Umjetnica i majka Iman Gavrankapetanović vizualima govori o roditeljstvu

Sarajevska umjetnica Iman Gavrankapetanović osmislila je seriju vizuala kroz koje na originalan način promišlja i vizualnim jezikom komentira odgoj djece u današnje vrijeme. 

Mnogi roditelji prepoznat će makar neku od scena prikazanih na njenim ilustracijama. Odgajanje djece nikada nije bilo lako. Ali čini se da se mnogi roditelji danas teško nose sa izazovima savremenog svijeta. umjetnica Iman Gavrankapetanović o ovome govori u razgovoru za Radiosarajevo.ba  

"Seriju ilustracija bih opisala kao vaspitanje djece u savremenom društvu. Kada sam postala majka, odgajajući svog sina postala sam svjesna poteškoća s kojim se susreću roditelji odgajajući dijete u današnje vrijeme. Prije svega neizbjezna brzina tehnološkog razvoja i digitalizacija u simbiozi sa ostacima patrijarhalnog odgoja, nedostatak empatije i neobična porodična struktura doveli su do mog propitivanja onoga šta se desava i na koji naćin to utiče na našu djecu.

Čini se da su djeca danas pod stalnim nadzorom roditelja, plaćaju se kontrolisani prostori u kojima se oni igraju, dok sa druge strane imaju potpuno otvoren virtualni prostor putem tableta i mobitela nad kojim je gotovo nemoguće imati potpunu kontrolu uz najbolje moguće namjere. Znaći postoje oprečne stvarnosti.

Smatram da je bitno naći balans i kao roditelj podstaći kritičku misao kod djeteta. Moramo takodjer pomoci i sami sebi. Veliki teret se stavlja i na nas kao roditelje, jer u najboljoj mogućoj namjeri da edukujemo i vaspitamo svoju djecu mi neminovno koristimo svoje slobodno vrijeme na njihove aktivnosti i ne ostavljamo mogućnost da se sami nadograđujemo. Današnje vrijeme za svakoga je veliki izazov. Također, na sve se obraća pažnja i pokušava se dijagnosticirati.

Znatiželjna djeca danas po nekima imaju hiperaktivni poremećaj, ili ukoliko su stidljiva ona su hipersenzitivna. Previše animiranja putem igrica, igračaka ili događaja djecu potpuno dekoncentriše i uvijek su razdražljiva. Produbljuje se i osjećaj egzistencijalne usamljenosti", kaže umjetnica.

Na pitanje da li je njena namjera bila da ljudskim figurama bez crti lica dočara nedostatak karaktera i ljudskosti, umjetnica odgovara: 

"Prije svega hvala Vam što ste uočili te specifičnosti. Nedostatak crta lica jeste ujedino i odsustvo osobnosti ili ličnosti , ali i usmjeravanje fokusa promatrača na samu radnju i misao koja stoji iza nje. U mom radu karakter nije bitan, karakter je promatrač koji razmišlja o mom djelu.

U nastavku, umjetnica komentira svoje ilustracije. 

Roditelji na igralištu okružuju djecu u bezbrižnoj igri. Oni ih fotografisu, koriste telefon, upliću se u njihove aktivnosti ili ih promatraju. Željela sam prikazati klaustrofobičnu situaciju u kojoj se nalaze djeca u naizgled bezbrižnoj igri:

Dijete sjedi kod psihologa. Sve češće roditelji vode djecu psihologu, zbog zabrinutosti za njihovo mentalno zdravlje i nemogućnosti da im pomognu kao roditelji. Nekada odlazak kod psihologa ima potpuno opravdan razlog, dok je većinom on substitucija za prijatelja ili roditeljsku pažnju:

Nekada čudovišta kojih su se djeca bojala postala su njihove plišane igracke. Ova ilustracija predstavlja kontradiktornosti današnjeg vremena:

Pokušavala sam prikazati ambicije roditelja kroz djecu, bilo putem sporta ili škole:

Prekomjerna količina igracaka ili slatkiša dovodi do patoloških stanja u kojima se djeca guše i nemaju nešto čemu se iskreno i strpljivo raduju. Potrebno je naći balans:

Danas pokušavamo djecu da zabavimo mobitelima ili tabletima dok jedu, nažalost to stvara zbunjenost i nemogućnost da djeca imaju mir i samostalno obavljaju svoje osnovne potrebe.

Djeca su u kontrolisanim uslovima, u ovom slučaju na povocu. Strah roditelja da puste djecu da trčkaraju je sigurno opravdan u određenim situacijama ali nekada on prevladava i produbljuje taj strah:

Svi pokloni pričinjavaju trenutna zadovoljstva koja se ubrzo zaboravljaju uzimanjem tableta: