Teatarska kritika MESS-a: 'Malograđanska svadba' - Mi, sitne duše

Predstava Malograđanska svadba rađena prema tekstu Bertolta Brechta u režiji Paola Magelija izvedena je u srijedu, 9. oktobra u Kamernom teatru 55.

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Lamija Milišić.

Da li je "malograđanština" danas politički korektan pojam? Mogući odgovor izgovara lik Bertolta Brechta usred Malograđanske svadbe, vičući "Bezazlena riječ je glupa!" – a upravo nas ova predstava Kamernog teatra 55 i Scene MESS, u režiji Paola Magellija, održana šeste noći 64. MESS-a, upućuje na sav kič tog zavodljivo bezazlenog, korektnog života.

Na prošlogodišnjem MESS-u smo imali priliku gledati Magellijevog Ivanova, a ove godine režiser nam u znatno drugačijem, kamernom izdanju donosi Brechtovu Malograđansku svadbu popraćenu ujedinjenim, zvonkim smijehom publike u teatru i dokazuje tom spontanom reakcijom da je smijeh uistinu i neizostavno čin agresivnosti. 

Početni prizori, ostvareni u statičnosti likova i scenografije (Mirna Ler), posvećeni su toj okoštalosti ljudi opsjednutih kratkovidim, ličnim interesima, ljudi koji žive prizor života, jedan idiličan život s prizorom. Njihova dobro uštimana svadba na teatarskoj sceni se vizualno doima poput ikone, savršeno simetrične tapiserije koja potom počinje pucati po šavovima, dok se osmijesi zvanica pretaču u grimase. Glumački ansambl zajednički iznosi taj "smijeh pod vješalima", izvitoperen u kolektivnom neznanju njihovih likova što ih na koncu publici čini tako neodoljivo komičnim.

Progresija karaktera likova ove predstave dijelom je odražena u postepenom raspadanju dijelova scenografije, odnosno namještaja koji doslovno stoji "na klimavim nogama", a svadbeni obred trijumfuje na ovom tragu u sceni u kojoj se raspala sofra pronosi duž pozornice kao mrtvački sanduk. Nadalje, ta progresija je obesmišljena općim stavom likova da svako do njih "zna šta radi" sa svojim životom i "nikad sebi ne bi dopustio" (iznebuha proglašene sramnim) postupke ostalih likova.

Drugim riječima, svaki od dijaloga u ovoj predstavi izveden je prema istovjetnom metodu: likovi nerijetko povezani porodičnom ili srodnom traumom istu ispoljavaju posredno, bijesnim ispadima možda iskrene boli, ali koja namjerno ne izaziva sućut publike. Tomu je slučaj jer se dijalozi razrješavaju ogoljavanjem namjera likova niskih strasti, likova koji u biti ne znaju šta žele, stoga bivaju ne samo latentno apsurdni i komični, već i nikako vrijedni tog oprosta jer "ne znaju šta rade".

Nada u ljudskost je time smiješna nada. Nijedna spontana reakcija ne dovodi do iskrenosti, jer akteri nemaju skrivene motive, sve što rade je iz trenutačnog interesa. Ako smo i poraženi susretom s boli koju si likovi međusobno nanose, na koncu vidimo koliko se savršeno razumiju tim jezikom međusobnog vrijeđanja.

Ta odanost trenutačnom interesu, odanost sadašnjosti koja poništava pomenute traume na koje akteri više ne nisu ni dostojni da budu osjetljivi – u izvedbi glumačkog ansambla ove predstave efektno je izražena agresivnim ispadima koji poput lovaca rapidno mijenjaju svoje mete, dakle govornom radnjom koju i tijelo prati u vidu pohlepnih pokreta koji vrebaju svaku novu žrtvu. Sve na pozornici je "na klimavim nogama", ali nekako ipak ostaje žilavo, tako pohlepno, tako ljudsko što Malograđanska svadba pravovremeno prepoznaje i iznosi.

Ta nataložena agresivnost u značajnom volumenu buja izvan granica scene pa uslijed njene invazije publici izgleda ne preostaje ništa drugo do u odbranu sebe – smijati se. A šta nam je zapravo smiješno? To što se osjećamo boljim ljudima od onih na sceni? Nije li takvo rezonovanje upravo – malograđansko?