Srebreničanka Esnefa Smajlović-Muhić: Suze u očima babe Omera još uvijek me prate

U Srebrenici je prije 27 godina ubijeno 8.327 Bošnjaka. Mnoge majke ostale su bez sinova, muževa, a djeca bez svojih očeva, deda, braće...

Istinu mogu ispričati samo oni koji su preživjeli genocid, vidjeli sva zlodjela koja su činjena na ovim područjima. Te osobe, uprkos bolu zbog gubitka najmilijih, skupe snagu da pričaju, da kažu istinu, bez koje nema budućnosti.

Esnefa Smajlović-Muhić je na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu imala 19 godina. Dešavanja kojima je svjedočila na nju su ostavila veliki trag, a kako se zlo više nikada ne bi ponovila ona o njemu piše. Autor je knjiga "Život prije i poslije Srebrenice" i "Majka Hatidža".

Priče srebreničkih majki kao opomena

U intervjuu za Anadolu Agency Smajlović-Muhić govori ne samo o ličnom bolu i gubitku, nego i o patnjama, suzama i bolu majki koje su ostale same nakon srebreničkog genocida. S njima je podijelila bol, otvorile su joj dušu, a njihove priče ostat će kao trajna opomena.

"U genocidu je ubijen moj dedo Osman, njegovi sinovi Omer i Jusuf, unuci Samedin i Fahrudin, dedina braća Atif i Abid, dedini bratići Mešan, Smajo, Halid,Mustafa, Senahid, dedini amiđići, sestrići, moje dajdže, dajdžići, tetići i tako redom… Moj babo Omer pronađen je na području Jelaha, općina Bratunac. Ukopan je u septembru 2003. godine u trećoj po redu dženazi. Najstarije sam dijete u mojoj porodici Smajlović od oca Omere i majke Šahe. Najstarije sam unuče dede Osmana i nene Đule. Nažalost ni jedno od njih nisu među živima, ali su ostavili neizbrisiv trag i divna sjećanja koja me vežu za moje djetinjstvo", ispričala je Smajlović-Muhić.

Prisjetila se svog prijeratno djetinjstva tokom kojeg je odrastala u skromnoj, bošnjačkoj radničkoj porodici. Otac Omer radio je i poslove u slobodno vrijeme kako bi porodici obezbjedio sve potrebno u životu.

"Ništa nam nije falilo imali smo i više nego što nam je bilo potrebno. Moj dobri, voljeni, plemeniti otac bio je veoma važna figura i uloga u mom životu. Ljubav, pažnja, poštovanje kojom sam se napajala u djetinjstvu i mladalačkim danima još uvijek su snaga koja je potrebna za životne korake i mjesto na ovom svijetu. Svaka generacija ima iskustva i iskušenja. Pripadam generaciji koja je početkom agresije tek trebala da započne da realizuje svoje mladalačke snove. Mnogi životi mojih rođaka, komšija, prijatelja, školskih drugova nasilno su prekinuti", navela je Smajlović-Muhić.

Rat mijenja sve

Kao 19-godišnja djevojka imala je snove, nade, želje, očekivanja... Rahmetli otac joj je uvijek govorio da želi da kao kći jedinica završi fakultet, položi vozački ispit i imao posao kako ne bi zavisila ni od koga.

"Agresija na Srebrenicu i BiH mijenja sve pa tako i želje mog babe, ali i moje želje. U aprilu 1992. godine sve ono što smo gledali na televiziji u nekim filmovima zapravo doživljavamo na svojoj vlastitoj koži. Kako moja porodica, familija, komšije, prijatelji tako i ja kao 19-godišnja djevojka doživljavam najveće strahote koje jedan rat nosi sa sobom, počev od pogibija najbližih, gladi, straha, borbe za vlastiti život i život svoje porodice", kazala je Smajlović-Muhović.

Dodala je da je u periodu do marta 1993. godine, odnosno do proglašenja Srebrenice demilitarizovanom zonom, provela u svojoj kući na svojoj zemlji.

"Tih godinu dana se izdešavalo jako mnogo događaja koji me i danas prate i nikada ne mogu i neće biti potisnuti iz mog života. Naime, počinju se dešavati prve pogibije meni bliskih ljudi. U julu biva ubijen moj tetić Hamed u odbrani kote Zalazje s kog su danima bosanski Srbi granatama gađali moju mahalu. U međuvremenu biva ranjen moj maloljetni brat, 24. marta 1993. godine", prisjetila se Smajlović-Muhić.

Ona je imala sreću. Uspjela je izbjeći sudbinu mnogih članova svoje porodice. No, kako kaže, rastanak s njima bio je bolan.

"Težak je bio rastanak s mojom porodicom na polasku za Tuzlu. To je ujedno bio i zadnji susret s mojim babom Omerom. Sjećam se, ispred ratne bolnice smo se rastali. Zadnji zagrljaj i čvrst stisak ruke, suze u očima moga babe još uvijek me prate. Ranjeni brat koji leži u bolničkom krevetu ranjen u glavu, slabinu, sa smrskanom čašicom desnog koljena... Nepomičan, prilikom našeg selama i zagrljaja, otkinula se teška suza niz njegovo lice dok sam, čini mi se u tom trenutku, umirala iznutra", kazala je Smajlović-Muhić.

Spas na slobodnoj teritoriji

Prisjetila se da je razmišljala šta će se desiti s njenim bratom ukoliko Srebrenica padne. Majka je u tim trenucima bila rastrgana na dvije strane.

"Ja odlazim, stariji sin joj je ranjen, a ne zna se šta će biti s babom i mlađim bratom. Kada smo se rastali ispred ratne bolnice okrenula sam se. Njih troje babo, mama i mlađi brat zagrlili se i plaču nikad taj prizor ni nakon 29 godina nisam zaboravila", navela je.

S ranjenim mužem potom je prebačena helikopterom Armije BiH u Tuzlu, 29. marta 1993. godine.

"Tokom našeg leta pucano je na helikopter s položaja koji su pokrivali bosanski Srbi. Naša sudbina je bila da preživimo. Nakon 14 dana, odnosno 13. aprila, na moju veliku radost moj stariji brat Emir biva prebačen s ostalim ranjenicima helikopterima Crvenog križa na liječenje u Tuzlu. Našim dolaskom u Tuzlu naš otac, majka i mlađi brat ostaju sami u Srebrenici. Samim tim moja briga je još veća znajući kakvo je stanje i u kakvim uslovima žive. Jedina vrsta olakšanja bila je što mi je stariji brat bio na očima. Do 11. jula '95. godine brat i ja dobijali smo ratna pisma preko Crvenog križa od babe, mlađeg brata, majke, nene... Ponekad bismo se čuli kratko preko radio-amatera. To je bila uglavnom jedina vrsta komunikacije. U međuvremenu 4. marta '94. postala sam po prvi puta majka. Nažalost, moju kćer i sina moj babo nije nikad upoznao", ispričala Smajlović-Muhić.

Prekretnica 45. rođendan

Kazala je da se najmanje govori o onome što najviše boli, a, kako je istakla, a narativ o genocidu i nestanku tri generacije porodice Smajlović tokom 11. jula u genocidu boli mnogo.

"U genocidu moja porodica Smajlović strada zaredom u tri koljena. Period života nakon izvršenog genocida svodio se na čekanje da li će i kad neko od bližih i daljih srodnika biti pronađen u nekoj od masovnih grobnica po podrinjskim šumama i brdima", kazala je Smajlović-Muhić.

Dodaje da se veoma važna prekretnica u njenom životu desila kada je napunila 45 godina.

"Zapravo taj trenutak moga rođendana imao je snažnu simboliku, jer je moj rahmetli babo imao 45 godina kada je ubijen u genocidu. Nisam mogla nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sve u životu ima svoje zašto i zato tako sam sigurna da postoji i razlog mog suočenja s bolnim narativom baš u to vrijeme. Sama ta spoznaja neviđenih razmjera tragedije genocida koji je izvršen nad mojom porodicom rezultirala je da se počnem baviti spisateljskim radom. Tako je iznikla iz duše moja prva knjiga 'Život prije i poslije Srebrenice", ispričala je Smajlović-Muhić.

Dotakla se i knjige "Majka Hatidža", u kojoj govori o životu i svemu kroz šta je prošla Hatidža Mehmedović, koja više nije s nama, ali su njene priče ostale kao opomena na ono što su proživile srebreničke majke.

Uskoro nova knjiga 

Hatidži su u genocidu u Srebrenici ubijeni sinovi Azmir i Almir i suprug Abdulah.

"Almirovi posmrtni ostaci pronađeni su gotovo kompletni, a Abdulahovi i Azmirovi samo po dvije kosti od potkoljenice. Hatidža je postala svjesna da, kako vrijeme odmiče, neće uspjeti pronaći više posmrtnih ostataka članova svoje porodice. Na kraju u mezar svog supruga i sina Azmira spustila je samo po dvije kosti od obezglavljenih tijela. Strpljivo se uzdala samo u Božiji sud. Govorila je 'Nek’ im Allah sudi i kazni sve zločince'. Nakon petnaest godina traganja, i njenog 'drugovanja' s masovnim grobnicama, Hatidža se 11. jula 2010. godine oprostila od svoje porodice, isprativši ih u njihovo trajno počivalište. Imala je dva izvora, dva vrela, dva svoja sina Azmira i Almira. Voljela ih je i odgajala svojim primjerom. Nakon izvršenog genocida ostala joj je samo sehara uspomena od kojih je živjela do kraja svog životnog puta. Kad čovjek nije sa svojim voljenima sravni se sa zemljom. Živi samo što mora", kazala je Smajlović-Muhić.

Najteže iskušenje je, podcrtava, smrt djeteta s tim su iskušane majke Srebrenice i Podrinja.

"Za njih je dunjalučki život samo robija. One željno iščekuju trenutak preseljenja na Ahiret kako bi ponovo bile zajedno sa svojom djecom. Kao po životnom obrascu gdje god odemo na kraju se vratimo na svoju grudu, svoj toprak. Tako je bila želja rahmetli majke Hatidže da bude ukopana u porodičnom mezarju svoje porodice Bektić. Preseljenjem na Ahiret rahmetli Hatidže, ugasila se jedna bošnjačka porodica. Mnoge su se bošnjacke porodice ugasile u Srebrenici i Podrinju tokom agresije i nakon izvršenog genocida", poručila je Smajlović-Muhić.

Za AA otkrila je da uskoro iz štampe izlazi još jedna knjiga pod naslovom "Ono što ostaje", u kojoj također govori o trideset autentičnih kazivanja majki Srebrenice i Podrinja. Njihova muka, bol, govor kojim one pokušavaju iskazati svoju tugu, prazninu, samoću ostat će da svjedoči o jednom vremenu koje je obilježila srebrenička tragedija i genocid.