Milomir Kovačević Strašni ispričao potresnu foto-priču 'I konje ubijaju, zar ne'

U sarajevskoj galeriji Zvono / Charlama otvorena je foto izložba pod nazivom "I konje ubijaju, zar ne", čiji je autor umjetnik fotografije Milomir Kovačević Strašni. 

Dosljedno autorovom stilu, izložene fotografije iz ovog ciklusa načinjene su analogno, snimljene na crno-bijelom filmu. Fotografije su postavljene određenim redoslijedom, čineći tako integralnu foto priča koja ima početak i kraj.

O kakvoj se priči radi, napisao je Milomir Kovačević u katalogu izložbe:

Posljednja trka

Tog sam dana iz znatiželje, a ko zna, možda vodjen i intuicijom, otišao na seosku zabavu u skromni Cerro de Leon, nekoliko kilometara od mjesta snimanja Otilija Rauda, filma Dane Rotberg zbog kojeg sam došao u Meksiko.

Vesela atmosfera, razdraganost koja se mogla vidjeti na licima seljana, obilje meskala, nacionalnog pića i posljednje pripreme za najiščekivaniji trenutak, konjsku utrku; sve je pridonijelo da se osjećam ugodno među tim jednostavnim i dobronamjernim ljudima, daleko od klišea i turističkih slika.

Kako se početak trke približavao, postavio sam se iza kapije, zapravo obične željezne mreže koja je improviziranu stazu dijelila od prostora rezerviranog za gledaoce, fotografskim objektivom usmjerenim prema mjestu kroz koje su konji morali proći.

Zabava je bila na vrhuncu i posvuda se osjećalo uzbuđenje koje je trka izazvala kod seljana.

Odjedanput su se događaji počeli nizati kao u nijemom filmu.

Iz bučne gomile gledaoci su se pretvorili u svjedoke lišene govora. U apsolutnoj tišini, život jednog konja gasio se u patnji pred njihovim očima.

Umirao je i bacakao se u dubokom, bolnom izdisaju sve dok mu posljednji hripac nije odjeknuo iz dubine grla, a oči mu postale potpuno staklene.

Vlasnik konja, vidno uznemiren, nastavio ga je nježno tapšati po vratu, plačući, milujući ga, shvatajući da je kraj već vrlo blizu.

Jedan po jedan, uspio sam uhvatiti ključne trenutke ovog prizora: tri hica iz pištolja, uklanjanje konja na praznu parcelu u susjedstvu, skupljanje tijela bagerom i pokopavanje na lokalnom smetlištu.

Godinama nakon što sam napustio opkoljeno i razoreno Sarajevo, bilo je to prvi put da me neki događaj toliko uznemirio.

Ponovo sam vidio raskomadana tijela svojih sugrađana, patnju ranjenih, čuo posljednje izdahe umirućih. Opet sam, pod okom objektiva, svjedočio da život zaista visi o koncu. Život konja, život čovjeka, svejedno.

Taj događaj ostao mi je urezan u sjećanje kao niz slika i zato sam ih odlučio prikazati onim redoslijedom kojim su se odista nizale jedna za drugom.

Bilo bi mi draže da sam te slike prosanjao kao u nekom filmu", napisao je Milomir Kovačević Strašni.