Hana Bajrović Čardaković: O antiratnom teatru u Sarajevu, Susan Sontag i Danilu Krstanoviću

Ovogodišnje 29. izdanje Modula Memorije, jednog od najstarijih programa posvećenih kulturi sjećanja u ovom dijelu Evrope bit će otvoreno danas, 4. aprila izložbom fotografija "Sarajevo – grad ljubavi i stradanja", fotografa Danila Krstanovića.

Kulturološki projekat će trajati do 9. maja, Dana pobjede nad fašizmom i bit će zatvoren promocijom knjige Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom autorice Hane Bajrović Čardaković.

O ovogodišnjem programu Modula Memorije, sarajevskim pozorištima tokom opsade Sarajeva, kulturi sjećanja i važnosti knjige Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom za portal Radiosarajevo.ba govorila je autorica knjige i koordinatorica Modula Memorije Hana Bajrović Čardaković.

Radiosarajevo.ba: Prvo je nastala izložba Teatar pod opsadom, zatim istoimena knjiga, a na ovogodišnjem Modulu Memorije promovišete knjigu Antiratni teatar u Sarajevu. Kako biste nam Vi predstavili Antiratni teatar u Sarajevu, s čim će se čitateljke i čitatelji upoznati i zašto nam je ta knjiga važna?

Bajrović-Čardaković: Nakon izložbe i knjige Teatar pod opsadom, teatrografske knjige koja objedinjuje sve ratne premijere producirane u okviru institucionalnih pozorišta i Festivala MESS, osjećala sam potrebu da tu priču zaokružim u jednom akademskom diskursu i da objedinim sva saznanja i rezultate istraživanja koja sam skupila u ovih nekoliko godina koliko se bavim ovom temom. U svojoj novoj knjizi obrađujem različite segmente teatarskog djelovanja u okolnostima u kakvima su tih ratnih godina funkcionisali.

Ova knjiga je ustvari moj finalni magistarski rad Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom koji sam odbranila ljetos, a razlog za baš ovaj naziv jeste namjera da djelovanje sarajevskog pozorišnog života u period opsade primarno okarakterišem kao nepropagandni i isključivo umjetnički, što on i jeste bio. Zaista smatram da je djelovanje ratnog teatra neizostavni dio evropskog kulturnog nasljeđa. Trenutno radimo finalne korekcije na knjizi koja bi uskoro trebala da izađe iz štampe, a čijom promocijom ćemo zatvoriti ovogodišnji Modul Memorije. Promocija će biti održana 9. maja, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, stvarno sam sretna što će svoju prvu promociju imati u Modulu i to na dan borbe protiv fašizma. Sarajevsko pozorište nastalo u ratu je vjerujem jedan civilizacijski i intelektualni oblik borbe protiv fašizma i voljela bih da ljudi, nakon što pročitaju ovu knjigu, to isto zaključe.

Radiosarajevo.ba: Koliko dugo je trajalo prikupljanje materijala i kako ste dolazili do informacija?

Bajrović Čardaković: Još 2017. godine sam počela da intenzivnije čitam i istražujem o pozorišnim aktivnostima iz perioda opsade. U MESS-u imamo zaista dobru ratnu arhivu. To me zainteresovalo da vidim šta još postoji. Javila sam se kolegama iz sarajevskih pozorišta i svi su mi zaista dopustili da uđem u njihove pozorišne arhive i vidim šta tamo postoji od dokumenata. Onda sam to sve skupila na jedno mjesto i odlučila da u odnosu na dostupne materijale, napravim kompletne teatrografije svih predstava sa tačnim datumima premijera, produkcijama, te autorskim i umjetničkim timovima. Iz toga su i proizašle izložba i prva knjiga. Kada sam to završila, shvatila sam da ima jako puno stvari koje se iz tih informacija, kao i iz intervjua i razgovora sa učesnicima tog ratnog teatra, mogu iščitati, zbog toga sam i odlučila da napišem i ovu drugu knjigu.

Željela sam da pokušam napraviti presjek toga što je bilo i kako je funcionisalo sarajevsko pozorište i ljudi koji su djelovali unutar njega. Rad na tom dijelu je trajao oko tri godine, jer je zaista velika odgovornost govoriti u nečije ime i uopšte iznositi zaključke o tako jednom važnom historijskom trenutku za naš grad i naše društvo. Nadam se da će reakcije biti pozitivne i da će ova knjiga, ljudima koji je pročitaju, približiti Sarajevo na najljepši način.

Radiosarajevo.ba: Kako ste došli na ideju da se bavite ovom tematikom, ima li to veze s činjenicom da je Vaš prvi izlazak u životu bio upravo u teatar i to u opkoljenom Sarajevu?

Bajrović Čardaković: Kažu da su te prve godine života formativne godine, pa je valjda činjenica da sam upravo taj period provela u pozorištu uz oca (op.a. Izudin Bajrović), učinila da pozorište postane neizostavan dio mog života i pozorište stvarno jeste mjesto gdje odem kada želim da se odmorim. Također, činjenica da sam rođena u ratu, pa da imam i to posredno iskustvo, iako ga se ne sjećam, sigurno da je uticala na mene i ono što je dio moga identiteta. Kada sam počela raditi u MESS-u, to pozorišno okruženje mi je onda postalo i dio svakodnevnice pa sam imala priliku da saznam i čujem više stvari i o tom ratnom periodu, a i da direktno razgovaram sa učesnicima, a sve češće na tu temu i sa svojim ocem. Ta tema me toliko zainteresovala da više nisam mogla da se prestanem baviti njome. Sada iz ove perspektive sam sretna zbog toga jer se nadam da sam barem malim dijelom doprinijela prepoznavanju važnosti našeg ratnog pozorišta i ljudi koji su ga činili.

Radiosarajevo.ba: Šta ste sve saznali tokom rada na knjizi, postoji li nešto što bi posebno izdvojili?

Bajrović Čardaković: Kada bih birala jednu stvar koju bih izdvojila, a tiče se djelovanja pozorišta u period uopsade, sigurno bi bio taj nepropagandni, umjetnički karakter teatra. Tekstovi koje su postavljali i igrali tih godina mogli su činiti repertoar bilo kojeg evropskog pozorišta koje je djelovalo u miru. Mislim da je to stvar na koju kao društvo trebamo i moramo biti ponosni i da je to princip koji trebamo i danas slijediti jer su se ljudi u najtežim i najradikalnijim trenucima odlučili da se protiv barbarizma bore kulturom i umjetnošću na najdostojanstveniji način. '90tih su Sarajevo posjetili i svjetski poznati umjetnici i umjetnice poput Susan Sontag, Vanesse Redgrave, Petera Schummana... što je samo dodatna potvrda ispravnosti našeg pozorišta.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam iznijeti neke statističke podatke, koliko je predstava odigrano u ratu i na kojim sve lokacijama?

Bajrović Čardaković: Od aprila 1992. godine do marta 1995. godine producirano je 57 novih predstava u okviru četiri sarajevska pozorišta i Festivala MESS. Kamerni teatar je producirao najveći broj predstava u tom periodu, između ostaloga, jer je položajem bio najsigurniji za boravak i sam dolazak. Ipak, za vrijeme opsade, svi glumci i glumice su igrali u svim pozorištima, pa je tako praktično spontano formiran jedan jedinstveni sarajevski ansambl. Tih godina ostvarene su i neke internacionalne saradnje koje će između ostaloga odrediti i poslijeratni karakter Festivala MESS. Rezime repertoara ratnog teatra jeste da je postavljeno: 5 domaćih dramskih tekstova; 20 drama; 6 dramskih predložaka; 1 mjuzikl, 5 komedija; 1 predstava poetskog teatra; 3 tragedije; 6 adaptacija romana i pripovjetki; 3 predstave No teatra; 5 dječijih predstava; 1 opereta i 1 poema. I ono što je zanimljivo, osim što su te predstave izvođene u pozorištima, igrane su i u bolnicama, na hirurgiji, na prvim linijama, u obdaništima, u kafićima, po ulicama i mahalama…

Radiosarajevo.ba: Postoji li neka zanimljiva anegdota vezana uz neku od predstava koju su Sarajke i Sarajlije gledale u ratu (osim činjenice da je svaka igrana pod granatama...)?

Bajrović Čardaković: Puno je tih situacija, a ja ih jako malo u suštini znam. Recimo, Susan Sontag kada je radila predstavu Čekajući Godoa, "krala" je kifle iz hotela koje je dobivala za doručak i donosila glumcima na probe; ili pokojna glumica Ines Fančović koja je sređena u bundi i štiklama prije proba išla po vodu i takva svaki dan nosila kanistere; ili kada je moj otac na premijeri Čekajući Godoa od Susan Sontag dobio pola lubenice da ponese kući za moj prvi rođendan. Umjetnici su vjerovatno bolja adresa od mene kada je u pitanju ova tema.

Radiosarajevo.ba: Često možemo čuti da su tokom opsade Sarajeva sva kulturna dešavanja bila posjećena, šta nam to govori?

Bajrović Čardaković: Tačno. Znalo se dogoditi da jednu predstavu igraju više puta za redom, jer je došlo toliko ljudi pa nisu svi mogli stati u pozorišnu salu, a smatrali su nepristojnim ljude koji su pod granatama došli da ih gledaju, vratiti kući. Predstave su uvijek bile posjećene i pune i ljudi su u njima uživali. Kako glumci kažu "zajedno su se sa publikom i smijali i plakali". Mislim da ta zainteresovanost za pozorište u ratnim godinama ustvari govori o onome što je suštinska ljudska potreba, koja je neodvojivi dio našeg bića. Svi ljudi imaju potrebu da budu dijelom nečega, da učestvuju u nečemu i da se izražavaju. Isto kao što imaju potrebu da ne budu samo bića koja tek preživljavaju, već da dokažu da su ljudska bića koja stvaraju, koja žive, koja razmišljaju. Kultura je naša nasušna potreba i to ni jedna okolnost ne može promijeniti. Danas kao dokaz za to imamo u slikama koje gledamo iz Palestine na kojima djeca, prestrašena i izgubljena, plešu i pjevaju dok oko njih padaju granate.

Radiosarajevo.ba: Pročitali smo da knjiga Teatar pod opsadom ima promociju u Budimpešti, koliko Vam to znači?

Bajrović Čardaković: Kada smo izdali ovu knjigu bio je prvi val korone. To je bilo proljeće 2020. godine. Tako je ta knjiga ostala malo zanemarena, jer nismo imali priliku napraviti klasičnu promociju. Eto, ona će, iako je izdata prije 4 godine, svoju prvu promociju imati i Budimpešti i stvarno sam sretna zbog toga. Posebno zbog činjenice što ću u tri dana imati promociju dvije svoje knjige, u dva grada.

Radiosarajevo.ba: Modul Memorije počinje uskoro, šta ste nam pripremili za ovu godinu, postoji li nešto što Vas osobito raduje?

Bajrović Čardaković: 29. izdanje Modula Memorije bit će otvoreno 4. aprila u Umjetničkoj galeriji BiH izložbom fotografija Danila Krstanovića i program će, tradicionalno, trajat do 9. maja 2024. godine.

Ovogodišnji program će predstaviti: 7 izložbi, 3 promocije knjiga, 2 predstave, predstavljanje aplikacije i 3 projekcije kratkih dokumentarnih filmova. Na izložbi Danila Krstanovića dodijelit ćemo i Nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja upravo fotografu Krstanoviću, posthumno.

Danilove fotografije su pomogle da se čuje za Sarajevo ‘90ih i on je tada postao nezaobilazan dio historije. Pored ove izložbe, predstavićemo tri izložbe realizovane u partnerstvu sa VII Academy, fondacijom čiji su članovi najznačajniji svjetski i domaći fotografi. Ugostit ćemo dvije predstave, jedna iz Crne Gore, jedna iz Australije, koje tematiziraju različite događaje iz prethodnog rata.

Također, u Memorijalnom centru Sarajevo organizovat ćemo i projekciju filmova o Palestini, palestinsko-britanske rediteljice Farah Nabulsi. Ulaz na sve programe Modula Memorije je slobodan jer nam je stalo do toga da što više ljudi posjeti naše programe. Uz projekciju filmova, bit će održana i promocija knjige Ubijanje istine o Bosni autora Mirze Čubre, knjige o ubijenim novinarima u Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije.