Ahmed Burić: Revnostan sam bilježnik stvari oko sebe
Radiosarajevo.ba
Promocija knjige poezije Posljednje suze nafte i krvi bosanskohercegovačkog književnika i novinara Ahmeda Burića, održana je u utorak, 16. marta 2010. godine u prostoru Art Depoa Ars Aevi, u 19.30 sati.
Nakon zbirke poezije Bog tranzicije koju je objavila izdavačka kuća V.B.Z. 2004. godine, kojom Burić započinje svoju književnu karijeru, isti izdavač se odlučio da objavi drugu knjigu pjesama, Posljednje suze nafte i krvi, autora koji više od dvije decenije kontinuirano piše za gotovo sve relevantne bosanskohercegovačke dnevne i sedmične listove.
Na poziv autora, u programu sarajevske promocije su učestvovali književnik i novinar Mile Stojić, pjesnik Hadžem Hajdarević, muzičar Damir Imamović i umjetnik Fikret Libovac.
Za RadioSarajevo, Ahmet Burić govori o životnom iskustvu i poeziji, trci za profitom i načinu na koji unutrašnji i vanjski svijet i iskustvo oblikuje umjetnika.
RadioSarajevo: Za vašu novu zbirku poezije predviđena je jedna malo drugačija promocija. Najavljeno je da će u njoj učestvovati Damir Imamović i kipar Fikret Libovac. Postoji li nešto što povezuje vaše poetike, iako pripadate različitim umjetnostima? Gdje je, zapravo, granica umjetničkog žanra?
Burić: Nikada nisam dijelio umjetnost prema žanru i stilu. Umjetnost je sve, i ništa. Fikret Libovac, Damir Imamović, Vi, ja, dijelimo isti svijet. Tako je sa svima ostalima. Ako sam svojom knjigom "dohvatio" bilo šta od njihove umjetnosti, ili nekoga takao u srce, to je za mene sasvim dovoljno. Granice žanra donekle postoje, granice umjetnosti... Hm, sumnjam. Uostalom, svi mi pokušavamo dosegnuti neki ideal. Tu granica, zapravo, i nema.
RadioSarajevo: U recenziji je rečeno kako pišete ironičnu poeziju o svijetu ispraznosti, kojem dominira novac i korporativni kapital. Mislite da je danas nemoguće pisati liriku koja se ne bi osvrtala na aktuelno propadanje ljudskoga duha, na ono što nas čeka poslije ratne traume?
Burić: Postoji veliki stih Czeslawa Milosza : "šta je poezija koja ne spašava narode i ljude, muzika iz djevojačkih soba." Nastojim se držati onoga što jesam, ili barem mislim da jesam, revnostan (laskam si malo) bilježnik stvari koje vidim oko sebe. Ne bih mogao biti propagandist, a ironiju koju spominjete koristim kao sredstvo. Smisao za humor je osnovni pokretač moga pisanja, i on je, najčešće, pisanje i mišljenje o samome sebi. Ako neko to čita kao ironiju, u redu je, ali to je prvenstveno autoironija. O svijetu i o samome sebi.
RadioSarajevo: Kome se obraćate svojom zbirkom poezije? Imate li ciljanu publiku, ko je Vaš zamišljeni idealni čitatelj?
Burić: Obraćam se Svakome ko dijeli iskustvo čitanja kao jedno od najuzbudljivijih koja se čovjeku mogu dogoditi. Ciljanu publiku nemam, nemam ni idealnog čitaoca. Volim dijeliti, zato, valjda, tako rijetko i objavljujem. Pisanje, pogotovo poezije, je intimna stvar, ali slagao bih ako bih kazao da mi ne imponira kad neko pročita moju pjesmu.
RadioSarajevo: Koliko je vaše životno i novinarsko iskustvo utjecalo na vaš pjesnički profil, i na koji način?
Burić: Ako ćemo iskreno, a vidim da hoćemo, jer su i pitanja i odgovori takvi, novinarstvo me je naučilo većini stvari koje znam. Ali, postoji i druga strana: ne znam ko je prije nastao u meni, pjesnik ili novinar, ali mislim da im je tu dosta komotno. Neka tako i ostane. A, bez životnog iskustva nema ništa. Bilo bi egoistično reći da sam sve što znam naučio od samog sebe, ali na kraju ispadne tako. Ali, prvo dolaze pitanja, pa onda odgovori. Da nije bilo Vas, ne bi bilo ni ovoga intervjua. Ja ću se nastojati držati takvog načina mišljenja stvari i u budućnosti.
RadioSarajevo: Možete li pokušati objasniti simboliku naslova zbirke?
Burić: Živimo u svijetu u kojem je trka za profitom – sve. Meni to, nekako, smeta. "Posljednje suze nafte i krvi", u tom su smislu više jecaj, nego logički poredak stvari. Kad bi naslov bio logički bilo ispravan zvao bi se, možda, "Posljednje suze za naftom zbog koje se proliva krv", ali to je, priznaćete, nezgrapan naslov za knjigu, pogotovo, poezije. S druge strane, knjiga je mogla imati u naslovu neku odrednicu tipa "sarajevski", "ljubljanski","pariški", ali mislim da to ne bi bilo intelektualno pošteno. Stih hoće slobodu, a sloboda je, ipak, najveće postignuće ljudskog duha.
dijala, radiosarajevo.ba
Nakon zbirke poezije Bog tranzicije koju je objavila izdavačka kuća V.B.Z. 2004. godine, kojom Burić započinje svoju književnu karijeru, isti izdavač se odlučio da objavi drugu knjigu pjesama, Posljednje suze nafte i krvi, autora koji više od dvije decenije kontinuirano piše za gotovo sve relevantne bosanskohercegovačke dnevne i sedmične listove.
Na poziv autora, u programu sarajevske promocije su učestvovali književnik i novinar Mile Stojić, pjesnik Hadžem Hajdarević, muzičar Damir Imamović i umjetnik Fikret Libovac.
Za RadioSarajevo, Ahmet Burić govori o životnom iskustvu i poeziji, trci za profitom i načinu na koji unutrašnji i vanjski svijet i iskustvo oblikuje umjetnika.
RadioSarajevo: Za vašu novu zbirku poezije predviđena je jedna malo drugačija promocija. Najavljeno je da će u njoj učestvovati Damir Imamović i kipar Fikret Libovac. Postoji li nešto što povezuje vaše poetike, iako pripadate različitim umjetnostima? Gdje je, zapravo, granica umjetničkog žanra?
Burić: Nikada nisam dijelio umjetnost prema žanru i stilu. Umjetnost je sve, i ništa. Fikret Libovac, Damir Imamović, Vi, ja, dijelimo isti svijet. Tako je sa svima ostalima. Ako sam svojom knjigom "dohvatio" bilo šta od njihove umjetnosti, ili nekoga takao u srce, to je za mene sasvim dovoljno. Granice žanra donekle postoje, granice umjetnosti... Hm, sumnjam. Uostalom, svi mi pokušavamo dosegnuti neki ideal. Tu granica, zapravo, i nema.
RadioSarajevo: U recenziji je rečeno kako pišete ironičnu poeziju o svijetu ispraznosti, kojem dominira novac i korporativni kapital. Mislite da je danas nemoguće pisati liriku koja se ne bi osvrtala na aktuelno propadanje ljudskoga duha, na ono što nas čeka poslije ratne traume?
Burić: Postoji veliki stih Czeslawa Milosza : "šta je poezija koja ne spašava narode i ljude, muzika iz djevojačkih soba." Nastojim se držati onoga što jesam, ili barem mislim da jesam, revnostan (laskam si malo) bilježnik stvari koje vidim oko sebe. Ne bih mogao biti propagandist, a ironiju koju spominjete koristim kao sredstvo. Smisao za humor je osnovni pokretač moga pisanja, i on je, najčešće, pisanje i mišljenje o samome sebi. Ako neko to čita kao ironiju, u redu je, ali to je prvenstveno autoironija. O svijetu i o samome sebi.
RadioSarajevo: Kome se obraćate svojom zbirkom poezije? Imate li ciljanu publiku, ko je Vaš zamišljeni idealni čitatelj?
Burić: Obraćam se Svakome ko dijeli iskustvo čitanja kao jedno od najuzbudljivijih koja se čovjeku mogu dogoditi. Ciljanu publiku nemam, nemam ni idealnog čitaoca. Volim dijeliti, zato, valjda, tako rijetko i objavljujem. Pisanje, pogotovo poezije, je intimna stvar, ali slagao bih ako bih kazao da mi ne imponira kad neko pročita moju pjesmu.
RadioSarajevo: Koliko je vaše životno i novinarsko iskustvo utjecalo na vaš pjesnički profil, i na koji način?
Burić: Ako ćemo iskreno, a vidim da hoćemo, jer su i pitanja i odgovori takvi, novinarstvo me je naučilo većini stvari koje znam. Ali, postoji i druga strana: ne znam ko je prije nastao u meni, pjesnik ili novinar, ali mislim da im je tu dosta komotno. Neka tako i ostane. A, bez životnog iskustva nema ništa. Bilo bi egoistično reći da sam sve što znam naučio od samog sebe, ali na kraju ispadne tako. Ali, prvo dolaze pitanja, pa onda odgovori. Da nije bilo Vas, ne bi bilo ni ovoga intervjua. Ja ću se nastojati držati takvog načina mišljenja stvari i u budućnosti.
RadioSarajevo: Možete li pokušati objasniti simboliku naslova zbirke?
Burić: Živimo u svijetu u kojem je trka za profitom – sve. Meni to, nekako, smeta. "Posljednje suze nafte i krvi", u tom su smislu više jecaj, nego logički poredak stvari. Kad bi naslov bio logički bilo ispravan zvao bi se, možda, "Posljednje suze za naftom zbog koje se proliva krv", ali to je, priznaćete, nezgrapan naslov za knjigu, pogotovo, poezije. S druge strane, knjiga je mogla imati u naslovu neku odrednicu tipa "sarajevski", "ljubljanski","pariški", ali mislim da to ne bi bilo intelektualno pošteno. Stih hoće slobodu, a sloboda je, ipak, najveće postignuće ljudskog duha.
dijala, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.