Umjetnici bi u regiji trebali stvoriti svoje tržište bez političkih granica

Partnerstvo između umjetnosti i biznisa, te stvaranje regionalnog tržišta kulture, tema je članka čiji dio prenosimo u našoj rubrici 'Šta drugi pišu' s portala Artbizmag.com

Piše: Tomo Peršuh, Director Branimir Slokar Academy

Među sličnostima u državama balkanske regije, koje nisu samo produkt povijesti već i sadašnjosti, su:

• neuređeno poresko zakonodavstvo za donatorstva i sponzorstva,
• pomanjkanje mecena,
• pomanjkanje bogatih porodica koje bi tradicionalno podržavale umjetnike i umjetnost,
• veliki broj najboljih lokalnih kompanija je u vlasti internacionalnih korporacija,
• mala tržišta,
• slaba infrastruktura.

U drugim evropskim državama toga nema toliko, odnosno nije tako gorući problem.

Jedan od najvećih problema je i u tome da države nemaju jasnu viziju razvoja kulturne politike i za nju osigurana finansijska sredstva. Na žalost kultura je još uvijek pojmovana kao nešto sporedno, nešto što samo nepovratno troši. Pozitivni učinci umjetnosti se rijetko predstavljaju u materijalnim valutama iako je, recimo, kulturni turizam u Evropi u 2014. godini dostigao 40% svih turističkih prihoda. U našoj regiji je kutlruni turizam mrtvo slovo na papiru. A on je samo jedan od primjera pozitivnih privrednih efekata umjetnosti u društvu.

U regiji bivše Jugoslavije su umjetnici, nakon raspada uzrokovanog ratom, suočeni sa rascjepkanim, odnosno manjim tržištem koje bi od sada trebalo zadovoljiti i omogućiti djelovanje u manjim ćelijama, na manjem području novih država i u okviru definiranih granica te se nikako ne porediti sa bivšim, mnogo većim tržištem. Ta otežavajuća okolnost je uticala na razvoj novog tržišta pa i na nazadovanje umjetnosti kao takve. Biti sam sebi dovoljan u umjetnosti i među umjetnicima, kao i netržišno ponašanje umjetnika, ima za posljedicu da smo mali i nekonkurentni. Netržišni pristup ovdje označava prije svega nedovoljnu svijest da kvalitet mora biti nesporno na prvom mjestu i da se on prodaje, odnosno da on predstavlja vezu između umjetnika, umjetnosti i korisnika – slušaoca ili gledaoca. Umjetnici moraju biti svjesni da je svijet danas globalan i da je ponuda, bez obzira na životni prostor, mnogo te da su izvornost, koncept i kvalitet najvažniji faktori i tu regija ima potencijal.

Različitiost među umjetnicima mora motivirati i nadahnjiivati. U našoj je regiji dobro upravo to da osjećamo nekakvu naklonjenost i emotivnu povezanost. Naravno, tu je i mnogo različitosti i trebamo ih znati produktivno iskoristiti.

Zbog svih tih zajedničkih problema u regiji čini mi se pametnim, po ugledu na sport, udruživati se i raditi na ujedinjenju (kulturnog) tržišta. Recimo, kao košarka, koja ima ABA ligu, odnosno, kao hokej koji je povezan u EBEL ligu.

Ovdje je, naravno, važan i stav korporacija kao potencijalnih partnera koje u našoj regiji svoje područje djelovanja uglavnom razumiju kao zajedničko tržište i sve se više događa da i od umjetničkih projekata očekuju djelovanje i prisutnost na cijelom tržištu koje je važno za kompaniju. Zato i umjetnik nužno mora biti prisutan na čitavom tržištu.

Sponzorstvo, kao takvo, još uvijek funkcionira više u sportu nego u umjetnosti. Smatram da moramo početi raditi na partnerstvu između umjetnosti i privrede, a ne samo sponzorstvu. Partnerstvo je novonastajući oblik povezivanja u kojem se moramo i jedni i drugi naučiti da hodamo zajedno, ruku pod ruku.

Marketinške agencije će ubuduće imati jednu od najvažnijih uloga u partnerstvu između umjetnosti i biznisa. Agencije moraju preuzeti ulogu “matchmakera”, samo tako umjetnici i poslovni ljudi neće odlaziti na ugovorene sastanke na slijepo.

Partnerstvo koje je planirano na duži rok daje dublje i evidentnije rezultate, partnerski odnos može suštinski uticati na društveni ustroj, na plodno i efektivno odrastanje više generacija itd.

Vjerujem da će umjetnici u regiji stvoriti svoje tržište bez političkih granica.