O predstavi Radnici umiru pjevajući

Piše: Mirela Laković za radiosarajevo.ba

Predstava HARTEFAKT fonda  i BITEF teatra  „Radnici umiru pjevajući“ je umjetnički i filozofski prikaz životnih borbi ugrožene radničke klase, dok je njihov status  samo jedna od posljedica raspada sistema i vlasti zemlje u tranziciji u kojoj  vlada turbofolk i nezakonje.

Radnici nekada uspješne fabrike kojima je ona bila drugi dom, prinuđeni su stupiti u štrajk. Pet godina nisu primili plaću, iako su marljivo radili svo to vrijeme. Dogovaraju se između sebe, biraju pregovarača-zastupnika, pokreću štrajk, manje-više sigurni da je to jedino rješenje.

Ili će umrijeti od gladi ili dobiti nazad osnovne uvjete za život. Spremni su na sve.

Tu su i sadašnji vlasnici fabrike (vrlo karakteristični likovi iz naših svakodnevnica), ljudi bez etike i morala, zaokupljeni samo jednim: kako od propasti napraviti biznis, jedan dinar pretvoriti u stotinu, od biznisa napraviti propast pa opet biznis, odnosno, kako utažiti neutaživu zvjersku glad za novcem i moći.

Sve dijaloge u predstavi, kao i muzičke numere, čujemo iz OFF-a – glumci vješto otvaraju usta i prate traku tako da play back, ustvari, i ne primijetite odmah. Ovaj jednostavni rediteljski potez podiže replike na nivo sa kojeg nam se više ne obraćaju radnici fabrike niti glumci, već je to glas svih naroda bivše Juge što već godinama uzalud vape da im se vrati osnovno dostojanstvo i slijedovanje – vrijedno zarađena mjesečna plaća.

Svaku pojedinačnu scensku igru  simbolično su pjesmom krunisale četiri bremenite žene. Bezizražajnih lica, uz lako čitljivu koreografiju, poentiraju situacije grlenim napjevima,  poznatim iz narodnih pjesama balkanskih brdsko-planinskih područja.  Izvorno se tzv. narikače pojavljuju na posljednjim ispraćajima  oplakujući i naričući pokojnika,  pa su u ovoj situaciji njihovi nastupi tragi-komični, kao, na kraju, i cijela predstava. Tako u trenutku kada radnici dobiju obećanje da će „nešto konačno  riješiti“, žene otvaraju usta u vidu hvalospjeva, ali glasovi ne izlaze vani. Čuje se samo muk.

Čini se da baš takvih obećanja imamo najviše!

Radnici umiru pjevajući, držeći u rukama nerođenu djecu u stomaku,  ili svoje stomake što bole za rođenom djecom koja trebaju da žive u ovom svijetu.

Turbo folk i bijeda dva su moderna staleža, dva dominirajuća lifestyle-a čiji je poredak ovdje prikazan tragi-komično, baš kakva je i naša svakodnevnica.
Kako kažu naši ljudi: „Da nije žalosno,  bilo bi smiješno“.