Oliver Frljić: Moja zadaća nije da se bavim tanananošću osjećaja onih koji proizvode govor mržnje

Kada govori Oliver Frljić, malo je prostora za komfor i šutnju. Njegove predstave diraju u ono od čega se drugi sklanjaju, a to su rat, smrt, odgovornost, šutnju društva.

Rijetko koji reditelj toliko polarizira javnost kao on, jer njegov teatar je i ogledalo i udarac, i pitanje i optužnica.

Iako je rođen u Travniku, dugi niz godina živi i radi van Bosne i Hercegovine. Ali daleko od toga da nije njegova domovina.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba Frljić je govorio o predstavi Inkubator koja će biti izvedena 7. septembra u 19.30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Samim tim govorio je o Gazi i licemjernom odnosu Zapada prema ovoj zemlji, ali i o tome zašto umjetnik danas mora biti spreman na stigmatizaciju i prijetnje.

Radiosarajevo.ba: Dolazite u Sarajevo s predstavom Inkubator. Je li Vam i koliko važno da bude izvedena u ovom gradu u okviru Sarajevo Festa?

Frljić: Iako rođeni Travničanin, za Sarajevo sam vezan kulturološki i kroz svoj profesionalni rad. Sarajevo je ostalo prostor u kojem se mnogo mojih prijatelja bori za njegov multikulturalni identitet, čak i kad se čini da su te bitke odavno izgubljene. Iako sam iz Bosne otišao u aprilu 1992., Bosna je ostala moj unutrašnji, duhovni prostor. Ne znam je li ova moja unutarnja Bosna identična s onom koja se još, Miloradu Dodiku uprkos, nekako drži unutar njezinih avnojevskih granica. Ali svakako neću dozvoliti da se taj moj intimni prostor ubije.

Nedavno je preminuo jedan veliki umjetnik s kojim sam imao čast dijeliti mjesto rođenja i profesiju - Josip Pejaković. Njegova monodrama On meni nema Bosne možda je najveća posveta žilavosti ove zemlje koju svako vuče na svoju stranu, a ona, žilava, preživljava svim njezinim konstitutivnim narodima uprkos tome što bi je tako rado ponijeli negdje, kao da se zemlja može natrpati u veću i odnijeti. Ili riječima samog Pejakovića: "Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj - ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one idu, a ti đe ćeš?"

Radiosarajevo.ba: Inkubator je predstava koju mnogi ne smiju da pozovu na gostovanje. Šta mislite zašto?

Frljić: Od početka rata u Gazi sam pokušavao realizirati različite projekte u Njemačkoj, kako u svom matičnom kazalištu, Maksimu Gorkom, tako i u drugim institucijama, ali su svi oni bili odbijeni. Neko se potrudio da me kurtoazno odbije, rijetki su rekli da se projekt o ratu u Gazi ne može raditi jer smo, zaboga, u Njemačkoj, a najveći broj mojih adresanata se nije potrudio odgovoriti. Njemačko društvo, koje se pravi toliko senzibilizirano za patnje i diskriminaciju različitih društvenih i etničkih grupa, u slučaju Gaze i Palestinaca odlučilo se čvrsto zabiti glavu u pijesak, kao što je većina građana ove zemlje radila i za vrijeme nacionalsocijalizma, kad su njihovi židovski sugrađani bili odvođeni u koncentracione logore. Vjerujem da će biti vremena za naknadnu pamet ili, kako kaže naslov jedne knjige, jednog dana će svi tvrditi da su bili protiv ovoga.

Njemačka je saučesnik u ovom ratu i nosi krv na svojim rukama jer je nastavila, i kad je bilo više nego evidentno da Izrael neselektivno ubija djecu i civile, slati oružje i izražavati diplomatsku podršku. Zbog toga me nemalo čudi da će upravo Sarajevo ugostiti simpozij Kiss the Future o umjetnoj inteligenciji, gdje će biti predstavnici kompanija koje su direktno ili indirektno uključene u izraelski rat protiv Palestinaca i koje kroz njega ostvaruju direktan profit - među njima Microsoft i Google - o čemu je specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijama Francesca Albanesi izvjestila u junu ove godine. Nadam se da ljubeći budućnost, Sarajevo neće zaboraviti prošlost u kojem je i samo bilo žrtva jedne agresivne politike.

Brat i sestra bili nedonošćad, on nije preživio

Radiosarajevo.ba: Šta su inkubatori iz Gaze u Vama prelomili, pokrenuli, izokrenuli? Zašto Vam je važno da pričate o tome, kroz posao kojim se bavite?

Frljić: Moja sestra i brat su rođeni kao nedonoščad. On je preminuo, sestra je preživjela i bila je u inkubatoru upravo ovdje u Sarajevu. Bio sam tada četverogodišnjak i sjećam se prostorije pune inkubatora koju sam gledao zajedno s tatom kroz staklo. Pitao sam ga koja od tih beba je moja sestra... 43 godine kasnije, gledajući slike beba naslaganih jedne pored druge u bolnici Al Shiffa, kako bi se grijale nakon što je izraelska vojska obustavila dostavu goriva za generatore koji su napajali bolnicu strujom, sjetio sam se tog ranog susreta s fragilnošću života koji je došao na ovaj svijet prije vremena, ali i postavilo pitanje svijeta u kojem i ova djeca mogu biti dio neselektivnog kažnjavanja cijelog jednog naroda.

Ono što se događa u Gazi jedna je od najsramotnijih stranica ljudske povijesti, a u njoj su se dogodile svakakve gadosti. Ali, ovaj rat pokazuje da ljudski rod u tom smislu uvijek može ići dalje. Uglavnom, predstava Inkubator nastala je iz spoja ta dva historijski i politički odvojena trenutka - jednog u gradu koji će 1992. postati mjesto neselektivnog ubijanja, drugog u Gazi na samom početku ovog krvavog rata. Koliko god ova dva mjesta bila udaljena, njih veže činjenica da je neko odlučio da može nekažnjeno ubijati ljude koji nisu ni za šta krivi, među njima i djecu koja, kako kaže Dostojevski, još nisu imala ni vremena zgriješiti.

Radiosarajevo.ba: Kako balansirate između umjetničke slobode i odgovornosti prema osjetljivim temama poput smrti i rata?

Frljić: Moja zadaća nije da se bavim tanananošću osjećaja onih koji bez ikakvih problema konzumiraju ili proizvode govor mržnje na internetu ili koji institucionaliziraju oduzimanje prava ženama na izbor šta žele raditi sa svojim tijelom. Mene također ne zanima previše šta je pranje nacionalnim ili neoliberalnim politikama uradilo generacijama koje umjesto da misle o klimatskim promjenama odlaze na koncert Thompsona. Što se umjetničkih sloboda tiče - one su trenutno više eksces, nego pravilo. Ako ko i osvoji koji centimetar te slobode, biva brzo stigmatiziran. Biti umjetnik danas znači pristati govoriti u jasno određenim okvirima koji ne dovode nikakvu službeno propisanu istinu u pitanje. U protivnom, neko će vam zaprijetiti smrću. A prelazak s riječi na djelo u ovom slučaju nije nikada dalek put, pogotovo kad vam je neslužbeni pokrovitelj državna politika.

Mračna prognoza mogla bi postati stvarnost

Radiosarajevo.ba: U Vašem radu često izazivate kontroverze i polemike. Je li namjerno ili...?

Frljić: Već dugo ne izazivam nikakve kontroverze jer šta može biti kontroverznije od pasivnog promatranja više od 65.000 ubijenih ljudi bez stvarne političke osude ili sankcija. Izgleda da svi imaju pravo na odbranu, osim Palestinaca. Oni valjda trebaju poslušno, kao ovce ići na klanje, dok i zadnji među njima ne bude ubijen. U predstavi koju upravo radim u Berlinu po romanu Adanie Shibli, jedan glumac govori da je on posljednji Palestinac i da će, kad on umre, prirodnom ili kakvom drugom smrću, ovaj narod nestati. Bojim se da bi ta mračna prognoza u ovom odvratnom svijetu mogla, nažalost, postati stvarnost.