Albert Bojan Savić, banjalučki saksofonista i kompozitor, živi od džeza

Ovaj muzičar najčešće nastupa kao Albert B. Savić & The Invisibles, gdje su ostali, "nevidljivi", članovi benda zapravo matrice.

"Uz ovo napredovanje tehnologije uspio sam da smislim koncept kako da sam nastupam, jer pored saksofona i pjevam na svojim nastupima i imam matrice koje su sastavljene od živih muzičkih zapisa i onda to zvuči dosta uvjerljivo. Uspjevam nekako da našim poslodavcima u toj oblasti pronađem i ekonomsku stranu, jer svima je lijepo da imaju takvu muziku, ali nije svima isplativo, pogotovo kada je to bend ili kada treba da stane u lokal koji obično nije tolikih dimenzija da bi svima bilo ugodno. Kako radim sam, moji zahtjevi u tom smislu su dosta skromni, jer ne zauzimam dosta prostora, nisam ni krupan toliko, tako da to sve više nailazi na odaziv prvenstveno naših ugostitelja, a onda i ljudi koji se bave kulturom", rekao je Savić za Anadoliju.

Prvi dodir s muzikom Albert Bojan Savić imao je zahvaljujući folkloru, uslijedila je obuka na raznim instrumentima, vokalno izražavanje u horu, osnovna i srednja muzička škola, te Akademija. Početkom srednje škole zainteresovao se za saksofon za koji je u to vrijeme osim problema u vezi nabavke instrumenta i pratećeg "repromaterijala" bilo složeno i pronaći nekoga da ga obučava. Zadovoljan je jer se sav taj put završio pozitivno.

"Džez sam počeo svirati brzo nakon što sam tehnički savladao saksofon kao instrument. Džez sam počeo ubrzo da slušam puno sa željom da ga izvodim, ali potreban je period zrelosti i tehničke uigranosti sa instrumentom da bi se moglo pristupiti jednom takvom žanru koji je ozbiljan i koji iziskuje da se malo slobodnije izrazite", kaže on.

Na pitanje zašto je odabrao saksofon, zastao je i razmislio o odgovoru.

"Dopao mi se zvuk, dopao mi se izgledom i dopao mi se, jer lako mogu prenijeti emociju, ideju iz glave u to, gotovo isto kao i glas", rekao je Albert Bojan Savić.

Pet godina bavi se isključivo džezom, a prije toga je imao "produktivan festivalski život sa raznim bendovima".

"Nisam puno išao izvan Banjaluke, sada mi je plan da se otisnem prvo u Bosni i Hercegovini, a nakon toga - vidjećemo. Postoji neki plan za autorski materijal i nastup na manjim evropskim festivalima. Postoji i moja suradnja sa Aleksandrom Ševom i njegovim kvartetom. U planu je nekoliko koncerata na Zalenkovcu od kojih se treba snimiti audio i video materijal", kaže on.

Ekipa AA sa Savićem je razgovarala nakon povratka iz Hrvatske, gdje je nastupao u Istri.

"Tamo sam upoznao dosta ljudi koji su iz Zapadne Evrope i koji su jako dobro reagovali na to što radim i to mi je bio podstrek da shvatim da u moru nekvalitetne muzike to ipak nečemu vrijedi. Da je to čak i za evropske standarde dobro i da ljudi koji poznaju tu muziku da pronalaze kvalitet u tome. To mi je jako bilo bitno jer onda dobijem dodatnu snagu da i ovdje gdje neosjetim toliko taj feedback ili tu energiju od ljudi koji me slušaju", kazao je Savić.

Na pitanje kakva je domaća publika odgovara "super".

"Publika je različita i mislim da sam sve vidio od crvenog do crnog. Svašta sam vidio. Najbolja publika su mi djeca kod njih vidim je li to - to ili nije. Oni nemaju skrivenih emocija ili podsmjeha", rekao je on i dodao da mu je drago i da edukativno djeluje na djecu.

Nailazio je, priča, na osude i nerazumjevanje ljudi koji ne slušaju taj žanr u muzici ili imaju neko svoje mišljenje o tome, ali takvi su jako rijetki.

Novim generacijama, u odnosu na vrijeme kada je Savić učio svirati saksofon, mnogo je lakše i da nabave instrument, kao osobu koja će im držati časove.

"Mislio sam da će puno više mladih ljudi svirati, imao sam čak i neke učenike koji su me pozvali da im držim časove, mada ja to inače ne praktikujem i na kraju svega toga mislim da niko nije prosvirao saksofon. Prosvirali su ga oni, ali nisu ostali, ne sviraju ga danas. Mislim da je to bilo nalet energije ili hir ili nešto što svi imamo u glavi, probati saksofon, harfu malo da prosviraju, da skaču sa padobranom i tako dalje, to malo egzotičnog sa stanovišta standardnog života", rekao je on.

Odgovor na pitanje kako zainteresovati mlade za ovaj instrument Savić nema.

"Mislim da nema dovoljno muzike u kojoj se koristi saksofon kao instrument da bi oni uopšte mogli da participiraju to, da izdvoje na televiziji, plakatu, fotografijama Youtubeu. Jednostavno nije toliko zastupljeno, pogotovo ne kod nas. Jednostavno ne znam odgovor na to pitanje. To je jako veliki problem ne samo za saksofon. Saksofon je 'ekstrem' i u mnogo razvijenijim društvima, ali pogotovo kod nas. Mislim da bi mlade trebalo obrazovati u svim vidovima umjetnosti da se malo okrenu ka tim kvalitetnim izražavanjima ljudi, a ne jeftinim materijalom koji im se servira. To je težak problem i mislim da svi moramo da se udružimo i pronađemo rješenje, ne samo slovo na papiru - nego stvarno sistem koji funkcioniše", rekao je on.

Protekle nedelje u Dječijem pozorištu Republike Srpske premijerno je izvedena predstava "Kočoperitis" za koju je muziku radio Albert Bojan Savić. U pitanju je tinejdžerska predstava, priča o pubertetu i problemima sa kojima se oni susreću u tom periodu života za koju je tekst napisala Ljubica Ostojić, a režiser je Goran Damjanac.

"Toliko smo zadovoljani i glumci i čitava postava i ja. Nikad nisam imao toliko snažan odaziv na svoje kompozicije, a ujedno je i prvi put da sam radio autorsku muziku u potpunosti", kazao je on.

Sa komponovanjem će nastaviti jer ga to raduje i voli to da radi pogotovo u pozorištu.

"Sigurno ćemo raditi još, šta će se desiti koji će to tekst biti u ovom trenutku ne znam, ali moja saradnja sa Goranom Damjancem je vrlo plodonosna i postali smo već uigran tim", dodao je on.