Teatarska kritika MESS-a: Čekajući da ponovo padne snijeg

Na 61. festivalu MESS, sinoć je izvedena predstava Snijeg, u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevu, u režii Dine Mustafića. 

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave, koju potpisuje dramaturginja Emina Kovačević. 

Roman Snijeg Orhana Pamuka, vjerovatno najvećeg savremenog turskog pisca, napisan je početkom ovog stoljeća, i tretira kompleksnu političku situaciju u Turskoj, sublimirajući je u pogranični gradić Kars, i perspektivu melanholičnog pjesnika Ka. Napisan je početkom ovog, i bavi se dominantno posljedicama turbulentnog, prethodnog stoljeća. Siže romana obuhvata tri dana snježne mećave, koji na trenutak izoliraju Kars i Ka u njemu, i povod su za niz događaja koji se očituju kao metonimija cjelokupne, rovite političke stvarnosti Turske, kako tada, tako i danas. Način na koji Pamuk pristupa problemima koji oblikuju živote “običnih ljudi”, Karslija ili Turaka općenito, kroz ovaj roman, dosljedan je njegovoj poetici, sa prominentnim osjećanjima izolacije i izgubljenosti u identitetima postavljenim između istoka i zapada, introvertnim protagonistama sklonim introspekciji i fasciniranim nekom od grana umjetnosti, i odnosu prema likovima koji ostaje duboko empatičan, čak i kada blago ponire u ironiju i cinizam.

Predstava Snijeg Narodnog pozorišta u Sarajevu, nastala je prema pomenutom romanu, u dramatizaciji Bojane Vidosavljević i Emine Omerović, režiji Dine Mustafića, i izvedbi ansambla ove kuće, sa nekoliko gostujućih glumaca.

Dramatizacija Vidosavljević i Omerović uspješno prevodi jezik proze u jezik drame, kroz nekoliko ključnih, zanimljivih postupaka . U romanu dominira svojevrstan sveznajući pripovjedač, predstavljen kao Kaov prijatelj, pisac, Orhan. Njegova sveznajuća perspektiva dramaturškim postupkom razjedinjena je kroz naraciju ostalih likova, uglavnom Karslija. Ova odluka svoje uporište ima u činjenici da Karslije i likovi oko Kaa, uvijek znaju više od njega. Samim tim, ovaj dramaturški postupak uspostavlja se kao efektno sredstvo kojim se naglašava taj aspekt mentaliteta sredine u koju je Ka došao, ali i njegov manjak samosvijesti i svijesti, kada je u pitanju njegovo okruženje.

Također, ovo je jedan od načina kojim se djelomično rješava problem Kaove pasivnosti u liku, koja onemogućuje vokalizaciju unutarnjeg stanja i introspekcije na način na koji je to predočeno u izvornom materijalu. Taj aspekt dodatno je razriješen uvođenjem lika Evropljanke, koja funkcionira kao Kaovo zapadnjačko zrcalo, i kvalitetan sagovornik u trenucima u kojima bi Ka nominalno bio prepušten samom sebi. Međutim, ona nije samo dramaturška štaka, nego funkcionira kao zaseban lik, švicarska spisateljica detektivskih romana čija prisutnost pojačava napetost svakom pojavom, donoseći sa sobom dašak misterije - da li je ona zapravo špijun zapada, ono za šta Karslije uporno optužuju Kaa?

Okolnost da se ona nikada ne nađe pod budnim okom MIT-ovaca, Islamista, sekularista ili republikanaca, za razliku od Ka, opravdava činjenica da je ona žena, i kao takva, ne predstavlja prijetnju svijetu u kojem dominira patrijarhat. Kao takva, nenametljivo i prirodno, uklapa se u Pamukovu konstalaciju likova. Mimo toga, nema značajnih odstupanja od samog sižea, i radnja romana vjerno je prikazana na sceni.

Uprizoriti roman podrazumijeva i još jednu ravan prijevoda, a to je prijevod na jezik scene, mizanscena. U izvornom materijalu, svijet je satkan od organskih i neorganskih dualnosti. Političkim intrigama, pariraju emotivne, religioznim ljudima, dualitet su bezbožnici, ateisti, orijentu se suprotstavlja oksident, tišini, ljepoti, svetosti i čistoti snijega suprotstavlja se ruglo, prljavština i buka gradića i stanovnika, a Ka se vječito nalazi u tački između, trenutak pred trganje. Tu “tačku između”, reditelj Dino Mustafić pronalazi i na scenu iznosi različitim sredstvima.

Prelijepi snijeg, koji Kau donosi pjesme, postavljen je kao masivni scenografski element u pozadini, ogroman zid ispunjen pahuljama od LED sijalica, koje se pale i gase prateći ritam i razvoj radnje. Prostor povremeno prekraja platno, koje se diže i spušta, a na kojem se u nekim scenama pojavljuju projekcije arabeski.

Muzika kao sredstvo, sastoji se od autorske, one koju je komponovao Damir Imamović i koja dodatno podražava mističnu atmosferu i tradiciju Turske, i od popularne – bilo da je riječ o pjesmi Roberta ili Snow grupe Red Hot Chilli Peppers.

Gluma je u određenim scenama usmjerena ka psihološkom realizmu ili ka brehtovskom očuđenju, u ovisnosti od sadržaja scena koje se igraju. Na ove načine, između ostalog, mikrokozmos ove predstave, Dino Mustafić uspješno izmješta u limbo između svih silnih dualnosti čovjeka i svijeta.

Moguće je da je ovakav pristup režiji na neki način umanjio magijski element prisutan u izvornom materijalu, u tišini i derviškoj mistici snijega. Međutim, izostanak takve vrste atmosfere je legitimna autorska odluka reditelja.

Predstava traje tri sata, što podsjeća na svetu simetriju koja se spominje u romanu i predstavi. Tri sata scenskog vremena, za tri dana i tri noći u Karsu, imaju prizvuk meditativnosti i mistike, između ostalog, zahvaljujući i ritmičkoj konzistentnosti predstave, a za koji se može reći da izostaje u scenografskim i mizanscenskim rješenjima.

Ono što je jedna od najprepoznatljivijih karakteristika rediteljske poetike Dine Mustafića, svakako je kvalitetan rad sa glumcima.

Pod njegovim vodstvom, kompletan ansambl predstave uspješno utjelovljuje likove, bilo da je riječ o protagonisti, Ka, u izvedbi Aleksandra Seksana, ili epizodne pojave profesora u izvedbi Milana Pavlovića.

O etidama djevojaka samoubica, u izvedbi Belme Salkunić, Mone Muratović i Merime Lepić-Redžepagić, o nevinosti i iskrenom prijateljstvu Nedžipa i Fazila, u izvedbi Maka Čengića i Irfana Ribića, ili komičnoj igri Aldina Omerovića, Semira Krivića i Riada Ljutovića u ulogama Serdara, Muhtara i voditelja, i, svakako, ranije pomenutom liku Evropljanke u izvedbi Jasne Diklić, teško je govoriti bez doze fascinacije. Sestre Svila i Kadifa, u izvedbi Amre Kapidžić i Amile Terzimehić, su još jedna dualnost mikrokosmosa predstave – dvije strane novčića ženskog principa.

Svila, Amre Kapidžić, je meka i nježna, dok je Kadifa, Amile Terzimehić odlučna i oštra.

Paralela bi se mogla povući i između naivne Hande u izvedbi Lepić-Redžepagić, i strastvene, ali vrlo pronicljive Funde Eser, koju je odigrala Vedrana Božinović. Modri, u izvedbi Ermina Sijamije, je karizmatični, dvolični makijavelista, vođa islamista, kojem parira lik Sunaya u izvedbi Admira Glamočaka, kao jednako dvoličnog makijaveliste – režimskog čovjeka.

Bez pogovora, svaka od izvedbi u ovoj predstavi mogla bi se tretirati kao mala studija glumačkog umijeća.

Taj prostor slobode u kojem se na najljepši mogući način ostvaruje ljepota glumačke igre, upravo je omogućio sam reditelj. Okosnica predstave, svakako je Seksanova interpretacija glavnog junaka, tragičnog Ka, izgubljenog u kontradiktornostima svijeta koji ga okružuje. Kaova poezija, nikada eksplicitno predočena u romanu, i na sceni živi u njemu, u suptilnim gestama poput pružanja ruke prema nebu i pahuljama koje padaju.

Na kraju, može se reći da je Snijeg uspješno scensko uprizorenje istoimenog romana.

Disekcija društva u vječitoj tranziciji, osjećanje izolacije i izgubljenosti u različitim strujama koje onemogućavaju uspostavu cjelovitog identiteta čovjeka koji se ne oda krajnostima, važne su teme u Bosni i Hercegovini, gdje je također osjetan onaj osnovni raskol između istoka i zapada.

Čekajući da padne novi snijeg, svakako je važno podsjetiti se onoga što on nosi sa sobom, bilo kroz povratak Pamukovom romanu, ili ovoj predstavi. Samim tim, Snijeg u dramatizaciji Vidosavljević i Omerović, i u Mustafićevoj režiji, sa svim svojim vrlinama i manama, bespogovorno je vrijedan prikazivanja na festivalu MESS.