Nikolikj o "Posljednjem času klavira": Ne smijemo biti tihi pred nepravdom, zlo voli uspavanost

U vremenu u kojem se tišina često nameće kao sigurniji izbor od istine, teatar ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se najdublje ljudske priče izgovaraju naglas. Bez zadrške i bez kompromisa.

Upravo takva je i predstava Posljednji čas klavira, koja će svoju sarajevsku premijeru doživjeti 17. aprila u Teatru 071 - kao intimna, potresna i snažno ispričana priča o gubitku, identitetu i onome što ostaje kada se čovjeku oduzme sve osim sjećanja.

U režiji rediteljice Nine Nikolikj iz Sjeverne Makedonije, ovaj komad ne govori o izbjeglištvu kao apstraktnoj temi ili statistici, nego o ljudima od krvi i mesa, o ženama koje nose svoje tišine, strahove i neizgovorene boli. Kroz slojevitu režiju i snažnu glumačku igru, predstava otvara prostor za suočavanje s prošlošću koja nije završena i sadašnjošću koja često bira da zaboravi.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba, Nikolikj otkriva šta ju je privuklo ovoj priči, zašto vjeruje da teatar treba govoriti kroz lično i intimno, te koliko umjetnost danas može probuditi empatiju u društvu koje sve češće okreće glavu. Njeni odgovori nisu samo refleksija o predstavi, već i o vremenu u kojem živimo, vremenu u kojem, kako kaže, zlo najlakše opstaje onda kada smo tihi.

Radiosarajevo.ba: Još malo je ostalo do premijere u Sarajevu predstave "Posljednji čas klavira". Radujete li se, ima li treme?

Nikolikj: Postoji uzbuđenje, iščekivanje na koji način će publika komunicirati sa predstavom, ali kada čovjek radi sa: glumicama Džanom Džanić i Selmom Alispahić, čiji glumački talenat, profesionalizam i posvećenost vas tjeraju da se sa radošću vraćate na svaku slijedeću probu; izuzetno senzibilnim kompozitorom raskošnog talenta Oliverom Josifovskim koji vam postavlja razne izazove - ako ih razumijete i uspijete savladati, ti izazovi cjelini daju nevjerovatnu cjelovitost; kostimografkinjom i scenografkinjom Adisom Vatreš Selimović koja sa beskrajnom strašću gradi nezamislive svjetove; piscem Adnanom Lugonićem koji vas uvijek podržava, ne samo svojim prisustvom na probama, nego i preciznošću kojom piše svoje tekstove; glumcem i osnivačem Teatra 071 Senadom Alihodžićem koji se sa svojom nevjerovatnom strašću prema teatru ovog puta nalazi u ulozi producenta - teško da se može osjećati trema.

Radiosarajevo.ba: Šta Vas je privuklo tekstu Adnana Lugonića i zašto ste odlučili da režirate upravo ovu priču?

Nikolikj: Posljednji čas klavira je biografski tekst o Jasni, majci glumice i moje dugogodišnje prijateljice Džane Džanić koja igra ulogu Jasmine. Iako je naš odnos ispočetka bio isključivo profesionalan, nakon niza saradnji, putovanja, spoznaje da dijelimo sličnu posvećenost i razumijevanje prema profesiji, Džana, ja i naše porodice smo izgradili prijateljstvo koje prevazilazi profesionalan odnos i postaje mnogo više od toga. Željeli to ili ne, lične priče naših prijatelja, ono što je za njih važno, ono što ih boli i od čega strahuju, njihova prošlost, ono što sada proživljavaju, njihovi snovi za budućnost, postaju neizostavan dio naših života. Za ovaj tekst, Džana je izabrala mene, a ja uživam u privilegiji da kroz svoju vizuru ispričam jednu priču na takav način da ona od lične preraste u priču za sve nas.

Od krvi i mesa

Radiosarajevo.ba: Predstava se bavi iskustvom izbjeglištva. Kako ste pristupili ovoj temi da izbjegnete stereotipe?

Nikolikj: Nasuprot vjerovanju da teatar treba stremiti plasiranju velikih istina, isticanju velikih nepravdi, borbi protiv vlasti, rušenju stereotipa, ja vjerujem da teatar treba govoriti o dubokim, intimnim, ličnim pričama konkretnih ljudi. Ljudi od krvi i mesa. U predstavi govorimo o dvije žene koje imaju specifičnu borbu, karakterističnu samo za njih i ni za koga drugog. Greška i nepravda je da na izbjeglice gledamo kao na masu ljudi, zato što tu "masu" čine pojedinci. Djeca čije je roditelje neko ubio, roditelji čiju djecu je neko ubio, nečija baka, majka, žena. Među njima se veoma lako možemo naći i mi sami... Mislim da upravo to našu predstavu čini posebnom, zato što izbjeglice ne tretiramo samo kao izbjeglice, nego kao pojedince, kao same nas.

Radiosarajevo.ba: Koliko je priča o Jasmini univerzalna, a koliko specifično vezana za prostor bivše Jugoslavije?

Nikolikj: Priča o Jasmini je krik svih onih koji živote počinju graditi od početka, nezavisno gdje se nalaze. Priča o svima onima kojima je nepravedno izbrisan identitet, nije im priznata prošlost i borbe koje su vodili. S druge strane, riječ je i o temi koja je ukorijenjena u našu ne tako daleku prošlost koja nas podsjeća koliko lako smo postali i postajemo neprijatelji jedni drugima. Najviše u smislu da lako potpadamo pod uticaj ideologija ukorijenjenih u nacionalizmu, pokazujemo strast i interes za pridruživanje grupama koje se definiraju prema etničkoj i vjerskoj pripadnosti. Prešućujemo rađanje neonacizma pod izgovorom da smo lekciju naučili na greškama i da zlo ne može da se ponovi. A može! Zato što zlo voli uspavanost. Posljednji čas klavira nas podsjeća da stvari moramo nazivati njihovim istinskim imenom i da ne smijemo biti tihi pred nepravdom.

Radiosarajevo.ba: Možemo li reći da je ovaj komad više o prijateljstvu ili o gubitku?

Nikolikj: Ja bih rekla da je ovo drama o ženskoj solidarnosti i o dubokoj usamljenosti.

Radiosarajevo.ba: U izjavi ste pomenuli nedostatak solidarnosti. Gdje to danas najviše prepoznajete?

Nikolikj: Mislim da je solidarnost, u pravom smislu te riječi, kultura življenja koju svaki pojedinac mora njegovati za sebe i praktikovati svakodnevno. Nema recepta za solidarnost. Ne vjerujem u floskule kao što je "solidarno društvo", jer se solidarnost u različitim uslovima različito praktikuje. Da biste bili solidarni, potrebno je da budete empatični prema svemu, da prepoznate kada je nekome potrebno da budete solidarni s njim. Solidarnost se ne smije praktikovati onda kada to postane neophodno, nije dovoljno da donirate novac ili da stavite post na socijalne mreže da biste bili solidarni, potrebno je da se oni sa kojima se solidarizirate ne osjećaju kao da traže milost, nego kao neko kome se daje ruka. Nije dovoljno da osjećamo da smo napravili nešto dobro ukoliko istinski nismo za to dali dio sebe. Po principu da iz te razmjene izađemo "neogrebani". Drugim riječima do nedostatka solidarnosti dolazimo onda kada dajemo kontinuiranu lažnu podršku.

Radiosarajevo.ba: Koliko umjetnost može utjecati na percepciju izbjeglica u društvu?

Nikolikj: Mislim da umjetnost treba biti medij preko kojeg se njihove priče mogu izgovoriti glasno. Tako da nam pomognu da razumijemo da su i izbjeglice ljudi, isti kao i mi, da imaju iste potrebe, želje, snove...

U Sarajevu se ne osjećam kao stranac

Radiosarajevo.ba: Da li u ovoj predstavi postoji i dio Vaše lične emocije ili iskustva?

Nikolikj: U svakoj predstavi svi mi nesvjesno ostavljamo jedan dio sebe. Tako je i u ovom slučaju.

Radiosarajevo.ba: Kako vidite regionalnu saradnju u teatru danas?

Nikolikj: Regionalna saradnja je izuzetno važna. Posebno zato što govorimo na jezicima koji su nam razumljivi. Dijelimo zajedničku prošlost i mislim da smo mi definitivno jedinstven, a ne podijeljen kulturni prostor. Mislim da trebamo imati što više ovakvih saradnji, da stvaramo zajedno, da pričamo priče koje su važne za nas, da se trudimo učvrstiti zajedništvo, koje smo radi one šutnje o kojoj sam ranije govorila, dozvolili da izblijedi.

Radiosarajevo.ba: Po čemu se rad u Sarajevu razlikuje od rada u drugim sredinama?

Nikolikj: Rad u Sarajevu se razlikuje od rada u drugim sredinama po tome što se zbog ljudi sa kojima radim u Sarajevu ne osjećam kao stranac.