Dino Mustafić: 'Sa filma me možda možete otjerati, a iz pozorišta ćete me samo iznijeti'

Narodno pozorište Sarajevo predstavilo je na početku januara svoj tromjesečni repertoar, a nama je pažnju privukla predstava zanimljivog naslova Jedan je Muhamed Ali.

Praizvedba dramske predstave Jedan je Muhamed Ali autora Almira Imširevića, u režiji Dine Mustafića planirana je za subotu, 27. januara.

Direktor Narodnog pozorišta Sarajevo za portal Radiosarajevo.ba otkrio je šta se krije iza zanimljivog naslova, kakvi su planovi Kuće na Obali do kraja sezone, zašto je za društvo važan projekat Kultura na ulice, ali i kako izgleda njegov povratak na filmski set nakon dvije decenije.

Radiosarajevo.ba: Radite na novoj predstavi koju ćemo imati priliku gledati u januaru na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Možete li nam otkriti šta se krije iza naslova Jedan je Muhamed Ali?

Mustafić: Jedan je Muhamed Ali je novi tekst Almira Imširevića, to će biti praizvedba izvedena na sceni Narodnog pozorišta. Ne želim sa razlogom da mnogo otkrivam šta je sve u drami ovog intrigantnog naslova, ali ću reći da su to neke od tema kojima se Almir Imširević vraća, rekao bih opsesivno. Kao lajt motiv, kroz sve svoje drame i kroz prozu, a to je priča o porodici, o relaciji između oca i sina, o odrastanju i sazrijevanju.

Međutim, u ovom dramskom tekstu on otvara jedan vrlo zanimljiv dramaturški plan glavnoga junaka, a to je i priča o identitetu koji je postao goruće pitanje savremenog čovjeka i njegove egzistancije. Naravno da se iza ovoga naslova krije jedna određena metafora o planetarnoj zvijezdi kakav je bio Muhamed Ali sa kojim su se mnogi na različitim nivoima identifikovali.

On je na neki način ovdje dramaturški ram za priču koju će publika vidjeti na pozornici, a to je da je identitet s kojim se dođe na ovaj svijet, a kojeg često i ne birate nego vas neko po njemu svrstava, vrlo često uzrok egzistencijalnih problema u kojima se na osnovu strahova, predrasuda i stereotipa govori o ljudima pojedinačno, a onda i spram cijelih kolektiviteta.

Mislim da je ovo jedan od najboljih i najzrelijih tekstova bosanskohercegovačke dramatrugije u posljednjoj dekadi i vrlo sam sretan, ne samo kao autor koji će imati priliku da postavi ovu predstavu, nego i kao direktor pozorišta što će upravo izvedba ovog teksta imati svoju premijeru na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo koje je i u prošlosti, neke od tih predstava sam i sam potpisivao, upravo prve dramske tekstove Almira Imširevića ovdje scenski uprizorilo.

Tako da mislim da nas čeka jedna zanimljiva, emotivna, na momente vrlo duhovita, a potom i tužna, rekao bih i šokantno bolna predstava na fonu onoga što je na neki način i stil Almira Imširevića kada piše, zbog koga ga beskrajno cijenim, poštujem i volim kao pisca jer mislim da on piše filigranski precizno sa mnogo ironije prema svijetu, iza koje se vidi jedno toplo ljudsko biće, vidi se jedan humanista, vidi se neko ko često ima hrabrosti da progovori i o onim temama koje su namjerno skrajnute iz fokusa i u tom smislu ću reći da je i ovaj tekst izuzetno hrabar i radikalan.

Radiosarajevo.ba: Znamo da je i Muhamed Ali bio poprilično hrabar u svoje vrijeme, promijenio je ime i ostao na svjetlima pozornice. Mislite li da je to još uvijek hrabar potez ili se ipak nešto promijenilo od tog perioda?

Mustafić: Muhamed Ali je bio omiljena figura najčešće obespravljenih i ljudi sa socijalne margine zato što je često kao veliki sportaš koji je imao medijski prostor u svojim govorima bio buntovan, govorio je protiv tadašnjeg političkog establishment i mainstreama. On je za to imao dovoljno hrabrosti, imao je i konzekvence zbog onog što je javno govorio, nije želio da bude fanatični patriota koji će mahati nacionalnom zastavom u trenutku kada njegova zemlje ide na drugu teritoriju i ratuje, u tom smislu je bio i pacifista i on je sigurno bio jedna vrsta da kažem megafona.

Njegove su izjave nailazile na veliki odijek, često su u medijima bile tretirane kao kontroverzne, ali sa ove distance kada posmatrate jasno da je Muhamed Ali bio fenomen tog vremena i da je u tom smislu bio jedan od onih koji su demokratizirali taj javni prostor i otvorili priču o tome da i u sportu možete i pored tog kompeticijskog duha i pored viteštva i atletizma, snage što je krasilo specifični stil Muhameda Alija da možete da budete i angažirani sportaš, da možete da utičete na neke smjerove i tokove u vašoj državi.

E sad, da li se to vrijeme promijenilo, da li imamo tako prominentne, velike medijske figure čija riječ tako odzvanja? Mislim da je zbog zagušenosti prostora, zbog velikog tehnološkog iskoraka u kojem postoji niz socijalnih konekcija preko društvenih mreža, danas mnogi izražavaju svoje mišljenje, često i sakriveni ispod anonimnih postova, anonimnih linkova... A, Muhamed Ali zapravo priča o jednom individualizmu, o jednom čovjeku protiv sistema, o tome da nije želio da mu se stavi povez na oči i da upadne u to kolektivno "mi" nego je želio, htio, volio da ima svoj stav, svoje mišljenje. Mislim da je u tom smislu nemoguće uporediti te dvije epohe, u kojoj mi sada živimo i onu u kojoj je on zapravo imao najveće sportske uspjehe i domete.

Radiosarajevo.ba: Koga ćemo gledati u predstavi i ko glumi Muhameda Alija?

Mustafić: Niko ne igra direktno Muhameda Alija, a u predstavi inače igraju Ermin Sijamija, Dino Bajrović, igra Vedrana Božinović koja je dramaturginja cijele predstave, Sanela Krsmanović i Slaven Vidak, to je ekipa od pet glumaca. Scenografkinja i kostimografikanja je Lejla Hodžić, muziku piše Damir Imamović, a koreografiju će uraditi Ena Kurtalić.

Ono što je zanimljivo, nakon duže vremena u našem pozorištu ćemo vidjeti videoart Zlatana Filipovića kojeg smo kidnapovali prilikom njegovog dolaska u Bosnu pa ćemo snimiti neke radove. Radio sam s njim i prije u nekim predstavama, radujem se da je on opet tu i da imamo priliku da sarađujemo. Dodat ću da je i s nama muzičar Ratko Zečević.

Radiosarajevo.ba: Kada je planirana praizvedba predstave Jedan je Muhamed Ali?

Mustafić: Praizvedba je 27. januara, a prva repriza je 31. januara.

Radiosarajevo.ba: Pola sezone u Narodnom pozorištu Sarajevo već je iza nas, publika je premijerno pogledala nekoliko predstava. Kakvi su Vaši utisci?

Mustafić: Mi smo jako ambiciozni kada je u pitanju repertoar Narodnog pozorišta i naše premijerne produkcije i to smo dokazali. Nakon završetka pandemijske krize i korone mi smo još u to vrijeme s novim umjetničkim vodstvom, koji je sada na pola svog mandata, izbacili plan i program za četiri godine i tog se plana i programa pridržavamo.

To je jedan vrlo dinamičan ritam koji zaista mobilizira rekao bih sve segmente ove kuće, ne samo umjetničke ansamble nego i tehničko operativni aparat, dakle, treba na neki način iznijeti toliki broj premijera i repriza kojim smo mi sada stigli neke regionalne standarde i na tu činjenicu smo vrlo ponosni.

Nadam se da će to ostati i u budućnosti zato što Sarajevo ima svega četiri institucionalna pozorišta i jako je bitno da sva pozorišta na mjesečnoj razini mogu sarajevskoj publici koja ide u teatar ponuditi nove produkcijske naslove.

Tako da smo mi i ovu sezonu 2023/24 planirali i otvorili sa međunarodnom koprodukcijom, riječ je o predstavi Marlene Dietrich, Harisa Pašovića, u glavnoj ulozi sa našom dragom gošćom iz Beograda Mirjanom Karanović. Nakon toga smo imali dvije izuzetno uspješne premijere, jedna je bila u baletu, to je bila također praizvedba, to je domaći balet, po motivima svima dobro poznate priče o Dolly Bell, mitskoj figuri iz Sarajeva, koju je izradio koreograf Staša Zurovac, a zatvorili smo ovu kalendarski godinu, na pola sezone sa spektakluarnom izvedbom Madama Butterfly.

Radiosarajevo.ba: Početkom mjeseca objavljen je i tromjesečni repertoar. Osim predstave Muhamed Ali, na programu će se naći još nekoliko premijera. 

Mustafić: I Sjećaj li se Dolly Bell i Madama Butterfly će već u januaru biti u repriznom repertoaru Narodnog pozorišta Sarajevo, a mi ćemo u ova prva tri mjeseca, u ovom prvom kvartalu, osim spomenute predstave Jedan je Muhamed Ali imati u čast jubileja 40 godina od Sarajevske olimpijade premijeru baleta Bolero. Mislim da će to biti jedan pravi, mali teatarski hit, jedna poslastica za ljubitelje plesa, a mi ćemo se svi na neki način, bez obzira iz koje generacijske dobi, prisjetiti tog fantastičnog i emotivnog zatvaranja Sarajevske olimpijade u Zetri baš sa izvedbom Bolero na ledu.

U martu mjesecu ćemo imati prvo scensko uprizorenje Gershwinove jazz opere, zove se Blue Monday, koja je sada klasik, to je jedna jednočinka koju će raditi Aleksandar Nikolić, reditelj iz Beograda, imat ćemo na repertoaru i jazz operu, to je u ta prva tri mjeseca.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam odgonetnuti šta publiku očekuje do kraja sezone?

Mustafić: Slijede još dvije izvedbe u drami, jedna je mjuzikl, komedija koju će raditi Andraš Urban zove se Seljačka Opera. Druga je inspirisana po Shakespearu, klasikom Romeo i Julija koju će raditi jedna naša kolegica i redateljica s kojom smo svi mi emotivno i prijateljski vezani jer je ona dolazila u Sarajevo za vrijeme opsade grada, američka umjetnica, zove se Lee DeLong.

Što se tiče opere, za kraj sezone u junu mjesecu biti će izvedena opera Figarov pir, a kada je u pitanju balet radit ćemo Carmen koji će postaviti Valentina Turcu jedna od najuspješnijih evropskih koreografkinja, ona je među top pet po nekim anketama.

Imat ćemo jednu rekao bih vrlo poznatu i za publiku primamljivu sezonu.

Radiosarajevo.ba: Moramo spomenuti i projekat Kultura na ulice, ljudi koji možda nikada nisu bili u ovoj zgradi sada su vidjeli nešto iz repertoara. Da li je Kultura na ulice približila umjetnost građanima? Svjedočimo da se nakon dugo vremena za predstave u Sarajevu traži karta više.

Mustafić: U potpunosti dijelim mišljenje, mislim da je to jedan od najznačajnih kulturnih projekata u posljednjih par godina. On je multimedijalnog karaktera, prvenstveno je baziran na programske sadržaje Narodnog pozorišta. Ideja je da se dislociraju projekti, predstave, izložbe, koncerti onoga što često nazivamo visokom kritičkom kulturom i da na sarajevske ulice, trgove, kvartove, adrese na kojima najmanje očekujete da ćete čuti neku ariju, da ćete vidjeti nekog baletnog igrača, dođete ljudima bukvalno pred prozore i da na neki način animirate život u gradu.

To se pokazalo jako uspješnim u ove dvije godine zato što je nekoliko hiljada gledalaca prisustvovalo programima. Od mjuzikla Kosa, Glumci pjevaju hitove ili do koncerata koji su bili biseri opernih arija do samih koncerata filmske muzike ili popularne muzike sa Sarajevskom filharmonijom ili Gradskim orkestrom Sarajevo, zatim do izvedbi baletnih predstava, gdje smo pokrenuli jednu baletnu trilogiju koju smo nazvali Planeta Sarajevo, tako da ćemo nastaviti i ove godine sa tom praksom.

Dakle, rekao bih jedan šarolik repertoar koji je ponudio svakome da može nešto da izabere i sasvim je izvjesno da je jedan veliki dio tih gledalaca nakon toga odlučio i da prati naše sadržaje u jesenjskim, zimskim i proljetnim danima što i jeste bila ideja cijelog projekta, svojevrsna deelitizacija institucija kulture koja je pokazala da naš slogan 'Pozorište narodu' nije tek tako samo neka retorička figura nego je stvarno opredijeljenje umjetničkog vodstva ove kuće.

Mislim da smo kroz taj program proširili perceptivno polje naše publike i drago mi je da se to jako vidi tokom sezone. Mi smo zaista na slatkim mukama u posljednje vrijeme ovdje, da čak ni uz najbolju volju, intervencije i pritiske ne možemo odgovoriti svima za karte za pojedine predstave i to je ono što nama daje strašnu motivaciju, energiju, elan i snagu da nastavimo dalje sa ovakvim programom.

Radiosarajevo.ba: Često možemo čuti kako se kulturne institucije ne posjećuju i da mladima drama, opera i balet nisu zanimljivi, radije biraju neki drugi oblik zabave. Ipak, i sami ste rekli da su predstave i koncerti često rasprodani danima unaprijed. Kako to komentarišete?

Mustafić: Ja mislim da je to malo iskrivljena medijska percepcija zato što se rjeđe piše i govori o visokoj kritičkoj kulturi pa i moje kolege imaju manje medijskog prostora od komercijalnih, estradnih ikona koji uzimaju pažnju radi čitanosti pojedinih portala ili magazina, ali itekako sam pobornik da za svakoga ponešto mora da bude u gradu.

Nemam ništa protiv, ne spadam u red onih koji kritikuju komercijalnu kulturu ili estradnu kulturu jer to očigledno ima svoju publiku i mislim da to ne ugrožava ni na koji način institucionalnu ili nezavisnu umjetničku scenu koja želi art programima da se prezentira, ali mislim da je u Sarajevu primjetna i jedna diferencijacija rekao bih u tom nekom kulturnom horizontu, i da imate publiku i na jednoj i na drugoj lokaciji.

Ono što se ne bi smjelo dešavati, što ne bi trebalo, što je besmisleno, što je nonsens to je subvencionirati komercijalnu kulturu, davati institucionalni značaj. Smatram da je to upravo rezervisano za ovu visoku kritičku kultru koja uspostavlja određene umjetničke standarde, kojima mi možemo da budemo kurentni na umjetničkoj pozornici svijeta, i u regionalnom i internacionalnom smislu i zbog kojeg možemo da budemo vrlo ponosni.

Ovo je zemlja u kojoj, bez obzira na njeno vrlo malo, siromašno procentualno izdvajanje za kulturu i umjetnost, imate niz svjetskih, relevantnih, priznatih autora i autorica u raznim segmentima i u tom smislu mislim da je dužnost svake nove, odgovorne političke vlasti da isprati dar te generacije koja se ovdje još profilirala od tih nesretnih ili da kažem tragičnih 90-tih godina i iznjedrila jednu generaciju koja se povezala sa svijetom.

Generaciju koja je uspostavila vrlo jasne duhovne, intelektualne relacije, prezentirala svoje radove na mnogim svjetskim festivalima, bijenalima, dobila niz međunarodnih priznanja i nagrada i na najbolje način bila reprezent jedne nove generacije koja je progovorila o tim traumatičnim iskustvima 90-tih, o svim tim emotivnim ožiljcima, o tragovima koji su ostali i do dana današnjeg, ali na jedan posebno originalan način, prepoznat u svijetu kao jedan novi pogled na tu prošlost.

Mislim da smo o tome više vodili računa i da smo bili pažljiviji prema mnogim radovima koji su nastali u književnosti, u likovnoj umjetnost, u muzičkoj umjetnosti, na poslijetku na filmu i u pozorištu da bi možda mogli govoriti i da se radilo o jednoj novoj, jednom novom pristupu i da kažem bosanskoj osjećajnosti svijeta, ali kao i mnogo puta do sada izostala je ta sistemska pažnja, kritička evaluacija, medijski fokus i sve ono što prati stvaralaštvo, a to nije samo umjetnik i njegovo djelo.

Cijeli jedan instrumentarij oko svega toga mora da isprati određene tokove umjetnosti, tendencije, stilove, da ima sluha za istraživanje u umjetničkom jeziku i to se upravo radi nedostatka novca, strpljenja sve rijeđe na žalost dešava i to je moja bojazan - da se ova trka sa vremenom, ovaj kapitalizam, ove redukcije budžeta umjesto studija umjetničkih djela koje traže vrijeme, inkubaciju, proces ne svedu tek tako na puku reprodukciju.

Radiosarajevo.ba: Na kraju Vas moramo pitati i za rad na filmu Paviljon. Scenario je napisao Viktor Ivančić u koautorstvu sa Emirom Imamovićem. Šta je tema filma?

Mustafić: Završio sam snimanje u septembru mjesecu, pa eto, nakon skoro dvije decenije od filma Remake sam se vratio na filmski set, u međuvremenu sam radio dokumentarce, radio sam neke velike televizijske projekte.

Često me pitaju zašto sam napravio toliku pauzu, napravio sam je iz nekoliko razloga, zato što sam mnogo se posvetio pozorištu i tu sam na određeni način pravio svoju rediteljsku karijeru. Na film sam uvijek nekako mišljenja da treba da dođem kada želim da neku priču podijelim s nekim velikim brojem gledateljstva, nekako u pozorištu uvijek tragam za nekim idealnim gledaocem, za pojedinačnim razgovorom, a ovdje na filmu sam svjestan masovnosti tog medija.

Viktorov scenarij mi je bio dovoljno intrigantan, bio mi je inspirativan, to je tema koja se mene jako tiče, to je treća starosna dob i odnos društva prema njima, mislim da mi odlaskom te generacije gubimo mnogo u svim segmentima života i da nećemo ih moći dostojno zamijeniti.

Smatram da je to generacija koja nam može biti uzor po svojoj hrabrosti, po svojoj modernosti, pa ako hoćete na poslijetku i liberalizmu i po tom duhu koji se nikada ne predaje i u tom smislu je ovo film jedna svojevrsna apoteoza. Mogu reći maltene filmska bajka o toj generaciji koja je odlučili da se umjesto nas pobuni, bar u mom filmu i digne revoluciju protiv nepravde koja je očigledno na svim stranama.

Radiosarajevo.ba: Kada je planirana premijera filma?

Mustafić: Mislim da će film biti gotov produkcijski za distribuciju i za kino mreže i samim tim premijere već polovinom ove godine.

Radiosarajevo.ba: Možemo pretpostaviti odgovor, ali ćemo Vas ipak zamoliti da izaberete. Pozorište ili film?

Mustafić: Ja uvijek volim da citiram, jako je smisleno na to odgovorio Bergman i nemam šta tu dodati, mislim da je to on jako lijepo sročio. Kad je imao već ozbiljne godine, jedna novinarka ga je pitalo ovo što vi mene pitate, on je tad već bio osamdesetogodišnjak i rekao je "sa filma me možete možda otjerati, a iz pozorišta ćete me samo iznijeti".