Dušan Sabo svojom knjigom 'Sarajevo, tih dana' daje nam pogled građanina na rat

Fondacija EKIPA objavila je zbirku dnevničkih zapisa Dušana Sabe iz perioda opsade pod nazivom “Sarajevo, tih dana… (Dnevnik 1991.-1993.)“. 

Promocija knjige najavljena je za petak, 31. marta u 20 sati u galeriji Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu.

Tim povodom, autor Dušan Sabo dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba. 

Po rođenju Vojvođanin, nakon završetka studija režije u Beogradu, 1980. godine Dušan Sabo doseljava u Sarajevo, gdje snima televizijske filmove i serijale o modernoj umjetnosti. Prvi igrani film pod nazivom Prljavi film režira 1987. godine, a dvije godine poslije i Sex, partijski neprijatelj No.1, njegovo najpoznatije filmsko ostvarenje nastalo na osnovu vlastitog romana, u kojem na satiričan način kritikuje jugoslovenski jednopartijski sistem.

Razgovarao: Malik Pašić

Govoreći za Radiosarajevo.ba o razlozima ostanka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine na početku rata, Sabo najprije navodi da ga je kritičko umjetničko djelovanje već u ranoj mladosti dovelo pod prismotru kontrobavještajne službe i političke policije, što je u slučaju hapšenja značilo da bi bio proslijeđen jugoslovenskom policijskom vrhu, a u slučaju rata da nipošto ne bi smio biti pušten u vojsku.

„U prevodu: tip za likvidaciju. Po nekim naknadnim izvorima radilo se o oko tri i po hiljade raznoraznih kritičara režima, raznolikih provenijencija, od ultranacionalista do ultralevičara, među koje su svrstavali i nas ideološki neopterećene.“, navodi Sabo dodajući da se sa jugoslovenskim vlastima sukobio još 1972. godine kada je za tadašnju JNA izjavio da je riječ o „nacistoidnoj hijerarhiji koja ne zna da ratuje.“ Kada je započeo rat u Hrvatskoj, Sabi su bile zatvorene sve vojne granice pa je tako bio 'osuđen' na ostanak u Sarajevu.

„Drugi razlog ostanka u opsadi sastoji se u građanskoj doslednosti. Ubeđenja, kada su ugrožena, imaju cenu: ili budeš kukavica, što je karakterom legitimno, ili si spreman i da se žrtvuješ, što je etički imperativ. Kroz dnevnik često nailazite na ovaj motiv...“, dodaje Sabo.

Ratna hronika iz građanske perspektive

Knjiga „Sarajevo, tih dana… (Dnevnik 1991.-1993.)“ na jednom nivou predstavlja hroniku političkih i vojnih dešavanja u opkoljenom Sarajevu. Involviran u aktivnosti  i diskusije građanske i liberalne političke opcije u BiH, autor je imao pristup izvještajima domaćih i stranih medija, saopštenjima zaraćenih strana, a ponekad i povjerljivim informacijama sa terena, transkripcijama razgovora u štabovima i insititucijama, itd.

Sabo je bio izuzetno upućen i u posjedu raznih informacija uključujući one iz „visokih krugova“, ali i nepokolebljivo skeptičan, pa ovaj ratni dnevnik obiluje autorskim premišljanjima o političkim i vojnim aktuelnostima, analizama i predviđanjima razvoja događaja.

 „Moja najveća muka ne beše da budem ili ne u pravu, koliko da uopšte razumem šta se događa u odnosu na građansku perspektivu. Podaci su dolazili na kašičicu, proverljivost njihove autentičnosti odvijala se na pipetu. Ima toga za što bih više voleo da nisam predosetio. Prevrtljivost probosanske politike od strane vođa rata. Ali i put u genocid kao neminovnost.“, kaže Sabo za Radiosarajevo.ba.

Sa historijske distance moguće je suditi u kojim je procjenama Sabin dnevnik omašio, a u kojim je pogodio. Jedna od njegovih pretpostavki bila je i ta da će se branitelji BiH razočarati kada vide da su na kraju najviše profitirali oni koji su se najmanje založili, a najviše od drugih izvukli.

 „Ono što u Dnevniku nećete pronaći to je Dejtonsko rešenje. Nisam tada smogao dovoljno mašte ni hrabrosti da pomislim na takvu gubitničku mogućnost. Formiranje bosanskog i hercegovačkog narodnog otpora preraslo je u Armiju. Ono za šta su se nacionalističke stranke zauzimale pre rata konačno su izborile ne ratom, nego Dejtonom. Ratom bi to izgubili. O toj istini bruje i ptice na grani.“, kaže Sabo,  koji je prije nekoliko godina za izdavačku kuću Šahinpašić objavio polemiku Braćo Srbi, šta Vam, bre, bi, kritiku nacionalističke ideologije.

Iako uvijek težeći kritičkoj distanci prikladnoj intelektualnoj polemici, u ratnoj svakodnevici  pretvorenoj u Sabine dnevničke zapise ipak se mogu pronaći i neki emotivni pasusi, naročito u suočavanju sa scenama razaranja i ubijanja, pristižućim vijestima o maltretiranju poznanika na „četničkim punktovima“, vijestima o mučenjima u Rogatici, o silovanjima i drugim strašnim zločinima u Foči, o stradanju Goražda...

Ipak, u svojim ratnim bilješkama Sabo pokušava da sačuva objektivnost i egzaktno definiše ono što vidi: da postoji frapantna ideološka sličnost između zaraćenih strana, da medijsko-režimska propaganda prerasta u čistu nacionalističku indoktrinaciju, da je u kulturi rata neizbježan mentalitet krda koji proizvodi više mržnje nego nade.

“Mislim da kroz zapise dovoljno jasno isijava motiv kako je odgovor na jednoumnu vlast umnožavanje jednoumnih.

Balkanski narodi - bilo je to jasno iz skrivanog projekta Velike Srbije - našli su se pred, nazovimo je “robovskom dilemom”: biti slobodan i gladan, ili i dalje rob ali sa pokojim zalogajem u ustima.

Raspad Jugoslavije nudio je slobodu bez gazde, ili s gazdom kakav god da je. Ostalo otpada na politička sredstva: ko propagandno preplaši narod tako da poveruje kako mu se radi o glavi, da srlja u propast, taj je obavio pola političkog posla. Građani će u potrazi za kakvom-takvom sigurnošću da posrljaju u zagrljaj i takve „sigurnosti“. U ovom slučaju “svog” naroda.“, govori Sabo.

Građanska Bosna i Hercegovina

Pitanje građanske BiH, koju je smatrao i jedinom smislenom idejom za koju bi se bosanskohercegovačko društvo moglo opredijeliti, je jedna od dominantnih tema u Sabinom ratnom dnevniku. Za Dušana Sabu su građanski koncept i nacionalni koncept nespojivi.

„Građanski koncept podrazumeva potpunu različitost stanovnika pod jednakim pravima. Nacionalni koncept natpostavlja  jednakost unutar etničke skupine pod nejednakim pravima sa neskupinskim pojedincem. U građanskom konceptu pravno se vrhuni pojedinačost građanina, u nacionalnom vrhuni se grupa. Tamo gde grupa nadvladava pojedinca nema govora o jednakosti.“, dodaje Sabo u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

U svojim dnevničkim zapisima, Sabo potencira da se u opkoljenom gradu socijalizam pretvara u „sirotinjski komunizam u kojem svako dohvata i prisvaja tuđe“, a da se građansko društvo pretvara u anarhiju u kojoj se najbolje snalaze oni koji gledaju samo sebe.

Teška ratna stvarnost nekima predstavlja izazov moralne i svake druge izdržljivosti, dok drugima predstavlja pokriće za trgovinu i priliku za profit. Krađa i otimačina „legalizuje“ se razmjenom i trampom – „trgovinom“ u kojoj nešto što si otuđio ili na što ne polažeš pravo razmjenjuješ za neku drugu vrijednost i tako postaješ njen vlasnik. Takozvanom „trgovinom tuđe za svoje“, kako je definiše Sabo u svom dnevniku.

Vrijednost dostojanstva na ratnoj crnoj berzi

Trguje se svime – tuđim paketima, tuđom robom, tuđim stanovima, pa čak i nevinim civilima koji se mimo volje razmjenjuju sa borcima zarobljenim na drugoj strani. Na liniji se trguje teritorijom radi profiterskih dogovora. Prodaje se „obraz“, a kupuje izbjegavanje vojne obaveze. Političari razmještaju porodične kadrove na poslove distribucije humanitarne pomoći, a mafija neskriveno od rata pravi biznis. Na državničkom planu, trguje se brojem poginulih, patnjom i nesrećom cijelog naroda, za korist ideologije i na koncu, za očuvanje vlasti.

„Ono što nisam u prospekciji sagledao beše ratni ustupak nacionalistima. Nadao sam se da tolika prolivena krv žrtava vodi nekom osvešćenju. Nažalost, sile razdora pomamljuju se i nadalje, nema ko da ih spreči. Građanin je nemoćan... Tri su naroda saterana u svoje torove, gledaju svoje vođe i njihove ulizice kako ih i nadalje manipulišu i kradu.“, govori Sabo iz današnje perspektive.

Osim nove elite stvorene od „trgovaca, crnoberzijanaca, kotlokrpa i sjecikesa“, Sabo u svom dnevniku piše i o usponu neuspješnih umjetnika i  intelektualaca koji postaju uspješni Srbi / Hrvati / Bošnjaci, novinarima koji prosperiraju na račun širenja mržnje, međunarodnim dušebrižnicima koji na Sarajevu grade svoj imidž, ali i o nizu konkretnih ličnosti koji su bili važni akteri rata u vojnom i državničkom smislu.

U tom pogledu, „Sarajevo, tih dana...“ će biti zanimljivo istraživačima ratnih dešavanja u BiH, s obzirom da u aktuelnom momentu bilježi i značajan broj kontraverzi vezanih za odbranu grada, pa i pikanterije o njenim pojedinim akterima.

U promociji knjige koja će u petak, 31. marta, biti održana u BKC Sarajevu, osim autora knjige sudjelovat će Strajo Krsmanović,  direktor Umjetničke galerije BiH, i Matija Bošnjak, urednik izdanja.

U pogovoru naslovljenom „Šestoaprilski kompleks“, Bošnjak akcentira proteste sa početka aprila 1992. godine (u kojima je Sabo uzeo učešće) kao stvarnu, iako neostvarenu i zaboravljenu mogućnost neke drugačije BiH, navodeći kako je dnevnik Dušana Sabe „pogled građanina na rat“, te da je riječ o malom čudu sarajevskog kulturnog i građanskog mikrokosmosa.

„Već nekoliko decenija moja lična odbrana od svakog etničkog insistiranja završava potpitanjem: Imaš li ti pismeni dokaz da si Srbin, Hrvat, Bošnjak...? Nema ga niko. Takav dokument ne postoji. Reč je o čistoj ličnoj deklaraciji. Iza jesam krije se hoću da sam.“, navodi Dušan Sabo u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Naturalistički prikaz života u opsadi

Sabo je u svom dnevniku sačuvao i sve ono što je karakterisalo „obični“ život u opkoljenom gradu: pogibije voljenih prijatelja i cijenjenih kolega, strijepnje za život i zdravlje najbližih, strah od toga da se ostane osakaćen, dijareje izazvane detonacijama, borbu za dostojanstvo i očuvanje vrijednosti u okolnostima opšte tragedije, borbu za očuvanje moralne snage potrebne za preživljavanje, psihološku borbu sa samim sobom za vlastito mentalno zdravlje.

Burnom duševnom životu u granatama razorenom stanu i ratom uništenoj intimi pripadaju i nade da će strane diplomate učiniti nešto u smjeru postizanja dogovora o miru. Ove nade se nakon nebrojenih rezolucija UN-a pretvaraju u teško razočarenje međunarodnom zajednicom. U Sabinom ratnom dnevniku jedne do drugih su stavljene slike stradanja djece na ulicama Sarajeva i sulude i licemjerne izjave međunarodnih diplomata.

Knjiga „Sarajevo, tih dana...“ slikovit  je podsjetnik i na konkretne okolnosti života u opkoljenom gradu: oskudicu od elementarnih potrepština za preživljavanje, snalaženje za hranu, vodu, ogrijev, i striktnu ekonomiju prehrane i higijene u kojoj se svaka zaliha racionalizira, pa se npr. redovno kupanje vrši uz pomoć gaze nakvašene vodom i medicinskim alkoholom.

„Što se pak tiče opisa iskustva u opsadi mislim da nam je svima u većini bilo isto, tj. u varijacijama slično. Život ogoljen na osnovne potrebe, dovijanje pod sveprisutnom senkom smrti. Utoliko moj Dnevnik nije pisan da zapamtimo što nam je svima zajednički bilo strahovito, koliko predstavlja napor da se sudbina i njen smisao shvate usred sudbonosnog poremećaja.“, pojašnjava Sabo.

Naravno, Sabo bilježi i drugo lice katastrofalne opsade: neočekivanu solidarnost sugrađana bez koje bi preživljavanje bilo puno neizvjesnije, dešavanja unutar „haustorskih komuna“ koja razbijaju monotoniju skrivanja od granata, toplinu komšiluka koja daje duhovnu snagu, a posebno – ljubav, kojoj se, piše Sabo u dnevniku, „tek u ratu vidi sva duboka neophodnost.“

Sabo je nakon Sarajeva život nastavio u Parizu gdje je nakon doktorata objavio udžbenik iz pozorišne režije. Upitan o svom pogledu na današnju Bosnu i Hercegovinu, kaže da u njoj vidi političke karikature i zakinute građane, te da je to zemlja u kojoj mala elita sretnih nacionalista vlada nezadovoljnim građanima.

„Kada me je kolega iz Brisela, pre dosta godina, znatiželjno i dobronamerno upitao kako bih rezimirao posleratnu bh. sudbinu, odgovorih mu: nešto kao država, nešto kao pravi život. Znam da zvuči surovo i bolno za uši. U Dnevniku provejava upravo strah od tog 'kao'“, zaključuje Sabo.