Teatarska kritika MESS-a: 'Uhvati zeca' - Iz poštovanja prema romanu

Festivalskom premijerom Uhvati zeca prema romanu Lane Bastašić, u režiji Lajle Kaikčije a u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene MESS u nedjelju, 13. oktobra zatvoreno je 64. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Lamija Milišić.

Sinoć je u Narodnom pozorištu u Sarajevu zaključen program 64. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, i to premijerom predstave Uhvati zeca, nastaloj prema istoimenom, višestruko nagrađivanom romanu Lane Bastašić i u režiji Lajle Kaikčije.

Roman Uhvati zeca je napisan kao sekvenca sjećanja u narativu zatvorenom u samog sebe. Roman počinje drugom polovinom rečenice "da počnemo ispočetka", a skončava njenom prvom polovinom "Rekle su mi: samo sam htjela". Pored raznih estetskih indikacija ovog postupka, možemo reći da je dramaturginja Nedžma Čizmo prepoznala jedan ključni aspekt kao vodilju u adaptaciji romana: Uhvati zeca počiva na začaranom krugu sjećanja, na vječnom narativu o prijateljstvu dviju žena, te na, moglo bi se reći, zečijoj rupi u koju upadamo i iz koje izlazimo samo da bismo ponovno ušli u tu "zemlju čuda".

Predstava Uhvati zeca jeste osjetljiva na ovu ideju, mada ne u punom potencijalu. Taj motiv "kružnog sjećanja" u scenografiji Sabine Trnke jeste izražen predimenzioniranim, jarkocrvenim drvenim stolicama i stolom sačinjenim od više manjih stolova. Naime, stolice su različitih visina, poredane od viših ka nižim, a i sam sto ima dvije vrlo visoke i naspram njih dvije niske noge. Ovako "nakrivljenom"sofrom, scenografija sasvim blago podsjeća na "ludu čajanku" s kojom se susreće Alisa Lewisa Carrolla – originalna tragačica za zecom. Ova referenca ipak nije podržana nekim očitim poveznicama u toku predstave, ali je scenografija svakako efektna u dometu čestog rastavljanja i sastavljanja tih jarkocrvenih komada, poput opetovane rekompozicije komada sjećanja protagonistkinje, odrasle Sare (Vedrana Božinović).  

Taj motiv kruženja uspomena je dodatno u dramaturškom smislu riješen pomnim odabirom Sarinih sjećanja u romanu, te još važnije njihovim dobro ustrojenim redoslijedom, tako da se likovi uvode u teatarsku radnju s gradacijom konteksta njihove važnosti za priču. Čizmo i Kaikčija su uspjele ostvariti kompaktnu poetiku, istovremeno poštujući aspekt poetike romana u vidu skokova između prošlosti i sadašnjosti, te istaknuvši nekoliko sjećanja koja su objekt Sarine opsesije, posebno sjećanja na Armina (Mak Čengić) pod beharom.

Ovim dramaturškim rješenjem se razvila poetika predstave koja u velikoj mjeri prati roman, no nailazi na ograničenja kada pomenuti "začarani krug sjećanja" gubi na intenzitetu. To se dešava uslijed odluke da likovi konzistentno elaborativno govore o svojim sjećanjima. Glumački izraz Vedrane Božinović je usmjeren na prepričavanje i time ponovno proživljavanje događaja iz prošlosti prema kojima nismo sigurni da li osjeća nostalgiju, sjetu ili nešto treće – mada se većinu vremena njena Sara doima bojažljivo distanciranom prema prošlosti. Ipak, ta ambivalentnost izraza je sukladna temi predstave pridavanja smisla ličnim sjećanjima, narativiziranja istih, i čak je mogla biti intenzivnija pa bismo tako postali svjesniji da je sve što vidimo na sceni njena pripovijest, stvarnost kako je se ona sjeća, njena zečija rupa.

Nadalje, Sarin strah od prelomnog događaja njenog odnosa s Lejlom (Amra Kapidžić), njihove svađe na moru, taj strah koji se u romanu iskazuje opetovanim spominjanjem i izbjegavanjem  priče o istom sve do pred kraj romana – u predstavi nije istaknut. Štaviše, održan je u istoj ravni s ostalim sjećanjima (osim posljednjeg u galeriji, te onog pod beharom. U tom aspektu postaje još očitiji onaj elaborativni ton svih uprizorenih sjećanja, sva postaju jednako (ne)traumatična. Izvedba glumica koje tumače mladu Lejlu (Una Kostić) i mladu Saru (Ana-Marija Tomić) u ovom slučaju je do tog trenutka u predstavi obilježena već razvijenom dinamikom ovog glumačkog para, mada su njihova tumačenja Lejle i Sare kao malih djevojčica i kao djevojaka na fakultetu nedovoljno međusobno nijansirana pa, iako se radi o istim likovima u različitim periodima života, između uprizorenih sjećanja tragovi tog života ponekad izostaju. Ipak, njihov zrcalni glumački par, u izvedbi Vedrane Božinović i Amre Kapidžić, sa sigurnošću učvršćuje tkivo glumačkog ansambla pa Sara i Lejla, ovako ponaosob udvojene na prošlost i sadašnjost, čine teatarske likove dosljedne režiserske vizije. Na tom tragu vrijedi spomenuti i temu muško-ženskih odnosa, uspješno izraženu dinamikom čak šest likova koje vrsno glumi Dino Bajrović, a koji redom predstavljaju sliku i posredan komentar ne toliko na ličnu povijest života Sare i Lejle, već upravo na kolektivnu prošlost njihove domovine, rastrganu između nostalgije (Ranko Šipka, narodnooslobodilački heroj-spomenik u Banjaluci) i karikature (gospođa Knežević). Predstava utoliko uspijeva iznijeti ideju raspada društva oslikanu u raspadu prijateljstva.

Na koncu, dolazimo, ili pak pokušavamo uhvatiti, sam motiv zeca. Slično kao što je slučaj s uspomenom na svađu na moru, tako se i uspomene na Zekana spominju svega nekoliko puta. Učinak toga je slabljenje značenja posljednje scene u galeriji. Zec se kao simbol uzaludnog, ali opet nadom ispunjenog cilja mogao istaknuti u predstavi čak više nego što je to u romanu, bivati objektom opsesije junakinja i čak ići do granice dekonstrukcije ostalih uspomena radi uspomene na sebe. Ipak, taj motiv vječne, začarane potrage ostaje jasan u predstavi, iznijet idejom junakinja u stalnom pokretu, u stalnoj borbi bez predaje – što čini snagu poruke ove predstave.