Kulturni četvrtak | Ahmed Burić: 'Valceri iz Translajtanije' su priče o jednoj bandi

Pisac, pjesnik, muzičar i novinar Ahmed Burić objavio je ranije ovog mjeseca novi album naziva Valceri iz Translajtanije.

Burić se pojavljuje kao autor muzike na tekstove Nenada Rizvanovića, koji stvaraju nevjerovatnu sinergiju s njegovim muzičkim izrazom. Album je obuhvatio raznovrsne žanrove, uključujući folk, jazz, rock, a sve to u zvuku koji se proteže od Panonije do Hercegovine i New Orleansa.

Sarajevski pisac tim povodom za portal Radiosarajevo.ba govorio je o novom albumu, prijateljstvu s Damirom Imamovićem, jedinoj blues ploči iz Sarajeva, a otkrio nam je i šta misli o onome što zovemo 'spoken word'.

Radiosarajevo.ba: Ovaj put pjesme nisu Vaše već se radi o poeziji Nenada Rizvanovića, 'Valceri iz Translajtanije', možemo li saznati nešto više?

Burić: Translajtanija je ono sa lijeve obale Drave, Slavonija, dio Mađarske, taj dio se jednostavno namentuo Rizvi (Nenad Rizvanović op.a.) kao mjesto događanja njegove knjige poezije Valceri iz Translajtanije kojoj sam nekada davno bio urednik u Buybooku. Kada smo radili te pjesme, često sam mu govorio da čujem neku muziku.

Prošle su dvije, tri godine, stigao je COVID, našao sam se u Zagrebu s Rizvom i ugledao knjigu, zapisao sam neke akorde i otišao u Novo Mesto u kojem moj drug Tomislav Jovanović Tokac ima studio. Snimio sam četiri, pet demosa i vratio se u Zagreb, Rizi je to bilo odlično pa smo odlučili 'hajmo mi tražiti neku paru za ovo'. Taman se pojavio SABAH, Sabor asocijacija bošnjačkih udruženja Hrvatske - oni su imali neki konkurs za nacionalne manjine, Rizo se tu prijavi i mi dobijemo neku lovu.

U međuvremenu, negdje u Kopru, svirali smo Sina pustinje i čuo nas je Toni Kitanovski, jazz gitarista i vođa tamošnje Jazz akademije, koji je odlučio da nam producira album. Kada je Toni to izjavio, više nije bilo dileme, jer da sam ja bio taj koji bi to producirao, bog zna kako bi to završilo...

Žiga Golob, kontrabasist koji između ostalog svira sa Tamarom Obrovac i Damirom Imamovićem, rekao je da bi učestvovao. Nešo Kovačić svira udaraljke, a prije svega toga, sjetio sam se Melike Hadžić, violinistice. Ona i ja smo snimili jednu stvar za BHRT, i osjetio sam da bi ona mogla svirati te violinske dionice jer volim zvuk mađarske, romske violine – taj prijelaz između Jasche Heifetza i Ignaca Šena. Kada se ta panonska violina dobro zagudi, ona zaista zvuči pankerski... Valceri iz Translajtanije su priče o jednoj bandi koja djeluje u tom prostoru, Slavoniji, Panoniji i tako dalje.

Radiosarajevo.ba: Priča je počela prije ili poslije albuma 'Sin pustinje'?

Burić: Priča je počela prije Sina pustinje. Ako gledamo literarni dio, to su bile pjesme; Rizo je objavio knjigu tri godine prije albuma Sin pustinje, ali je sve nekako paralelno teklo. U jednom trenutku su se te rijeke spojile, a onda sam u Kopru to pustio Toniju. Damir (Imamović op.a.) je već imao obaveza oko Hemonovog romana Svijet i sve u njemu ili Svijet i sve što ga drži – što je, moram priznati, meni draži prijevod – pa smo otišli svako raditi svoj posao. Kako da kažem, mi se nećemo raspasti, jer nema puno ljudi s kojima se tako dobro razumijem, i to ne samo na ljudskom, nego i na muzičkom nivou. Sin pustinje će dobiti svoj nastavak ili će krenuti nekim drugim putem, ako bog da, ako budemo zdravi.

Radiosarajevo.ba: Na koji način su izabrani baš ovi stihovi, možemo li saznati više?

Burić: Kada ti je knjiga pred tobom, opet reaguješ na neki fizički podražaj. Ako nešto nosi naziv Rondel, razmišljaš o tom krugu i o tome kako se taj kultni krug najbolje okreće. Ako se nešto zove Iluminacija, razmatraš šta najbolje podražava osvjetljenje. Međutim, nisam tip koji piše strofe, refrene, bridgeove, stofu, refrene... To me manje zanima. Poštujem taj zanat, ali mislim da je to u velikoj mjeri potrošena forma.

S druge strane panonske skale, molske pogotovo se od ovog molskog bluesa razlikuju u najviše dva, tri tona. Mene taj New Orleans blues, to blato, ta bara uvijek zanimala, volim te, ako se može reći izvorne puteve muzike. Volim biti blizu izvora, jedina zapravo prava blues ploča koju mi u Sarajevu imamo je Čudesni svijet privatluka grupe Elvis J. Kurtović & His Meteors.

Radiosarajevo.ba: Definitivno postoji neka prazna niša spoken word albuma, a s obzirom da ste Vi pjesnik postavlja se neizbježno pitanje zašto niste ovo napravili ranije?

Burić: Neke stvari očigledno moraju sazrijeti. Nisam opterećen spoken word žanrom jer Tomislav Jovanović ovdje pjeva, a Maruška Aras ide prema pjevanju i ona je ženski gost vokal. Najviše sam razmišljao o tome da album bude nešto što ljudi mogu slušati, baš kao što je, recimo, Sin pustinje ispao – album koji je odjednom ispao kao spoken word. Problem sa spoken word albumima je što ljudi često očekuju samo poeziju, dok muzika bude nešto prateće, a ja to ne bih tako – želim da muzika i poezija budu u korelaciji. Ako ljudi žele to zvati spoken wordom i kategorizirati u niše, nemam ništa protiv, ali moj primarni motiv je da se čuje i jedno i drugo. Neka cvjeta hiljadu cvjetova, kako bi već rekao neko...

Radiosarajevo.ba: Spomenuli smo i zadarsku glumicu Marušku Aras, a i ime Maruška se često spominje ovdje, je li to slučajnost ili?

Burić: Slučajnost je, lik u poeziji nosi ime Maruška. Tražili smo ženski glas, a onda se Rizvanović javio i rekao: "Znaš, Zvone Jurić ima neku drugaricu, bila je njegova studentica, i stvarno se zove Maruška". Rekoh, zanimljivo. Onda su otišli u studio u Zagrebu, mi smo se čuli preko Skype-a, a još je nisam sreo uživo. Ispričao sam joj što sam imao, oni su to snimili, a Igor Ilić i Kitanovski su to dotjerali. To je onako čudno, kao kad imaš lika u knjizi koji se zove Dino, a onda se pojavi pravi Dino. Tako da, u redu, može i tako....

Radiosarajevo.ba: Gdje se može nabaviti album Valceri iz Translajtanije?

Burić: U knjižari Buybook u Sarajevu.

Radiosarajevo.ba: I za kraj, šta je na tvojoj playlisti ovih dana?

Burić: Šta slušam, puno toga. Negdje kad odlutam idem za nekim starim majstorima, tipa Bukka White, sumnjam da mladi svijet to sluša. Onda nešto klasike, npr. Robert Schumann... Čuo sam za Taylor Swift, ali nisam puno ostao tu, nema mi nešto zanimljivo....