Amila Buturović i "Sjećanje u kamenu": Šta znamo, a šta smo zaboravili

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu, od 1. augusta do 31. septembra, bit će postavljena izložba pod nazivom “Sjećanja u kamenu”. Izložba “Sjećanja u kamenu” je multimedijski i multidisciplinarni projekt koji okuplja međunarodni tim istraživača i umjetnika bosansko-hercegovačkog porijekla.

Fokus je na grobljima iz osmanskog perioda pogrebne kulture koja se ogleda u arhitekturi, ikonografiji i epigrafici. Iako se smatraju prostorima smrti, kamena groblja su i prostori na kojima se ispisuju novi narativi života. Ono što je zapisano u kamenu, urezano je i u sjećanju, a izložba “Sjećanja u kamenu” na najbolji mogući način pokazuje svu raskoš i ljepotu našeg historijskog naslijeđa.

Autori izložbe su istaknuti naučnici, historičari i umjetnici na čelu sa Amilom Buturović, historičarkom kulture i religije - Azra Akšamija, historičarka arhitekture, Velibor Božović, vizualni umjetnik i Adis E. Fejzić, vajar.

Otišli smo do Zemaljskog muzeja da vidimo o kakvoj je zapravo izložbi riječ te tamo zatekli historičarku svjetskog renomea -  Amilu Buturović i vajara - Adisa Fejzića.  Atmosfera je bila radna, uveliko teku pripreme da sve bude spremno za otvaranje izložbe.

Na početku razgovora napominju da je svima drago zbog ove saradnje jer svako od umjetnika i istraživača unosi neki svoj štih u ovu izložbu te, time, oni zajedno, svojim radovima čine cjelinu.

„Bila bi šteta da ova saradnja nije krenula. Drago mi je što sarađujem s Amilom, Azrom i Veliborom. Mi ovom saradnjom činimo jedinjenje i drago mi je što se ova izložba organizira upravo u Zemaljskom muzeju“, napominje vajar Adis Fejzić za Radiosarajevo.ba.

Historičarka svjetskog renomea, Amila Buturović govori za Radiosarajevo.ba da je saradnja umjetnika i naučnika na ovoj izložbi, ustvari, sakupljanje kreativne i naučne energije:

„Mi smo iz istog podneblja, a sada smo raštrkani po svijetu. Ovo je važno zbog ljudi koji imaju interes za BiH, pokazatelj im je da se na različite načine mogu se naći na raznim projektima, udruživati se i davati neka nova značenja onome na čemu rade.“

Na pitanje kako je došlo do ove saradnje, Amila Buturović govori da je tokom svog istraživanja u BiH nailazila na nevjerovatne grobove, nišane, stećke:

„Velibor Božović je sa mnom išao po BiH, slikao je nalazišta u našoj potrazi za starim grobljima, nišanima i stećcima. O ovoj izložbi sam, zapravo, pošla da razmišljam kroz njegov fotoaparat. Nas dvoje smo postavili prvu postavku ove izložbe u Torontu 2018., kroz fondaciju Aga Khana i Ismaili centra u Torontu u saradnji s mojim univerzitetom. Potom nam se pridružila i Azra Akšamija koja je svojim tekstilnim radom dodala taj jedan dodatni umjetnički momenat. Potom nam se pridužio i Adis s njegovim interesantnim viđenjem tih spomenika.“

Imamo fascinantnu zaostavštinu 

Izložba je, dakle, krenula od Amilinog naučnoistraživačkog rada o ranim osmanskim grobljima, gdje je istraživala kako se islamizacija razvijala na jedan kulturološki način:

„Htjela sam da vidim, za razliku od onih katastara i deftera gdje imam šture informacije o nišanima i prelascima ljudi na islam, mogu li doći do priča o tome, narativa koji nam mogu reći: 'Eh, kad sam ja postao musliman, ovako se to desilo...' Ne, toga nema, jedino gdje se za tim može tragati su ovi detalji – groblja - po obliku, položaju, natpisu, unutar i van sela - to je u stvari jedan testament, dokument o tome kako se ta promjena u identitetu, međuljudskim odnosima, polako mijenjala kroz prihvatanje islama, kroz suživot. Nišan nije samo telefonski imenik – gledam ih kao testament života, ne samo smrti. Kako ti grobovi, mezari, stećci, koji su još uvijek svuda raštrkani po našoj zemlji, kako su oni, zapravo, dio našeg života?! Predanja, poezija i priča o ovoj tematici su vrlo bitni.“

Upravo ova izložba prikazuje, ne samo fotografije stećaka već i intervenciju sa stanovišta savremene, kreativne, vajarske kulture, sa stanovišta tekstila, poezije, putopisnih zabilješki. Izložba je multimedijska, a sadržajno je uvezana.

Historičarka Buturović napominje da je odnos prema mrtvima interesantan – čega se sjećamo, a šta smo to zaboravili, kao i da trebamo shvatiti raskoš te tradicije i kulture koju imamo.

„Imamo fascinantnu zaostavštinu. Nekada smo znali šetati po šumarcima tražeći groblje i onda odjednom bljesne nešto monumentalno, npr. čitava nekropola prekrivena mahovinom preko koje se moglo trčati, a ne znaš da si prešao preko nje. Postala je dio pejzaža, potpuno naturalizirana, navela bih i primjer nišana koji viri iz drveta", napominje historičarka.

Buturović navodi i da su šaroliki znakovi života iz 15. i 16. stoljeća te da je fascinirana koliko su ljudi iz naše zemlje bili kreativni u smislu šta da stave i kako da zapamte one koji leže tu.

Vajar Adis Fejzić navodi svoje viđenje nalaza i onog što je prethodilo ovoj saradnji: „Nekada je to bilo mnogo individualnije, ličnije. Na nekim grobovima, nišanima nekada ne vidimo razlike u smislu vjerske pripadnosti, barem ne u ovom našem današnjem kontekstu nepostojećih razlika, a smo ih uzeli zdravo za gotovo. Gledate nišane i odjednom na njemu ptica ili zmija, ili nađete nišan, a pod njim je sahranjen kršćanin s ikonografijom te vjere. Nevjerovatno.“

Postali smo zatvoreniji, ograničeniji

„Nišani i sva groblja su istovremeno i vrlo lični i privatni, ali i javni prostor. Polažemo tijelo nekoga ko nam je jako blizak, ali to postaje javna svojina. Za prolaznike je to drugačije viđenje. To je jedan živi tekst. Bilo je bitno da te se ne sjećaju samo oni koji žive s tobom i oko tebe, nego i oni koji pripadaju široj zajednici. Možemo gledati na to kao suživot živih i mrtvih. I nije bilo isključivanja, imamo groblja gdje su pokopani i pravoslavci i kršćani i muslimani, jedni do drugih... Postali smo zatvoreniji, ograničeniji, reducirali smo pitanje simbola, narativa, mita na nešto što je vrlo usko, što nema narativ. A imamo impresivne dokaze nečeg drugačijeg, puno šireg i ljudskijeg. To je javno dobro koje ta groblja predstavljaju, koje pričaju jako interesantne priče", napominje Buturović.

Narative, predanja o njihovoj historiji je uglavnom slušala od mještana, navodi Buturović.

Fejzić govori da je interesantna ta živa historija i distanca prema vlastitom naslijeđu:

„S jedne strane je simpatično, a s druge tragično - kada uvidite da mi u vlastito naslijeđe gledamo kao u nešto što je palo s neba. Amila je naučno pokazala u svojoj knjizi i male i velike razlike i nudi nam uvid u našu bogatu historiju. Živimo u vremenu kada se paralelno divimo našoj prošlosti, veličamo je na sav glas, a zadržavamo distancu jer to remeti naš svejtonazor. Kada sada Bošnjak, Srbin ili Hrvat ima saznanje da na spomenicima, u ne tako dalekoj prošlosti, piše o jednom bitno drugačijem kontekstu života, to remeti njihovu čistunsku sliku samih sebe i onda zadržavaju distancu, njegujući je."

Amila Buturović za kraj poziva Bosance i Hercegovce da posjete ovu izložbu, ne zato što je njihov rad utkan u nju, već zato što ima edukativnu crtu:

„Treba da razmislimo ne samo čega se sjećamo nego i onoga što zaboravljamo. Figurativno – na čijim kostima mi gradimo današnje društvo i budućnost. Moramo biti svjesni onoga što smo naslijedili i da imamo kolektivnu odgovornost prema tome.“