestezije, držala ranjenike za ruke dok su im pilama rezali noge i ruke, tješila ih, pjevala im, pričala im viceve usred najgoreg bola. U takvim uslovima saznala je da je trudna – drugo dijete. Nosila je taj novi život kroz glad, žeđ, granatiranje, kroz miris krvi i baruta. Govorila je da je to dijete 'svjetlo koje će pobijediti tamu'."

Na žalost ljudskosti, čojstva i humanosti, april 1993. ostao je zabilježen kao jedan od najcrnjih tokom agresije u Goraždu. Četnici iz pravca Foče su 27. aprila te godine tukli grad iz svih oruđa. Već je palo dvanaest teških granata na centar. Mnogi su je molili da taj dan ne ide u bolnicu. "Ne dolazi, Dušice, opasno je!". Ali za nju "ne ići" nije postojalo. U 8:30 ušla je u Dom zdravlja, uspravna, nasmijana, trudna u šestom mjesecu.

Trinaesta granata – ispaljena iz "orkana" (122 mm višecijevni bacač raketa) – pogodila je zgradu direktno. Geleri su je zahvatili po cijelom tijelu. Smrtno je ranjena zajedno s kolegom, stomatologom Hasanom Imamovićem. Ljekari su je iznijeli na nosilima, okupanu krvlju, još je pokušavala disati. Borila se još neko vrijeme, ali povrede su bile preteške. Umrla je tog dana zajedno s nerođenim djetetom. Sahranjena je na goraždanskom groblju "Kolijevke".

"Vijest o njenoj smrti mi je donio brat Toma, dan nakon što je sahranjena. Urlikao sam, cijela zgrada me je čula", reći će njen otac Drago u dokumentarcu Heroji bitke za ranjenike Aleksandra Reljića.

U istom dokumentarcu ovog novosadskog novinara, njena majka Ljubica čita i pismo upućenog njoj i ocu Dragi u Beogradu iz ratnog Goražda: "Tata, mama, noćima sanjam košmare. Pitam se da li ću vas ikad vidjeti? Moj Boba mora da je sada već veliki. Kažite mu da čuvam igračke, uđem u sobu i igram se sama. Prodajte kola, prodajte moju bundu, da imate šta da jedete, a kad ovo prođe, sve ćemo kupiti opet."

Jedna od najvećih heroina odbrane BiH

Kasnije je, po vlastitoj želji, pored Dušice sahranjen i njen otac Drago, a mjesto s desne strane čekalo je majku Ljubicu. Na spomen-ploči Kantonalne bolnice u Goraždu njeno ime stoji prvo među poginulim zdravstvenim radnicima.

"Dušica Vujasić nije bila Bošnjakinja po nacionalnosti. Bila je Srpkinja iz Beograda. Ali je bila Goraždarka srcem i dušom. Ostala je jer je smatrala da su ljudi kojima pomaže, njeni ljudi. Jer za nju nije postojalo 'naše' i 'vaše' kada je u pitanju ljudski život i patnja. Zato je danas, doktorica Dušica jedna od najvećih heroina odbrane Bosne i Hercegovine. Ne zato što je uzela pušku (nikada je nije uzela), nego zato što je uzela čovječnost i nosila je kroz najveći pakao, do posljednjeg daha. Neka joj je vječna slava i hvala. I neka se nikada ne zaboravi njeno ime. Dušanka – Dušica Vujasić (1957–1993)"