Izbjeglištvo kao lična rana: "Posljednji čas klavira" o solidarnosti, identitetu i ljudskosti

Rat ne prestaje onog trenutka kada utihnu granate već nastavlja živjeti u ljudima, u njihovim sjećanjima, strahovima i pokušajima da ponovo izgrade vlastiti identitet, često daleko od doma.

Upravo iz te tihe, lične borbe nastala je predstava Posljednji čas klavira, intimna i potresna priča koja izbjeglištvo ne posmatra kao statistiku, nego kao ljudske sudbine.

Uoči sarajevske premijere, zakazane za 17. april u Teatru 071 u Sarajevu, pripadnici sedme sile susreli su se s autorskom i glumačkom ekipom - rediteljicom Ninom Nikolikj, autorom Adnanom Lugonićem te glumicama Džanom Džanić i Selmom Alispahić.

Kroz razgovor je postalo jasno da ova predstava nije samo umjetnički projekat, nego snažno lično i društveno svjedočanstvo o gubitku, solidarnosti i onome što ostaje kada čovjeku oduzmu sve - osim sjećanja.

"Priča je autobiografska o Džaninoj majci Jasni, koja je provela nekoliko godina u Njemačkoj u izbjeglištvu. To je Džanina priča koju je ona željela da postavi na scenu, da ispriča ljudima koliko je važna solidarnost kada se čovjek nalazi daleko od kuće.

Divan nam je bio proces. Džana je moja drugarica već godinama, radili smo nekoliko projekata ovdje u Bosni zajedno (Nina je iz Sjeverne Makedonije, op.a.). Divno je bilo i sa Selmom raditi, zaista veliki profesionalac. Lijepe su nam bile probe. Dogovarale smo se sve fino. Tim koji stoji iza Teatara 071 je divan, Senad Alihodžić je super i producent i glumac. Zabavljali smo se", kazala je Nikolikj.

Naglasila je da je tema izbjeglištva aktuelna.

"Toliko se ratova se sada događa, toliko je stresna situacija u cijelom svijetu. U suštini mi smo željeli da predstavimo izbjeglištvo kao ljudsku priču, kao nešto što je individualno za svakog pojedinca. Da ne gledamo na izbjeglice kao na grupu ljudi, već da gledamo kao da u toj grupi ima jako puno priča, jako puno sudbina, strahova, želja, identiteta koji se tako lako izgube kad krenete negdje van svoje zemlje i van prostora u kom ste stvarali svoj identitet", istaknula je.

Šta je sve Nina Nikolikj rekla u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba pročitajte OVDJE.

Glumica Džana Džanić, koja je u braku s autorom Adnanom Lugonićem, naglasila je kako je Posljednji čas klavira priča inspirisana događajima iz života njene majke.

"Ovo je djelimično moja lična priča. Posljedni čas klavira je inspirisana događajima iz života moje majke. To je neki period odmah poslije rata kada smo mi bili izbjeglice u Njemačkoj. Univerzalnost ovog komada leži u njegovoj poruci o solidarnosti. Tema je sigurno i univerzalna jer se prvenstveno bavi temom izbjeglica. Nažalost, ta priča je dalje aktualna kako u Europi tako i u svijetu. Ne mislim da su europske zemlje, u koje se najviše ljudi doseljavaju, u koje najviše su izbjegli, da trenutno na najbolji mogući način prihvataju te ljude", poručila je Džanić.

Dodala je kako njihova predstava nudi lijep odgovor na to kako bi se možda moglo odnositi prema tim ljudima.

"Priča je o važnosti pružene ruke, o solidarnosti, toleranciji, o razumijevanju čovjeka preko puta sebe. Fokusirana je na čovjeka, na njegovu individualnost, na ono što su njegove osobine, a ne na neke trivijalnosti i predrasude kada je jedan međuljudski odnos u pitanju", kazala je.

Glumica Selma Alispahić naglasila je da je Posljednji čas klavira prije svega priča o prijateljstvu.

"O humanosti, o potrebi za onim što je dobro u nama, za ljudskom dobrotom. Ovdje su susreću dvije žene koje dolaze naizgled iz dva različita svijeta, znači Njemica i Bosanka. Ja igram Njemicu, ja igram Frau Gut koja je profesorca klavira i koja pokušava Jasmini, Bosanki, da olakša te izbjegličke dane i da daje besplatne časove klavira njenoj kćerki.

To je jedna od onih žena koje smo vjerovatno svi sretali u nekom trenutku u svom životu, da li smo imali neko izbjegličko iskustvo ili nismo, da li smo samo putovali svijetom. Pa smo sretali neke ljude koji su bili dobri prema nama i koje je zanimalo šta mi imamo za reći, zanimala ih ta neka naša priča. Frau Gut je jedna od tih žena, od onih dobrih, dobrih žena sa zapada koje nisu htjele zatvarati oči pred onim što se dešavalo u BiH u nesretnih 90-tih godina", naglasila je Alispahić i dodala:

"Ovo je priča našeg poslije rata gdje ona i dalje pokušava da razumije te sukobe, da pomogne ljudima, da onako individualno onoliko koliko ona može učini sve da se ljudima koji su u nevolji olakša taj život."

Autor Adnan Lugonić poručio je kako smatra da su neke od najzanimljivijih priča u našoj književnosti, a i generalno nastale u porodicama autora.

"Oni su ih slušali i onda ih prenosili kasnije u mediji književnosti ili teatarske predstave ili film na kraju. Tako je ova predstava nastala na osnovnu jedne priče majke moje supruge koju je dugo pričala. Te priče vi slušajte i ne reagujete na njih uvijek tako da mislite da to može postati našto više od obične priče. Međutim, zbog svih ovih dešavanja u svijetu, kada pogledate i odnos prema izbjeglicama i kakva je trenutna Europa, koliko izbjeglice nisu dobro došle, kako su prema svim strancima, možemo reći, neprijateljski raspoloženi, guše se i slobode govora...

Ta priča mi je odzvonila da bi je trebalo ispričati, da ne treba ostati u tom nekom porodičnom krugu nego da ona ima sada neku siru društvenu važnost. Tako da sam onda sjeo i napisao tu dramu između Jasmine i Frau Guth. Jasmina je izbjeglica iz Bosne, a Frau Guth je Njemica, učiteljca klavira i ta posebnost njihovog odnosa se ogleda u tome što su one onako usput, bez ikakve ambicije ili realne namjere, razvile iskreno žensko prijateljstvo. U ovoj predstavi će se vidjeti po čemu je ono posebno, po čemu je karakteristično i šta ono nosi kao neki emotivni i svaki drugi kapital", zaključio je Lugonić.

Pogledajte u video snimcima i galeriji fotografija šta smo danas sve zabilježili.