Sabit Hrustić: U porodičnoj historiji prošlost nije sačuvana kao uredna arhiva

Agić, Jasmin: "Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena", Buybook, Sarajevo, 2024.

Josip Broz Tito nalazi se u naslovu novog romana Jasmina Agića, ali se njegov najvažniji lik možda zove Zineta. Ta naizgled neobična zamjena težišta otkriva šta je u romanu Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena književno najzanimljivije. Agić počinje pričom o jednom čovjeku i njegovom političkom idolu, a završava pričom o ljubavi koju taj čovjek nije znao iskazati. Između ta dva pola nastaje porodična hronika u kojoj se historija ne posmatra iz državnih kabineta nego iz bosanske avlije.

Piše: Sabit Hrustić

Pripovjedač romana, Sulejmenov unuk i prepoznatljivi autorov alter ego, pokušava rekonstruirati djedov život, njegov odlazak u partizane i gotovo bezuslovnu odanost Josipu Brozu. Taj poduhvat od početka je opterećen nepouzdanošću porodičnog pamćenja. Djed je tvrdio da je tokom rata dva puta slušao Tita, ali nikada nije mogao uvjerljivo opisati okolnosti tih susreta. Ostao je tek jedan detalj koji je uporno ponavljao: Tito je nosio šubaru. Je li Sulejmen zaista vidio Maršala, je li njegove govore pročitao u ratnom materijalu ili je od više različitih uspomena naknadno načinio jednu, nije moguće pouzdano utvrditi.

Upravo iz te praznine nastaje roman. Ondje gdje prestaje porodično svjedočenje počinje književna imaginacija.

Agićev pripovjedač ponaša se poput istražitelja koji unaprijed zna da slučaj neće riješiti. On prikuplja tragove, sluša porodične priče i pokušava odvojiti činjenice od legendi, ali istovremeno proizvodi nove prizore i pripisuje djedu misli koje nije mogao poznavati. Umjesto da prikrije takav postupak, roman ga otvoreno pokazuje. Pripovjedač najprije samouvjereno oblikuje neku scenu iz prošlosti, a onda je potkopava podatkom koji pokazuje da se ona nije mogla dogoditi upravo tako.

Ko je Zineta?

Ta igra nije puko postmodernističko dokazivanje da je svaka istina nedostižna. Ona govori nešto konkretnije o porodičnom pamćenju: porodice ne čuvaju prošlost u obliku uredne arhive. One je nasljeđuju kroz ponovljene rečenice, prešućene sukobe, fotografije, anegdote i priče koje vremenom postanu uvjerljivije od stvarnih događaja. Čovjek može zaboraviti gdje je nešto čuo, ali čitav život pamtiti kako se tada osjećao.

Sulejmenov odnos prema Titu zato je istovremeno politički, emocionalan i gotovo religijski. U ratu je pronašao vođu, a u socijalističkom projektu obećanje da će poslije siromaštva, nepravde i fašističkog nasilja biti izgrađen bolji svijet. Njegova odanost nije proizašla iz pažljivog proučavanja marksizma. Ona je bila životni odgovor običnog čovjeka koji je prepoznao zlo i odlučio da mu se suprotstavi.

Poslije rata Sulejmen svaki politički sukob svodi na odnos prema Maršalu. Za njega su politički krivci oni koji su se "okrenuli od Tita", dok je odanost vođi dokaz moralne ispravnosti. U takvoj slici jasno se prepoznaje mehanizam kulta ličnosti, ali i zahvalnost generacije kojoj je socijalizam donio obrazovanje, društvenu pokretljivost i uvjerenje da njena djeca mogu živjeti bolje od roditelja.

Agić tom iskustvu pristupa s neskrivenom naklonošću. Njegov roman ne učestvuje u savremenoj nacionalističkoj demonizaciji Narodnooslobodilačke borbe i Jugoslavije. Tito je prikazan kao antifašistički vođa i simbol modernizacije, društvene solidarnosti i političke emancipacije. To je ujedno i osjetljivo mjesto knjige. Naklonost porodičnom mitu povremeno prijeti da suzi kritičku udaljenost prema historijskom Titu i autoritarnim stranama jugoslavenskog sistema.

Roman, međutim, pokušava izbjeći hagiografiju humorom i groteskom. Maršal se spušta sa spomenika i ulazi u prostor ljudske tjelesnosti. U jednom od najupečatljivijih izmaštanih susreta Tito i Sulejmen peru noge u potoku, a veliki državnik žali se na kurje oči. Takva slika ne poništava njegov historijski značaj, ali mu oduzima nedodirljivost. Pred Sulejmenom više nije bronzana figura nego umoran čovjek s bolnim stopalima.

U toj sceni vidi se osnovna vrijednost Agićevog postupka. Velika historija može se razumjeti tek kada se vrati ljudskom tijelu i svakodnevnom životu. Rat tada nije niz datuma nego glad, bolest, strah i iscrpljenost; politička sloboda nije samo parola nego nada da će se čovjek vratiti kući, oženiti ženu koju voli i školovati svoju djecu.

Tu počinje i najvažnije pomjeranje u romanu. Iza Sulejmenove fascinacije Titom postepeno se pojavljuje Zineta. Ona nije samo supruga koja čeka partizana da se vrati iz rata. Predstavljena je kao žena koja odbacuje feredžu i učestvuje u partizanskom pokretu, ali u porodičnom predanju ipak ostaje u sjeni muških junaka. Dok Sulejmen govori o Titu, revoluciji i državi, njegov odnos prema Zineti uglavnom postoji u tišini.

Pripovjedač zato pokušava ispraviti nepravdu koju djed nije znao ispraviti za života. Uviđa da pismo ljubavi i zahvalnosti, koje bi Sulejmen simbolički mogao uputiti Titu, zapravo pripada Zineti. Sloboda koju je djed tražio u revoluciji za njega je u najdubljem smislu značila mogućnost zajedničkog života sa ženom koju voli. Tito je bio lice te slobode, ali Zineta je bila njen pravi sadržaj.

Ovakav obrat daje romanu emocionalnu dubinu koja nadilazi raspravu o Jugoslaviji. Istovremeno ostavlja otvoreno pitanje dobiva li Zineta zaista vlastiti glas ili je ponovo oblikuju muškarci: prvo šutljivi suprug, a potom unuk koji pokušava objasniti njenu ulogu. Njeno potiskivanje može se čitati kao svjesna slika načina na koji su žene nestajale iz velikih historijskih narativa, ali i kao granica samoga romana.

Naslov knjige duhovito upućuje na Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića i istoimeni film Bate Čengića. Ta veza nije slučajna. I Agić posmatra historiju odozdo, iz perspektive porodice čiji su članovi istovremeno učesnici velikih događaja i njihovi zbunjeni tumači. Razlika je u tonu: ironiju ovdje ne prati potpuni poraz ideje revolucije. Ispod humora ostaje uvjerenje da su antifašizam, solidarnost i društvena jednakost vrijednosti koje vrijedi braniti.

Čovjek iz bosanskog sela

Zato jugonostalgija ovog romana nije samo sentimentalna čežnja za mrtvom državom. Ona je i presuda sadašnjosti. Prošlost izgleda pravednije jer savremena Bosna i Hercegovina nije ispunila obećanja slobode i jednakosti. Ipak, upravo tu recenzent mora zadržati kritičku rezervu: poređenje idealiziranih vrijednosti prošlog sistema sa najgorim posljedicama sadašnjeg može proizvesti unaprijed očekivan rezultat. Roman je uvjerljiviji kada govori kroz Sulejmenovu sudbinu nego kada njegovu životnu priču pretvara u opći politički zaključak.

Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena zbog toga je ponajmanje knjiga koja će presuditi kakav je Tito "zaista bio". Njeno važnije pitanje glasi: šta je Tito značio ljudima poput Sulejmena? Za njega Maršal nije bio samo državnik. Bio je ime za vjerovanje da se historija može promijeniti i da siromašan čovjek iz bosanskog sela može postati ravnopravan učesnik novog društva.

Agićev roman pokazuje i koliko takva vjerovanja nadžive države koje su ih proizvele. Jugoslavije više nema, Sulejmen i Zineta pripadaju prošlosti, a porodična sjećanja raspadaju se na nepouzdane fragmente. Književnost ih ne može vratiti u život niti utvrditi potpunu istinu. Može, međutim, sačuvati njihovu ljudsku mjeru.

Na kraju se zato otkriva da je Tito samo najvidljivije ime u naslovu mnogo intimnije priče. Iza njega stoje djed koji nije znao govoriti o osjećanjima, žena čija je uloga ostala nedovoljno priznata i unuk koji od njihovih šutnji pokušava napraviti književnost. Upravo u toj napetosti između političkog mita i neizgovorene ljubavi nalazi se najveća vrijednost Agićevog romana.